Biografija
Oj, ej! Moja “službena” biografija se može naći na ovoj adresi, dok ću ovdje napisati malu, neslužbeniju biografiju. Datum pisanja je 2.1.2008. Teško je napisati biografiju jer treba odmjereno dozirati iskrenost i zaštititi intimu… Kad sam sebi postavim pitanje “zašto ovo pišem” padnu mi argumenti poput: da se prisjetim vlastite prošlosti, da na taj način bitnim ljudima pokažem koliko mi znače, da ostalim pokažem kako se živjelo u proteklih dvadesetak godina…
Od najmanjih nogu…
Mamek i tatek su se skompali tam još negdje 1977. godine (ili prije). Vjenčali su se 30. prosinca 1978. godine, a ja sam stigao “rodinom poštom” u čakovečku bolnicu 12. svibnja 1980. godine. Bio sam ranojutarnje dijete i to mi se u ovim godinama ne primjećuje. Nisam ranoranioc ukoliko nije nužno potrebno. Na donjoj fotki vidite kako me neka cura nosi tj. mama me nosi iz bolnice.
Koliko znam mama nije imala fotić kao ni itko drugi iz moje familije. Zato niti nemam puno fotki iz djetinstva sve dok nismo kupili prvi fotić. Taj je fotić i dandanas jedno od naših obiteljskih blaga. Još uvijek radi, ali sam u ljeto 2007. ko pravi muškarčina kupio “pilu” od digitalnog fotića. Sljedeća fotka je sa jednom od najdražih osoba koje postoje u mom životu - moj vuček (ujak) - doznao sam da je fotkano 5. srpnja 1980. i fotoaparat je bio posebno posuđen za tu prigodu:
Za prvi ročkas mama me svečano obukla (primjetite fancy crvene cipelice) i zajedno s tortom me odnijela kod fotografa na foto-session:
Što se fotografija tiče sad slijedi mala pauza jer fotić nije stigao u naše dvorište sljedećih nekoliko godina. Dani su prolazili u istraživanju kuće i okolice. Tijekom dana radio je “baka-servis” i čini mi se da sam je izluđivao zavlačeći se u razne rupe. Volio sam natezati mačke koje nisu cijenile moj stisak na repu! 
Iz tog se razdoblja sjećam da smo često doručkovali pečena ili kuhana jaja. Imao sam veliki izbor - na oko, zmućkana, tvrdo ili meko kuhana. Pošto živim na selu imali smo u to vrijeme kravice i pajceke. Uglavnom su to bile dvije krave i nekoliko svinja. Krave su mi uvijek bile zastrašujuće jer su bile puno veće od mene i mahale su opasnim rogovima. Kad smo kod mahanja - sjećam se da me ponekad kravica znala doseći sa repom. Njihova je staja imala drvena vrata koja su zimi bila zatvorena i zato su zidovi bili češto onako ogavno vlažni. Životinje na našem dvorištu su još bile zekani i kokoši. Ponekad smo imali i po koju patku i puricu. Prvi je pas (Deni) stigao negdje tijekom nižih razreda moje osnovne škole. Čini mi se da sam od treće godine života redovito ljetovao u Mariboru kod ujaka. Moj ujak ili od milja “Vuček” je posebna osoba. Tijekom svog života je prebolio teške bolesti i već je kao klinac “trbuhom za kruhom” otišao naukovati i raditi u Maribor. Tamo se i oženio Međimurkom Danicom i dobio kćer Natašu. Uz boravak u Mariboru me uvijek vežu lijepa i sretna sjećanja.
Sljedeće je fotografiranje iz 1984. godine:
Fotkano je u našem dvorištu i čini mi se da je trava sviježe posijana. Moram provjeriti, ali mi se čini da sam kamion “naslijedio” od sestrične Nataše. Te osamdesete su bile poprilično drukčije vrijeme od današnjeg. Jedini dućan u selu je bio Trgocentrov “štacun” u kojem si dolazio na pult i tetama prodavačicama rekao što trebaš. Često me baka slala po kruh, kvas za tijesto ili “radenske”. Radenska je bio općeniti naziv za svaku gaziranu vodu. Premda je dućan od nas bio udaljen samo nekih 300-njak metara često je kruh u mojim rukama dolazio bez “špice” tj. fine korice na rubovima kruha. U biti, što želim reći, - osamdesete nisu bile potrošačko doba. Bilo je malo dućana, malo robe u njima, a naravno nije se imalo niti previše novaca. Najčešće sam nosio odjeću nasljeđenu od Nataše - barem ono što nije bilo previše ženskasto.
Evo i fotke sa mog petog rođendana. Gitara je inače nastradala isti dan 
na našoj ogradi kojom sam se volio pentrati.
Osnovnoškolsko razdoblje
Ujesen 1986. počelo je moje školovanje. Sjećam se još prvog dana. Moji doma su se spremali na berbu krumpira, a ja sam se vratio iz škole još prije nego su kravicama krenuli na posao. Jedna od krava se zvala Šeka, imena druge se ne sjećam. Deda ih je pogonio s riječima “čali” i “hok” što znači lijevo i desno (ne znam koja riječ označava koju stranu). Znak za stop je bio “eha”.
Prva četiri razreda sam polazio u školu preko puta. Zato sam često morao trčati u posljednji tren! Imali smo strogu učiteljicu - Goeffi Tereziju - ali nas je vjerojatno i dosta toga naučila. Školovanje je proteklo u mojem stalnom inzistiranju da neću učiti i maminom inzistiranju da moram. Mama je pobijedila! U prvom razredu smo 29.11.1986. postali pioniri tj. najmlađi pripadnici još postojeće Komunističke partije Jugoslavije. Zakletvu možete pronaći na Hrvatskom povijesnom portalu (uključujući i fotku na kojoj se nalazim i ja). Postati pionir je bila velika čast i bio sam vrlo ponosan na svoju plavu “titovku”. U mojoj glavi bio pionir je skoro ko biti partizan i boriti se protiv Švaba!
Kao učenik sam ipak ispao dobar odnosno što se uspjeha tiče odličan. Naučio sam čitati i pisati. Ne samo latinicu već i ćirilicu koja je bila obavezna u to vrijeme. Čini mi se da mi je omiljeni predmet bio PiD (Priroda i društvo). Naša drugarica Đefi je bila dosta stroga i svaku neposlušnost je kažnjavala stajanjem u kutu, navlačenjem za kosu ili packama (udarci savitljivom šibom po dlanovima). Istina, ruku na srce, batine smo dobili kada smo bili nešto krivi i danas joj to ne zamjeramo. Sjećam se da smo najveće batine dobili kada smo u četvrtom razredu biciklima išli na vjeronauk u Podturen. Tada smo mi dečki, frajeri od 9-10 godina, zastali u šumi i popušili par cigareta koje smo ukrali roditeljima. Sljedeći dan, naravno, cure su nas tužile i mi smo popušili packe od drugarice. Ne samo to, popušili smo batine i od roditelja.
Gornja je fotka iz 1987. godine kad smo završavali prvi razred. Naša “drugarica” je danas još uvijek živa i u poodmaklim godinama se brine za teško bolesnog unuka. Svaka joj čast! Što se nas “balavaca” tiče danas smo automehaničari, strojari, zidari, učiteljice, profesori, frizerke, cvjećarke, trgovci, medicinske sestre i dr. Ja nikad nisam “planirao” biti profesor. Prvo zanimanje koje sam želio je bilo vlakovođa, zatim astronaut (odustao sam od toga kad sam saznao da treba dobro znati matematiku i fiziku). Krajem osnovne i početkom srednje škole sam želio biti vojnik (časnik) ili policajac. To si danas objašnjavam dječačkom željom za heroizmom i tadašnjim ratnim stanjem u Hrvatskoj.
Školovanje je naravno bilo doba prvih đačkih ljubavi i puberteta. Mama navodno još i danas negdje čuva moje prvo ljubavno pismo iz prvog razreda! Imao sam 2-3 simpatije ili kad bolje promislim barem 5-6 njih tijekom osnovnoškolskog školovanja. Volio sam čitati pa sam se uspoređivao s tada popularnim Adrianom Moleom. Provjerite u knjižnici - ima nekoliko nastavaka njegovih dnevnika. Nikad se nisam usudio curu pitati “buš hodala z menom?” pa sam ili pisao poruke ili trošio cijela popodneva da izreknem tu rečenicu. A dan nakon su već svi na busu znali da imam curu (imale su dugi jezik) i mene bi često bilo sram zbog toga (mada nisam želi priznati). Tada hodanje u 99% slučajeva nije imalo skoro pa ništa tjelesno. Eventualno jedna pusa u nekoliko mjeseci (al me sad sram)…
Već tijekom osnovne škole sam primijetio da mi nekako više leže društveni predmeti poput povijesti, zemljopisa i sličnih. Matematika i fizika mi već tada nisu bile jača strana.
Što se kuće i obitelji tiče tada sam već počeo izbjegavati rad na polju ili u staji što mi nikako nije na čast. Pokušao sam se pretvoriti u intelektualca i tako izbjeći “smrdljive” poslove. Često sam zbog toga bio u sukobu s pokojnom bakom. Djed je bio dobričina i nikad me nije gnjavio. Puno sam vremena provodio za televizorom i počeo obožavati Zvjezdane staze. Kad bi deda gledao dnevnik uvijek bi zaspao i otvorio usta, a sam odmah prešaltao kanal na televizoru. Ne znam kako, al to ga je uvijek probudilo. U razdoblju od 1986. do 1990. redovito smo mama, tata i ja ljetovali negdje na Jadranu.
1991. godine sam “dobio” sestru Anamariu. Mala se derala, pišala i kakila - sve bez povoda. Tog smo ljeta dobili i neočekivane goste. Mamina daljnja rodbina iz Baranje je napustila domove i pobjegla pred srpskom agresijom. Tada nas je bila puna kuća - naša obitelj od šest članova + dvije izbjegličke obitelji. Dnevno tri kile kruha i nerazumijevanje jezika. Nisu me kužili kaj ja to pričam na međimurskom. Tada smo već bili započeli nadogradnju kuće. Naš je kat ipak pričekao skoro desetak godina prije nego smo ga dovršili i naselili sestra i ja. Na slici iz 1991. svjedočimo mojoj “firmi” tj. primanju “svete potvrde”.
