O antifašizmu u kontekstu poučavanja povijesti, ali i medija, razgovaralo se na konferenciji na kojoj je GONG okupio predstavnike OCD-a iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

“Prva znanstvena istraživanja o Domovinskom ratu počinju 2002. ili 2003. godine, kada je vlada Ivice Račana odlučila financirati projekt istraživanja u Institutu za hrvatsku povijest. Od tada se kod nas otvaraju pitanja kako podučavati o Domovinskom ratu. I to su bile prilično burne i plodonosne rasprave. U Srbiji je taj proces, kad su posrijedi devedesete, bio bitno usporeniji. Oni su tek prije dvije-tri godine dobili mogućnost da postoji više udžbenika o istoj temi. U Bosni ti procesi idu jako sporo. Na primjer, u srpskim i hrvatskim kantonima imate udžbenike koji obrađuju rat iz 1990-ih, a u bošnjačkim kantonima ne”, objasnila je razlike i sličnosti u poučavanju novije povijesti u zemljama bivše Jugoslavije Snježana Koren, predstojnica Katedre za metodiku nastave povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u intervjuu Josipu Antiću za forum.tm.

O nešto daljoj povijesti u kontekstu obrazovanja, ali i medija, razgovaralo se u četvrtak, 7. svibnja, u Novinarskom domu na konferenciji na kojoj je GONG okupio predstavnike organizacija civilnog društva iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Okvirna tema bila je antifašizam kao “zalog iz prošlosti za budućnost”, a povod 70. obljetnica oslobođenja Zagreba od fašizma. Aktualni pogledi na antifašizam kroz udžbenike i medije u spomenutim zemljama ukazali su na nekoliko sličnosti: u svima je dominantna proklamirana nacionalna homogenost i isključivost prema drugim etničkim skupinama, uočen je nedostatak multiperspektivnosti i kritičkog promišljanja, pogotovo u polju obrazovanja, a mainstream mediji nekritički prenose stavove vladajućih političkih partija. 

Darko Brkan iz bosanskohercegovačke udruge Zašto ne objasnio je situaciju u kojem svaki kanton ima autonomiju određivanja planova i programa te istaknuo vidljive udžbeničke razlike unutar istih planova i programa. Istražujući prikaz Drugog svjetskog rata i NOB-a u šest udžbenika u kantonu Sarajevo, Republici Srpskoj te sarajevskom Katoličkom školskom centru Sv. Josip, došao je do zaključka da ih sve povezuje minimiziranje ratnih zločina etničke skupine koja propisuje plan i program. Tijana Cvjetićanin iz iste udruge osvrnula se na nekoliko medijskih diskursa koji prevladavaju u javnom prostoru, poput “fašizam je završeno razdoblje i svako njegovo spominjanje je unošenje nemira” ili “ne pričajmo o fašizmu, pričajmo o komunističkim zločinima”.

Koliko je to u hrvatskom kontekstu zazvučalo poznato, posvjedočili su Boris Pavelić, novinar i autor knjige Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune, te Miljenko Hajdarović, nastavnik povijesti u srednjoj školi. Pavelić je spomenuo mladu generaciju nenaučenu na kritičko razmišljanje, detektiravši u njoj i uzrok i posljedicu bujanja “netrpeljivih” medija koji u posljednje vrijeme zauzimaju važno mjesto u raspravama o povijesti. “Po čemu je građanin s razvijenim kritičkim aparatom slabiji domoljub od onoga koji nema razvijen takav aparat? Kad gledate kako naše političke elite i dobar dio intelektualnih elita postupa prema povijesti u javnom prostoru, pitam se kakve to oni građane i domoljube žele. Pritom svi u javnom govoru kao floskulu ističu kritičnost, barem svi ministri to ističu, ali kada dođete na konkretne predmete, onda imate komesara koji kaže: “Svatko će moći misliti što želi, ali u svoja četiri zida.” Pritom Karamarko, jer o njemu je riječ, ističe medije i školske udžbenike. Ja u tome vidim totalitarizam”, rekla je u spomenutom intervjuu Snježana Koren, a na sličan je način isto objasnio i Pavelić. 

Miljenko Hajdarović, s desetogodišnjim iskustvom poučavanja u školama, kao najveći je problem istaknuo nastavnike koji se skrivaju iza objektivnosti te njihovu moralnu i društvenu odgovornost. Spomenuo je i da su ga učenici u posljednje vrijeme počeli nazivati antifašistom, misleći to kao uvredu. To me podsjetilo na situaciju iz kasnonoćne vožnje tramvajem dok sam slušala grupicu mladića kako o nekome govore kao o “jugonostalgičaru”. Izravno sam ih pitala što im to točno znači, no oni su me u čudu pogledali i rekli, “pa to se tako kaže”. Ukratko, nisu imali pojma o čemu govore, a zašto je tome tako, oslikali su govornici iz Srbije i Crne Gore, pokazavši da u ovom kontekstu ne dijelimo samo zajedničku prošlost već i sadašnjost. Bojana Džulović iz Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost – CRTA istaknula je da se povijest u udžbenicima Srbije često mijenjala. Od 1991. četnici i partizani izjednačeni su, a od 2000. odnos se mijenja u korist četnika koji postaju istinski domaći antifašisti, što povlači za sobom i izraziti povijesni revizionizam te rehabilitaciju Draže Mihailovića. Isto se tako i u medijima, istaknula je Ivana Savić, o Srbiji govori kao o jedinoj zemlji s dva antifašistička pokreta.

Dragan Koprivica iz crnogorskog Centra za demokratsku tranziciju opisao je situaciju u kojoj od 1990. partizani gube ulice, a Titograd mijenja ime, dok se nakon Đukanovićeva okretanja leđa MIloševiću 1996, partizani “vraćaju”. Smatra da antifašistički pokret u Crnoj Gori u političkim krugovima češće služi kao predizborni trik nego kao suštinska vrijednost te da na bujanje fašizma reagiraju jedino pojedinci na društvenim mrežama, pojedine nevladine organizacije, LGBT pokreti i feminističke organizacije. Boban Batrićević istaknuo je da su učenici do 2003. učili povijest iz srpskih udžbenika, važno mjesto Srpske pravoslavne crkve te sve vidljiviji sukob između marksističke ljevice i ortodoksnog četničizma. Upravo na tom tragu, Koprivica je spomenuo diskurs nekih političara koji ističu “da se ne smijemo dijeliti, već da nam je potrebno zajedništvo” – diskurs koji zamagljuje nužnu potrebu razlikovanja fašista i antifašista, unatoč tome što onaj koji zagovara podjele u tom smislu biva redovito društveno “razapet”.

Gledajući iz te perspektive, u današnjim našim društvima antifašizam, kao zalog iz prošlosti za budućnost, više je kamen spoticanja među mlađim generacijama nego jamstvo prepoznavanja suvremenih fašizama ili nada da ćemo se od njih uspjeti obraniti. S obzirom da je zbog malog broja sudionika izostala rasprava o tome koja je zapravo svrha podučavanja povijesti u školama, završit ćemo citatom Snježane Koren koja kaže: “Moja je teza da predmet povijesti u razdoblju više od 100 godina, dakle od bana Mažuranića, kada se uvodi obavezno školovanje, ima primarno odgojnu ulogu koja nije povijesna istina, nego formiranje ispravnih građana. (…) Suština je da građanin mora misliti samo jednu povijesnu istinu, onu koja mu je predočena u sklopu odabranog povijesnog narativa”. Nije slučajno u izvještaju s konferencije o antifašizmu važno mjesto zauzeo intervju o poučavanju povijesti posljednjega rata: “Postoji zabrana interpretacije. Drugačija od one koju propisuje SKJ nije moguća i iz tog se okvira ne može izići. Mislim da je to konstanta pristupa koji smo detektirali u oba slučaja, onom socijalističkom i ovom nakon 1990”. Konstanta pristupa, konstantna povijest – možemo li izaći?

Sva izlaganja s konferencije možete pronaći na dnu ovoga članka.

Izvor: https://www.kulturpunkt.hr/content/konstanta-pristupa-konstantna-povijest