Životinje ili ljudi? Čudnog li naslova… Teškog li naslova… Pokušati ću malo problematizirati naš, ljudski odnos prema životinjama i prema ljudima. Trenutno smo svi u blagdanskom raspoloženju. Riječi koje obilježavaju ovo božično-novogodišnje razdoblje su: obitelj, ljubav, zajedništvo, dobre želje, puno previše hrane i pića, novogodišnje odluke, siječanjska dijeta, itd… U ovom razdoblju primamo i brojne čestitke putem sms-ova, e-maila ili dobre starinske pošte. Primio sam tako danas i mail pod nazivom “Nije zlato sve što sija”. Jedan od onih mailova koji se šalju na sve adrese u adresaru, ali ipak malo drukčiji. Potaknuo me na razmišljanje o onome što mi se često uvuče u misli. Radi se o našem/mojem odnosu prema drugim ljudima!

Idemo redom… Tok misli… Počnimo s mailom. Sve u navodnicima su direktni citati iz maila. “Postoje stvari za koje ne znamo i mislimo da je bolje tako. Postoje stvare koje ne znamo, a trebali bismo ih znati!” Zatim slijedi tekst o hrtovima, psima koje ljudi koriste za lov od najranijih vremena. Osim lova vrlo su popularni u utrkama pasa - visoki su, dugih i snažnih nogu te izdržljivi.

Vlasnici tih “trkaćih pasa” zarađuju velike svote, pa bi mogli pretpostaviti da ti psi žive u najboljim uvjetima poput vrhunskih sportaša. No, prema fotografijama i tekstu maila nije tako.
“Psi pripadaju trenerima. Prema njima su okrutni, imajo ih uglavnom veći broj (i prekopreko100!) zatvorene u male gajbice,jedva dovoljno velike jedva velikeza za kunića… Psi leže u vlastitom izmetu, bez hrane i hrane vode, bez razgibavanja, bez ljubavi… Mnogi psi poginu upravo zbog takvih nehigijenskih uvjeta, a njihovim vlasnicima je to sasvim svejedno. Drugi opet ugibaju od iscpljenosti jer na takmičenjima daju sve od sebe, a nerazgibani su i nepripremljeni za takve napore. Ostaju najbolji psi, ali i oni imaju svoje granice izdržljivosti. Kada dosegnu maksimalnu brzinu, mogu ići jedino prema dolje. Treneri ih se riješavaju, te ih, ukoliko ih u roku 5 dana netko ne prihvati, pobiju. Njihov je život jedna velika bol, patnja i trpljenje. Ne možemo si ni zamisliti kroz kakve muke prolaze da bi preživjeli. U njihovim je očima želja za životom, za ljepšimza ljepšim životom!”

Da, to je tragično i svakako treba spriječiti! Za svaku osudu! Ali…

Usporedite razinu grozote na sljedećim fotografijama. Izračunajte rezultat - koji dio slike je grozniji - lijevi ili desni?!?

Grozne, odvratne, užasne i nezamislive slike, zar ne?!?

Sva usporedba što je groznije je bezpredmetna jer je zlostavljanje životinja nedopustivo kao i naša nebriga za gladne diljem svijeta!!! Ali uvijek treba postaviti prioritete! Prioritet su ljudi!

Vjerovali ili ne u svijetu se danas proizvodi dovoljno hrane da se prehrane svi stanovnici svijeta. Nije problem što sve više stanovnika postaje pretilo već što još uvijek ima milijarde gladnih!!! Sramota za naš ljudski rod. Ne kažem da se ne moramo brinuti za životinje - dapače! Samo želim istaknuti da još više pažnje moramo posvetiti našoj vrsti. Vjerojatno nam je lakše jer ih nema u našoj blizini, zar ne? Ima i kod nas u Hrvatskoj gladnih - u selima i gradovima! Osvrnite se oko sebe. Sjećam sa jednog vrlo sramotnog događaja od prije nekoliko godina. Sramotnog jer je mene sram. Ujutro oko sedam sati išao sam zagrebačkim kvartom Trnje na posao. Na dugoj ulici ispred mene nizali su se brojni parkirani automobili i na kraju sva kontejnera za smeće. Kraj kontejnera je starac prebirao po smeću u potrazi za hranom. Nije bio klošar koji traži nešto za svoj alkoholičarski/narkomanski želudac već “običan”, normalan Zagrepčanin… Skrenuo sam u drugu ulicu da ne moram proći pokraj njega…

Hrvatska stranica UNICEFA na ovom linku…