Dnevnik jednog piskarala

Sunčano i plavo nebo temperatura blizu tridesetak celzijevaca. Visoki jablani i breze se povijaju na povjetarcu dok ptice poput jedrilica pokušavaju zadržati visinu. Povremeno se neka od njih prošeće u blizini u potrazi za nekim zrnom ili sjemenkom. A u zraku kombinacija mirisa svježe pokošene trave i sijena. Cijelo okruženje je poprilično opuštajuće i misli mogu ploviti poput pogleda na stare cigle zgrada ispred mene. Plavo nebo, zelena trava i ptice. Guzica na klupici i voda u bazenu u pozadini. Što još čovjeku treba? Rekli bi pravi wellness kada misli ne bi klizile u mračno. Morao sam misliti na obitelj i da li u životu mogu dati sve od sebe ukoliko zatreba. Može li čovjek u opasnosti zaboraviti na samoodržanje i žrtvovati se za druge? Može li preživjeti nakon što nadživi svoju obitelj? Možda čak i svoju djecu? Crnilo me savladalo prošli utorak prijepodne na tom “magičnom” mjestu.

O čemu govorim? O kojem mjestu? Prošli sam ponedjeljak pokrenuo auto na put dug preko 1700 kilometara, riskirao skoro polovinu plaće da stanem na mjesto koje se crnim slovima upisalo u kolektivno sjećanje svijeta. Prošli sam tjedan poprilično smireno spavao tri noći spavao u Oswiecimu. Vjerojatno tipični poljski gradić od tridesetak tisuća stanovnika. Gradić koji trgovine i radnje zatvara u 17 ili 18 sati, a nakon toga radi još jedan kafić na glavnom gradskom trgu, slastičarna preko puta i lokal sa finim kebabom. I ta se tri poslovna zdanja zatvaraju u 22 sata. Nakon toga zuji još pokoja tisuća komaraca i poneki autombil. Gradić koji postoji skoro 800 godina neslavno je završio u povijesnim udžbenicima pod njemačkim nazivom Auschwitz. Prošlo je tjedan dana od početka putovanja i moram srediti misli… Zato idemo kronološkim redom.

20. srpanj 2009. – dan prvi

Od prošlog sam ljeta pokušavao organizirati ekipu, grupu ili bus koji bi zainteresirane (uključujući mene) poveo u najveći koncentracijski logor. Nažalost uvijek se skupilo dvadesetak zainteresiranih što je nedovoljno da popunimo bus. Nakon posljednjeg neupješnog pokušaja da se uz pomoć poslodavca kandidiram za jednotjednu stipendiju u Poljskoj odlučio sam ispitati situaciju kako i koliko mi treba da samostalno posjetim Auschwitz.

Uz pomoć interneta doznao sam da mi u jednom smjeru treba oko 750 kilometara. Uz sadašnju cijenu benzina zaključio sam da je to prihvatljivi trošak. Krivo sam pretpostavio da treba izbjeći autoceste ukoliko su skupe kao naše. Ukupne troškove trebala je smanjiti i moja spremnost da spavam u autu i jedem paštetu ukoliko treba. Kad se već putuje vlastitim autom može se napraviti stanki koliko je potrebno i parkirati u mjestima koja je vrijedno posjetiti. Tako sam isplanirao u preko 1500 kilometrara kružnog puta proći kroz Wiener Neustadt, Eisenstadt, Bratislavu, Krakow, Oswiecim, Wieliczku i Budimpestu. Na kraju sam zbog umora odustao od ugarske prijestolnice.

U 6.00 u autu sam imao puni tank, 4 litre tekućine za staklo, tri sendviča i malu Colu za jutarnju dozu kofeina. Početno stanje brojila 76636 kilometara. Pokupio sam kolegicu povjesničarku i krenuo prema Austriji. Već u Sloveniji tj. Murskoj Soboti smo izgubili nešto vremena u potrazi za izlazom prema austrijskoj granici. Upute isprintane sa neta su ipak malo teže iskoristive u stvarnosti. Posebno kada na putokazima uz smjer morate naći i odgovarajući broj ceste. Nakon više od tri sata vožnje u nekom austrijskom selu odlučili smo se zaustaviti na prvom rastezanju i kafenisanju. Kafić kraj kojeg smo stali ne radi ponedjeljkom pa smo kavicu naručili u mini baru bezninske crpke. Gazda je upravo žvakao sendvič, kćer sa zelenom kosom je dimila, a gazdarica je komentirala na nerazumljivom dijalektu. Požalili smo što smo naručili kavu, a isto nam se desilo i u Slovačkoj i u Poljskoj. Njihova kava je 10% našeg okusa uz više vode i mlijeka. Nisam ovisnik o kavi, ali definitivno odvratno iskustvo. Prošli smo Austriju uz manje kruženje po Gradišću i divili smo se gomili vjetrenjača. Na trenutak smo komentirali da smo uz vjetrenjače slični don Kihotu jer smo uzaludno tražili neke ceste.

Prvi veći ostvareni cilj je slovačka metropola Bratislava. Po ulasku smo slijedili znakove “Centrum” i stigli do znaka “Stare mesto”. Sretno sam pronašao ulicu sa parkingom pored stanice trolejbusa samo pet minuta pješačenja do centra. Stvarno sreća jer sam se pobojao kako ću voziti po stranim metropolama. Bratislava ima simpatičan stari centar sa šarenim gotičkim, baroknim i ponekom soc-realnom zgradom (i još ponekim koji ne raspoznajem). Imaju spomenike znanim i neznanim Slovacima, preporoditeljima, zanimljivi spomenik na mjestu sinagoge, nekoliko spomenika “osloboditeljima” Rusima koji su ih nakon ’45. držali pod kontrolom, a na tramvajima (baš poput zagrebačkih) putuju reklame naše Vegete. Kafića ima dovoljno, a turista još i više. Smazali smo sendviče uz slovačko pivo i nastavili put. Cijene su blizu naših, ali ipak malo niže. Naravno da sam se pri pokušaju izlaska iz grada izgubio. Ljubazni stričeki na benzinskoj crpki su mi prodali kartu Slovačke i pojasnili mi put. Oni su pričali slovački, ja hrvatski, ali smo se razumijeli u potpunosti. Kupio sam vinjetu jer sam shvatio da sam izgubio previše vremena. Bilo je skoro 16 sati, a nisam bio ni na pola puta. Cijena vinjete me iznenadila – samo 3.5€ za sedam dana. U usporedbi sa našim cijenama to su izuzetno pogodno. Autocestom smo brzo prevalili dobar dio puta kroz Slovačku, ali sam posljednjih stotinjak kilometara vozio kroz Tatre po uskim puteljcima. Skoro da mi je ponestalo i benzina pri približavanju poljskoj granici. Taj sjeverni dio Slovačke i jug Poljske su velika cestovna gradilišta. Ceste su u prosjeku poput naših. Rijetko lošije, a mjestimično i bolje. Krajolici uz te ceste su vrlo ugodni. Zelenilo, planine, naselja sa strmijim krovovima i poneka kravica (neke i u autima). Opet idila da nisam tu i tamo naletio na crveni građevinski semafor kojem treba desetak minuta da “okrene” na zeleno. Zabavni detalj je da je vjerojatna poljska riječ za cestu droga. Do Oswiecima smo stigli tek poslije 23 sata i nismo znali gdje se smjestiti. Malom sam prije dobio preporuku djelatnice muzeja Auschwitz za neki smještaj u selu Rajsko, ali kada sam i konačno dobio na mobitel nisu imali slobodnih kreveta. Nakon desetak minuta lutanja djevojka na benzinskoj crpki me usmjerila prema mjestu gdje bih trebao naći neki smještaj čije ime nisam razumio. No, kako god bilo pronašao sam omladinski dom u kojem smo mogli prenoćiti i doručkovati za 170 zlota (cca 270kn). Soba ko nova, kreveti ugodni, kupatilo čisto, doručak obilan. Nakon cjelodnevnog putovanja mjesto je bilo odlično.

21. srpanj – drugi dan

Jutro svježe. Doručak dobar. Kava uffff grozna. Već smo oko 8 sati bili kod muzeja Auschwitz. U Poljskoj smo shvatili da su vješti u hvatanju turista za parking. Kod svake turističke lokacije imaju nekoliko parkinga i na njima “operiraju” klinci koji rukama i zastavama signaliziraju da uđemo baš u njihovu zonu. Tu smo imali sreće jer smo uletjeli na parking za 3 zlota po satu, a preko puta bliže muzeju je bilo 5 zlota po satu. A da kuže biznis vidjelo se i po tome što u tom krugu imaju parkinge, restorane, kafiće, suvenirnice, knjižare i po koji motel. Ulaz u muzej je besplatan i tada možete tumarati samostalno kroz dvorišta i barake nekadašnjeg logora. Naravno da postoje i vodiči, a mi smo platili 88 zlota za našu “Engleskinju” Marzenu. Neke detalje o samom logoru neću prepričavati jer sam već i prije mnogo toga znao. Napisao sam i članak na povijesnom portalu kojeg možete pročitati na ovom linku. Ono što me na licu mjesta zateklo su dimenzije tog zla. Veličina Auschwitza i 10 puta toliko Birkenau su prestrašne. Gotovo nevjerojatni kompleksi za mučenje i ubijanje. Morao sam razmišljati o ljudima koji su postali zločinci i što se u glavi poremeti da mogu činiti to što su činili. Morao sam razmišljati o borbi za preživljavanje. O tome kako je svaki se dan boriti da poživiš još jedan dan u paklu? Da li je bio spas poginuti čim prije ili se trebalo boriti do kraja? Kako je bilo moguće nastaviti nakon što vam je obitelj pobijena? Kako nastaviti? … I još puno pitanja? Crnilo…

Margit

Upozorenje za buducnost

Teško je pisati o tom mjestu jer mi se na momente čini svetogrđem kada sav jad pokušavam pretočiti u riječi… To mjesto danas u biti zelenilom odiše nekim spokojem i teško je zamisliti da su logoraši tu travu i lišče pojeli kako bi preživjeli…

Zahvaljujući zlotima koji se nedaju euru uspio sam relativno jeftino kupiti 5-6 knjiga koji sa različitih gledišta govore o tom mjestu.

U predvečerje smo posjetili centar Oswiecima i na glavnom trgu ugledali crvene kvadratiće. Dva Modrića i jedan Eduardo. Kako je mali svijet! Ili to nas Hrvata ima toliko puno? Sreli smo ekipicu četvero Hrvata i jednog Poljaka. Dva internacionalna braka u kojem smo se spojili sa Poljakinjom i Moldavkom. Poljski zet nam je malo opisao stanje koje je relativno blizu našeg. Poljaci imaju manje plaće, a u skladu sa time i većina cijena je manja. Recimo veliki kebab za 10-11 kuna, sekeli gulaša sa pecivom, kremšnitom i Colom za manje od 20 kuna i Tyskie točeno pivo od pola litre za 12 kuna u centru Krakowa.

22. srpanj – treći dan

Poslije mračne teme treći smo dan iskoristili za putovanje u pedesetak kilometara udaljeni Krakow. Krakow je jedan od većih gradova u Poljskoj sa skoro 2.5 milijuna stanovnika. Imaju prekrasan i veliki stari centar sa desetinama crkvi, tvrđava i ostacima jednog od starijih europskih sveučilišta. No, prije Krakowa otišli smo u predgrađe gdje smo tri sata hodali na oko 125 metara ispod zemlje u rudniku soli Wieliczki. Rudnik spada u svjetsku baštinu i rudari su u proteklih 700 godina prokopali oko 300 kilometara tunela. Doznali smo da sol dolazi u svim bojama, a ova naša bijela je čista. Turista ima ko u priči i relativno nestrpljivo čekaju na ulaz. Vodiča na raznim jezicima ima premalo, a puno je ugodnije ispod zemlje na 14-16 stupnjeva od preko 35 koliko ih je taj dan bilo na površini. Najimpozantniji dio je svakako velika podzemna crkva koju za dobre novce možete iznajmiti za vjenčanja i slične manifestacije. Ugodno je bilo pojesti sekeli gulaš u restoranu pod zemljom.

Podzemna crkva izdubljena u soli

Popodne smo opet sretno autom pristali blizu centra Krakowa i prohodali širi centar uzduž i poprijeko. Utvrda Havel je visokim zidinama i objektima izuzetno dojmljiva. Naletjeli smo i na poštu i poslali razglednice koje vjerojatno još putuju prema Hrvatskoj. Prekopali smo razne suvenire, kupili ponešto, a naletjeli smo i na vrlo dobar popust u sportskom dućanu. Za večeru opet kebab i domaće pifce.

E da je koju tisucu jeftiniji ova dva metra mede bi dosla kuci

Od stalnog gibanja, putovanja, lutanja i doživljaja razina energije je već poprilično opala. Spavanje od oko šest sati u prosjeku u nekom radničkom prenočištu nije previše pomoglo. Vjerojatno najveći vrhunac dana je bilo otkriće Lavaza kave kod izlaza iz rudnika. Nakon tri dana grozota tih 7,50 zlota je bila dobra investicija.

23. srpanj – četvrti dan

Put putujem prema poljsko-slovackoj granici

Zbog umora sam morao odustati od razgledavanja Budimpešte. Iz Rajskog smo krenuli u 5:57 i naoružani lokalnim kartama puno smo brže prolazili kilometre i granice. Budući da sam već imao slovačku vinjetu iskoristio sam je najbolje što sam mogao, a i u Mađarskoj sam za tridesetak kuna kupio četverodnevnu vinjetu. Zgodan je detalj dobra suradnja sa mađarskom policijom koja mi je uz “donaciju” oprostila prebzi prolazak kroz naselje. U Međimurju samo bili nakon samo 11 sati vožnje što je bilo puno bolje od 15 sati koliko je trajalo putovanje prema Auschwitzu. Zadnja sam dva dana nekoliko puta konstatirao da treba dati nobelovu onome koji je smjestio klimu u aute jer bi se inače definitivno prokuhali na cesti. Finalno stanje na brojčaniku je bilo 78363. Prošli smo 1727 kilometara u četiri vrlo zanimljiva i dinamična dana.

Napomena

Malo mi se gadi što je ovaj post toliko ispremiješan crnim i drugim nijansama, ali to je bilo jedno potovanje raznih emocija…

Birkenau

Slicni clanci:

1. Fala sisterici Fala sisterki koja se pred nešto minuta vratila sa maturalca po Grčkoj. Hvala što je nastavila “obiteljsku tradiciju” i u skladu sa njom donijela odgovarajući...
2. Plakat kod Krakowa Zanimljiv plakat na koji sam naletio u Poljskoj. Nije mi jasno filet sa čega?...
3. Hvala Evi i Vojku Želim zahvaliti bračnom paru Evi i Vojku Sterku koji su me ugostili u svom domu u Jerusalemu. Vojku veliko hvala na turističkom obilasku neki dijelova...