Dnevnik jednog piskarala

Jedna od “izreka” skupljenih u zbirku Murphyjevih zakona kaže: Orwell je bio optimist. Zapadnjaci, truli i dekadentni kakvi jesu, to shvaćaju kao zgodan cinični žalac na račun modernog svijeta, koji upozorava u kojem se smjeru kreću stvari u razvijenim društvima Evrope i Amerike. Međutim, u Hrvatskoj, danas, tvrdnja da je Orwell bio optimist spada u kategoriju očiglednih opservacija tipa “nebo je plavo”, “trava je zelena”, “tko je pošten i pametan, ne može biti hadezeovac”.

Naime, nije stari Georgie bio blesav kad je kao jedan od oslonaca svojeg poluglobalnog carstva postavio Ministarstvo istine sa svojim sloganima: “Rat je mir”, “Sloboda je ropstvo” i, pogotovo, “Neznanje je moć”. Još je drug Džugašvili rekao da tisuću puta ponavljana laž postaje istina, a toga se očito drži i hrvatska vlast ponavljajući svoju jednu te istu mantru: Hrvatska – zemlja znanja. Hrvatska – zemlja znanja. Hrvatska – zemlja znanja.

Hrvatska – zemlja znanja.

‘Ajmo još jednom: Hrvatska – zemlja znanja.

Vidite kako lako ulazi u uho? Hrvatska – zemlja znanja.

Plan je, vjerojatno, da ovakvo mantranje potpuno obuzme podložnog subjekta kako bi mu, kao što i uče istočnjački filozofi, ego iscurio na uši i u glavi ostavio nirvanu, zadovoljstvo svojim trenutnim stanjem, ma kakvo ono bilo, i sreću koja obuhvaća crpljenje vode i minerala iz tla i nasmiješeno fotosintetiziranje na toplim sunčevim zrakama koje nježno obasjavaju naše već blago zelene ruke, dlanove, lice, čela.

Hrvatska – zemlja znanja.

Dok se, zapravo, naš četveromilijunski perec polako pretvara u zemlju čiji stanovnici u Evropskoj uniji, zbog svjoje neobrazovanosti, neće više moći biti ni konobari, a kamoli nešto više. U Hrvatsku – zemlju debila.

Nebrojeno je puno pokazatelja koji govore u kojemu se smjeru krećemo, ali krenut ću od onoga koji je bio direktan povod – okej, bit ću iskren: izgovor – za ovaj tekst, a to je donošenje “Prijedloga nacionalnog kurikuluma” za osnovne i srednje škole. Kurikulum je inače dokument koji bi trebao propisati sve nastavne planove i programe u državi i na kojemu se temelji ono što će mladi ljudi znati kad završe osnovnu i srednju školu. Dakle, temeljni dokument cjelokupnog sustava obrazovanja jedne države. Međutim, kakav sustav – takav dokument. Dakle, bolje da ga nema.

O tome su se složili više-manje svi. Dosad je održano nekoliko desetaka sastanaka nastavnika i znanstvenika na raznim razinama – lokalnim, sveučilišnim i državnim – i ne znam ni za jedan na kojemu je taj prijedlog dobio prolaz u bilo kojem svom dijelu. Na jednom od tih sastanaka sam bio prisutan i ocjene sudionika bile su: “opasan za budućnost nacije”, “slatkorječive sintagme koje znače sve i ne znače ništa” i “protiv zdravog razuma”. I tako otprilike dva sata. Evo i zašto.

Kurikulum, između ostalog, propisuje i uvođenje u škole novih predmeta kao što su domaćinstvo, građanski odgoj, profesionalna orijentacija i dizajn. Nigdje ne piše koji će se predmeti reducirati kako bi se u ionako pretrpanoj satnici za njih pronašlo mjesta, ali između redaka se može nazrijeti da bi se matematika, fizika, kemija i biologija mogli sažeti u jedan predmet: “znanost” ili “prirodoslovlje”. Obrazloženja nema, ali razlozi se, opet, mogu nazrijeti u tvrdnjama nekih istraživanja da je, na primjer, fizika, najmanje omiljen od svih predmeta. Isto tako, na tehničke i prirodoslovne fakultete se upisuje sve manje učenika što, očito, znači da to nikoga ne zanima, pa ako nikoga ne zanima, zašto bi se, zaboga, učilo u školi?

Kome treba objašnjavati zašto je ovo van svake pameti i kakve bi to posljedice imalo, neka samo nastavi s mantrom (Hrvatska – zemlja znanja, Hrvatska – zemlja znanja, Hrvatska – zemlja znanja) i uživanjem u suncu.

Dalje, ovim se dokumentom predviđa (fanfare, molim) reforma školstva po kojemu se osnovna škola od 4+4 godine i srednja od još četiri cjepka na 6+2+2+2. Jedne to opasno podsjeća na pokojnog gospodina i druga Šuvara, drugi kažu da je g/d Šuvar bio mila majka prema ovima danas, dok treći obrazlažu mišljenje prvih i drugih postavljajući pitanje koji su argumenti, ciljevi i metode razlog da se uvede baš takva podjela, što to točno ne valja u sadašnjoj strukturi i kako bi se novom strukturom ti problemi riješili. Naravno, bez odgovora jer odgovor podrazumijeva dijalog između ravnopravnih u znanju i moći, a u Oceaniji gospodina i druga Orwella to je davno prestalo postojati jer smo već odavno ušli u začarani trokut: oni koji imaju moć, nemaju volje, oni koji imaju volje, nemaju znanja, a oni koji imaju znanje, nemaju – moć.

Bilo je još puno prigovora, a čitanje pojedinih stavki je izazvalo prave provale smijeha (kao jedan od obrazovnih ciljeva u ovom vrhovnom i strateškom dokumentu navedeno je “Učenici će moći samostalno sudjelovati u prometu biciklom”). Međutim, onaj u kojemu sam se ja u potpunosti pronašao iznio je jedan diskutant pri kraju dvosatne harange: “Ja se divim onima koji su ovaj dokument uopće pročitali, jer ja sam kroz njega prošao dva puta i možete reći da sam glup, ali ja tu ništa ne razumijem.” Naime, većina rečenica u tom strateškom planu i programu je toliko lišena smisla i sadržaja da bi Englezi od toga mogli napraviti cijeli ciklus humorističkih serija u rasponu od “Da, ministre” do “Šljama”.

Međutim, uopće nije nemoguće da je taj i takav dokument izbačen u javnost čisto kao kost za glodanje onima koji znaju i žele, kako bi oni koji nemaju pojma i nije ih briga, ali mogu, mogli nastaviti s razaranjem tkiva društva bez da ih ostali, zabavljeni svojim trivijalijama, ometaju. U prilog tome govori i način sastavljana ovog dokumenta: u radne skupine su pozvani ljudi koji su se javili na neki drugi natječaj da bi im se reklo – sastanak je, otprilike, bio sazvan u utorak – da naprave prijedlog poglavlja za svoju struku do petka.

Da podsjetimo, riječ je o nacionalnom kurikulumu, dakle, dokumentu koji propisuje dvanaest godina školovanja za svu djecu u svim školama u Hrvatskoj.

“Možete li, molim Vas, napraviti to do petka?”
“Nema problema. Hoćete li da, uz to, osmislimo i prilagodbu visokog školstva Bolonjskoj deklaraciji? Ili da to skuckamo preko vikenda?”
“Ne, preko vikenda proučite školske sustave dvadeset najrazvijenijih zemalja EU i pronađite što sve možemo prekopirati, a da izgleda kao da smo to sami smislili.”

Duboko udahnite, iiiii: Hrvatska – zemlja znanja. Hrvatska – zemlja znanja. Hrvatska – zemlja znanja…

Još jedna indikativna činjenica: Vijeće za nacionalni kurikulum – imenovano od strane ministra kojeg mnogi, pogrešno, od milja zovu Zamorac, pogrešno zato jer nije on taj koji je zamorac – sastavljeno je gotovo isključivo od pedagoga koji se, sa svoje strane, oslanjaju na pedagoške principe stare gotovo cijelo stoljeće, a kad provode ove modernije, to rade tako da je njihova nesposobnost da shvate o čemu je tu riječ impresivna.

I treći, možda i najjači indikator da se ovdje radi o Potemkinovom dokumentu koji služi isključivo za mazanje očiju, je da je riječ o tekstu koji se može korisno upotrijebiti isključivo ukoliko bude odštampan na umjereno hrapavom i mekom papiru, jer je ono što je na njemu napisano – potpuno neprimjenjivo u našoj svakodnevnoj i realnoj praksi. Pod a) jedini i uvjerljivo jedini razlog njegovog donošenja je “pristupanje EU”. Unija, naime, zahtjeva da takav dokument postoji. Drugim riječima, gospoda iz Ministarstva, ustanove koja se brine za obrazovanje cijele nacije, su rekla, “Okej, kažu da moramo nešto napisati, dobro, ajde skupite ljude pa da nešto nabrljamo do Uskrsa”. Pod b) situacija u kojoj se nalazi hrvatsko školstvo je materijalno u tolikim govnima da uopće nije nemoguće da za dvadeset godina Hrvati pogledaju oko sebe i zapitaju se kako to da su im šefovi i nadglednici odjednom postali Albanci, Turci, Azerbejdžanci, Gruzijci. Naime, čitava logistika hrvatskog školstva je toliko zastarjela, troma, zakrčena i uvaljana u slijepe ulice da je nikakva reforma ili dokument koji kreće od uspostave nekih novih pravila ne može izvući iz blata. Čisto da se razumijemo, tu su plaće nastavnika najmanji problem – u nekim školama nastava se održava u tri smjene, u nekima razredi broje i do četrdeset učenika tako da nastavniku preostaje jedino da diktira tekst u bilježnicu, jer čim im se dozvoli da podignu glave i puste olovke, počinje raspašoj.

Primjera ima više nego što može stati u jednu ljudsku glavu – u jednoj školi odbili su prijavu profesorice matematike zato jer je ravnatelj na to mjesto zaposlio svoju ljubavnicu koja je po struci frizerka; u drugoj profesor zemljopisa nije primljen jer za to mjesto već imaju čovjeka koji, istina, nema uvjete, ali tu radi već dugo i poznaju ga; u trećoj nastavnici dobivaju otkaze ako se u zakazano vrijeme ne ne pojave na hodniku na dežurstvu gdje, valjda, trebaju čuvati učenike jedne od drugih Istovremeno, učenici s peticama iz osnovnih škola dolaze u srednje gdje na kraju ne znaju izračunati volumen kocke ili centimetre preračunati u metre. U privatnim školama – koje su na Zapadu paradigma kvalitetnog obrazovanja – ocjene se poklanjaju, ravnatelji otpuštaju ljude koji im pismeno daju prijedloge za unaprijeđenje nastave, a trudnicama se prijeti otkazom ako se ne pojave na satu. I nije sve to odraz Divljeg zapada kakav općenito vlada u Hrvatskoj gdje je lokalni šerif bog i batina u svom malom toru; kaos i barbarizam na nižim razinama samo su posljedica idiotizma koji se odražava u pravilnicima i procedurama koje se propisuju od strane Ministarstva znanosti i tehnologije: iako u mnogim zemljama trulog i dekadentnog Zapada učenici na kraju godine u roku od nekoliko dana polažu kompletan godišnji program, u hrvatkoj ih se želi rasteretiti tako da je zabranjeno pisati više od tri testa u jednom tjednu i više od jednog dnevno (tako da nastavnik može održati ispit ne kad dolazi po planu i programu, nego kad ulovi slobodan termin). Istovremeno, više nema izbacivanja; kao da nije dovoljno to što je u zadnjih nekoliko godina Ministarstvo sve delinkvente koji su iz nekog razloga izbačeni vratilo nazad u školu – na inat profesorima i na veselje svim ostalim potencijalnim troublemakerima – nego je prije nekoliko mjeseci, umjesto mjere izbacivanja, uveden i “produženi stručni postupak”, valjda nekakav pokušaj “mirenja” škole i neposlušnog učenika, valjda kako bi se istom omogućilo da i dalje opstruira nastavu i sprečava kolege iz razreda da u toj školi išta nauče. Dalje, po zakonu se više ne smije učenika udaljiti sa sata, nego valjda treba na njega “pedagoški djelovati”, a to što će, kao rezultat, učionice prestati biti prostorije u kojima se uči novo gradivo i postati poligoni za dresiranje gdje nastavnik više nema vremena za one koje treba podučavati jer mu je sva pažnja usmjerena na jednog ili dvojicu buntovnika bez razloga, to nije bitno. Jer školu moraju završiti svi, i sposobni i nesposobni, i socijalizirani i asocijalni, i psihički zdravi i psihički bolesni, i tako se događa situacija – konkretna, osobno sam proveo godinu dana u takvom razredu, dva sata tjedno, dakle dva sata previše – da je jedno dijete za koje se na svim testovima pokazalo da mora ići u posebnu školu – jer za normalnu nije mentalno sposobno – na inzistiranje roditelja ipak upisano, progurano kroz svih osam razreda i sada je beskorisno, jer u toj i takvoj školi nije naučilo apsolutno ništa prilagodljivo svojim sposobnostima. Međutim, u tih osam godina svojim je ispadima, kreveljenjem i izluđivanjem profesora – jer ga se škola nije mogla riješiti – miniralo obrazovanje i odgoj ostalih dvadeset i pet učenika koji su tih osam godina bili prisiljeni ići s njim u razred tako da se danas jedva može reći da su naučili nešto više od njega, a o sociojalizaciji da ne govorimo.

I u takvoj situaciji, koju diktiraju pravilnici i “humanistička” politika Ministarstva obrazovanja koja je zapravo humana prema ekscesnim pojedincima, a nehumana prema svima ostalima koji ih moraju trpjeti, što drugo napraviti s problematičnim učenicima koji samo otežavaju nastavu, nego ih se riješiti na najkraći mogući način: ako ih ne možemo izbaciti, pustit ćemo ih da prođu, jer nećemo ih valjda rušiti i onda njihovo miniranje nastave trpjeti još jednu godinu? A onda, kad to vide i ostali učenici, shvatit će da se kroz školu ne prolazi radom, nego zajebancijom, i da za prolaz treba samo biti uporan u moljakanju ocjena, a ako ništa drugo ne pomogne, onda možda i naučiti za dva jer profesor će se radije uhvatiti i za takvu slamku, nego se izlagati bijesnim roditeljima koji prijete inspekcijom, rođakom na položaju ili tko zna čime sve ne.

Glavna zamjerka socijalizmu koja se danas čuje je da je provodio mediokraciju, da su se svi svodili na prosjek. Danas, međutim, vidimo da je to zaista bila utopija, jer u sadašnjem školskom sustavu svaki se razred prilagođava ne prosjeku, nego najlošijem učeniku – koji se ne smije srušiti, ne smije ga se izbaciti, ne smije ga se ni na koji način odstraniti, jer to nije pedagoški – i postaje njegov talac do kraja školovanja.

Istovremeno, Pravilnik o ocjenjivanju je postao duhovni sveti tekst na koji se svi pozivaju i istovremeno ga krše jer ga je praksi nemoguće primijeniti, tako da čak i jedna savjetnica kaže da ga ni ona nije primjenjivala jer je to neizvedivo, ali to i dalje ne znači da se po njemu ne treba raditi. Drugim riječima, zaboravite sivu ekonomiju! U Hrvatskoj imamo sivo školstvo: pravilnika i propisa se nitko ne drži – jer to nije moguće – a inspekcija će nagaziti ne one koji krše pravila – jer u ovakvoj situaciji svi krše pravila koja su često i međusobno kontradiktorna – nego one koji nisu po volji bilo kome od od subjekata koji bi školstvu zapravo trebali biti partneri: Ministarstvu, lokalnoj vlasti, roditeljima.

Naravno, ravnatelj u čijoj školi se uoče nepravilnosti platit će kaznu iz svog džepa tako da je velikoj većini, isključivo zbog samoodržanja, više stalo da se na njegovom terenu ne krše pravila – da ne bude inspekcije, da roditelji budu zadovoljni, da nema nikakvih pritužbi sa strane – nego da organizira kvalitetnu nastavu gdje će djeca nešto naučiti i pripremiti se za daljnje obrazovanje ili struku. Ocjene – subjektivne kakve jesu – su mjerilo kvalitete škole i nastavnike se stimulira da svoje učenike što bolje ocjenjuju kako bi i škola održala – ili poboljšala – svoj rejting. Dobro pročitajte prethodnu rečenicu, a onda ponovite još nekoliko puta: Hrvatska – zemlja znanja, Hrvatska – zemlja znanja, Hrvatska – zemlja znanja…

I u toj situaciji nije nikakvo iznenađenje to što je na prvom nacionalnom testiranju, prije nekoliko godina, najbolji rezultat iz matematike u Hrvatskoj – pored svih MIOC-a, razvikanih gimnazija, elitnih škola – postigla gimnazija iz Pazina. A vjerojatno su se “samo” poklopili dobar profesor i kvalitetan ravnatelj.

Indikatora katastrofalno loše postavljenog sustava ima još: kojeg visokoobrazovanog stručnjaka u Hrvatskoj na radnom mjestu može zamijeniti nediplomirani student? Pravnika? Liječnika? Lingvista? Veterinara? Policajca? Naravno, ne. Pogađate – isključivo nastavnika u školi. Naime, nastavnik očito radi ne pretjerano bitan posao, tako da ga može zamijeniti i apsolvent, dok je za sve ostalo – potrebna diploma.

Naravno, jasno je zašto nastavnike masovno mijenjaju nestručni ljudi – zato jer onih stručnih nema. Nitko ne želi obavljati taj posao. A ne želi, između ostalog, i zbog male plaće, i sad već dolazimo do sljedeće točke.

Naravno, svaki čovjek za posao koji obavlja želi što veću plaću, od radnika u kanalizaciji do premijera. I sad tu stvari treba posložiti po važnosti: ako je državi važan profesorski zanat, profesorima će povećati plaće, a ako nije, onda neće. Hrvatskoj, očito, nije. Kao posljedica, u taj posao će ulaziti sve manje i manje ljudi, selekcija neće biti moguća – danas je svaki ravnatelj presretan ako uspije uhvatiti bilo kakvog profesora matematike i tolerirat će mu sve što je teoretski moguće samo kako bi ga zadržao – i oni koji su jednostavno loši neće ispasti iz sustava, nego će ga i dalje opterećivati svojom nestručnošću.

I začarani krug se zatvara.

Kao odgovor na sve to, hrvatska državna vrhuška će smanjiti satnicu matematike, fizike, biologije i kemije tako da se napravi mjesta za bitne predmete poput domaćinstva i drvodjeljstva. U skladu s hrvatskom tradicijom konjušara, tesara, kuhara, sudopera. Nije bez vraga to što su hrvatski vojnici u Afganistanu među cjenjenijima, kao ni to što je Hrvatska svjetska sportska supersila. Riječ je o zanimanjima za koja ne treba bogznakakva stručna sprema – za sportaše je bitan talent, za vojnike disciplina, i za jedne i za druge hrabrost i konjska tvrdoglavost, i eto nama mjesta pod suncem u Novom svjetskom poretku: Hrvati će biti moderni gladijatori u koloseumima Zapada ili, pak, topovsko meso u ratovima za proširenje ili očuvanje globalnog Imperija.

Kad se sve ovako posloži, mnogi će zasluge pripisati nesposobnosti hrvatskih vlastodržaca da vide dalje od svog nosa, njihovoj nezainteresiranosti za budućnost društva koje, kao, vode, i za boljitak nacije za koju se, kao, zalažu. Isti ti mnogi će svu ovu glupost objasniti čistim, prirodnim, kratkoročnim interesima političara koje zanima isključivo što dulji ostanak na vlasti i u tu svrhu će, ako treba, odvesti zemlju u kolaps. Međutim, mi pesimisti i teoretičari zavjere ćemo vidjeti u svemu tome puno logike, sistema i dugoročnog promišljanja. I to ne od strane trulog, dekadentnog Zapada, ne od strane sveta koji je ceo protiv nas jer nam želi oduzeti naše štrukle, sir i vrhnje, naše izvore vode, naše generale, naš ponos, nego od strane ljudi koji su izabrali briljantnu strategiju koja će ih zadržati na vlasti i dugoročno, a ne samo do sljedećih izbora!

Naime, sva dosadašnja istraživanja su pokazala da su birači pokreta eufemistički nazvanog “Hrvatska demokratska zajednica” u velikoj većini neobrazovani – radnici, seljaci, blagajnice, skladištari – dok je postotak Hrvata s VSS-om koji glasaju za HDZ puno, puno manji. I što bi onda bilo logičnije, nego da taj i takav HDZ zaglupljivanje naroda i sustavno razaranje bilo kakvih naznaka obrazovanja postavi kao svoj dugoročni, strateški i primarni cilj? Jer, zaista, Neznanje Je Moć, ali ne tvoje neznanje, nego neznanje onog drugoga, onoga kojim vladaš, i dok god Hrvati nemaju pojma o svijetu koji ih okružuje, dok god su zatucani, vezani okovima neobrazovanosti koje ih drži u uvjerenju da su slobodni samo ako su svoji na svome, a porobljeni ako se granice otvore i svakome se dozvoli da ide kamo hoće – jer Sloboda Je Ropstvo i sloboda pojedinca će razoriti Pleme – dotle će nacionalisti, konzervativci, prikriveni šovinisti, a zapravo lihvarske hulje koje se hrane na jeftinim emocijama masa, prosperirati na račun svih ostalih i uredno se držati u sedlu održavajući cijelu naciju u stanju smrdljivog, ali i sigurnog neznanja, debilizma i zaostaosti.

Kažu da je jednom slučajnost, dvaput nesreća, a triput zavjera. Pa što onda reći o vlasti koja već osamnaest godina provodi sustavno zatiranje inteligencije u svome narodu, one pametne zaglupljuje, a one glupe održava u zabludi da im je dobro? Ništa osim: dobar posao, gospodo, takve profesionalce ne sreće se često. Ovakvu kombinaciju nesretnih okolnosti i sretnog planiranja inače bi trebalo tražiti povećalom, ali vi ste je iskoristili do maksimuma. Kapa dolje.

I zato, ‘ajmo još jednom, punim plućima: Hrvatska – zemlja znanja, Hrvatska – zemlja znanja, Hrvatska – zemlja znanja, skandirajmo zajedno, sretno i ponosno, kao prava djeca domovine, kao pravi građani naše zemlje, kao pravi čuvari naše nacionalne tradicije.

Kao pravi mali debili.

NAPOMENA: Članak je uz dozvolu autora kopiran sa http://b3.blog.hr/2009/02/1625893128/hrvatska-zemlja-debila.html

Nema slicnih clanaka.