‘Holokaust je školski primjer kako izbjegavanje odgovornosti može narasti do genocida’

Povratak u normalan život‘ moto je pod kojim je prošle godine u Auschwitzu održana komemoracija na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, a on se obilježava 27. siječnja, na dan kada su, 1945., vojnici Crvene armije oslobodili Auschwitz, najveći koncentracijski logor nacističke Njemačke. Rezolucijom Ujedinjenih naroda iz 2005. godine Generalna skupština UN-a donijela je službenu odluku o obilježavanju tog datuma pozivajući sve članice da poštuju sjećanje na žrtve Holokausta i razvijaju obrazovne programe kako bi se spriječilo genocid u budućnosti.

Preživjeli logoraši morali su nakon oslobođenja ponovno stvoriti uvjete za donekle normalan život. Neki su se vratili svojim obiteljima, u uništene gradove kao što je bila Varšava, neki su pokušali u novoj državi Izraelu. Sjećajući se svih žrtava, na poseban način želimo odati počast onima koji su se unatoč ogromnoj traumi pokušali vratiti normalnom životu’, kazao je ravnatelj Državnog muzeja Auschwitz Piotr Cywinski povodom komemoracije u Auschwitzu.

U Holokaustu je život izgubilo više od šest milijuna Židova i dva milijuna Roma te 250.000 mentalno i fizički hendikepiranih osoba, a ukupno je tijekom Drugog svjetskog rata život izgubilo 53 milijuna ljudi, od čega oko 31 milijun civila. Samo u tom logoru smrti tijekom njegova trajanja u četiri godine život je izgubilo 1,1 milijun ljudi, od čega su milijun bili Židovi, a ostalo su bili poljski politički zatvorenici, sovjetski ratni zarobljenici, romske obitelji, homoseksualci, osobe s poteškoćama te one koje su u logor dopremljene zbog priziva savjesti ili religijskih razloga.

U logoru je većina ubijena u plinskim komorama ciklonom B, drugi su ubijani izgladnjivanjem i prisilnim radom te pogubljenjima i katastrofalnim higijenskim uvjetima i medicinskim eksperimentima. Kada su vojnici Crvene armije oslobodili logor, pronašli su oko 7.000 preživjelih, koliko ih je ostalo u logoru nakon što ih je oko 60.000 natjerano na marš smrti prema drugim koncentracijskim logorima nekoliko dana prije dolaska Sovjeta.

Preživjelih je svake godine sve manje, podsjeća Hina i kad ih više ne bude, nestat će i prilika da ih se sluša i pita, a sve su češći glasovi da se previše bavimo poviješću i ‘čemu se baviti mrtvim Židovima od prije 80 godina‘ ili, primjerice u Hrvatskoj, ‘zašto se ne bavimo žrtvama srpske agresije u Domovinskom ratu?’

‘Koliko su god ta pitanja možda neprikladna, u biti su odličan start za raspravu‘, napominje za tportal Miljenko Hajdarović, profesor povijesti koji se temom Holokausta intenzivno bavi posljednjih 10 godina. ‘Prije toga o Holokaustu u hrvatskom obrazovnom sustavu nisam ništa doznao. Ni u osnovnoj ni u srednjoj školi, a nažalost ni na fakultetu. Od onda sam bio na edukacijama u Izraelu, Poljskoj, SAD-u, Mađarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i drugdje.’

Zašto se poučavanju o Domovinskom ratu radi medvjeđa usluga?

‘Svakim novim seminarom sigurniji sam da nam primjer Holokausta može pomoći u brojnim povijesnim lekcijama i životnim situacijama. Holokaust je, rekli bismo, školski primjer toga kako jedna ideja, jedno izbjegavanje odgovornosti, postepeno može narasti sve do genocida. Uvjeren sam da ljudi koji poznaju materiju Holokausta i metodiku rada u poučavanju o Holokaustu znatno lakše mogu poučavati o Domovinskom ratu. Prava je šteta to što nitko od ‘odgovornih’ ne vidi tu poveznicu‘, upozorava Hajdarović, dodajući da se ‘poučavanju o Domovinskom ratu radi medvjeđa usluga na više načina’.

‘Trenutno većina usavršavanja nastavnika sadrži teme Domovinskog rata. Pri tome se kontinuirano slušaju svjedočanstva sudionika, što i ne bi bilo loše kada bi bili praćeni razvojem metodologije o tome kako poučavati o Domovinskom ratu i kako se služiti tim svjedočanstvima. Danas nije oportuno kritizirati bilo što na tu temu makar je intencija kritike poboljšanje kvalitete edukacije’, konstatira Hajdarović i dodaje da je ‘ovoga utorka po 14. put otvoren seminar za nastavnike o poučavanju u Holokaustu, no koliko je tema važna današnjoj političkoj eliti, govori činjenica da su na otvaranje poslali – nikog’.

‘Predsjednica naravno nema vremena, a njezina posebna izaslanica mora putovati na obilježavanje dana sjećanja u SAD. Nitko iz Ministarstva znanosti i obrazovanja i nitko iz Agencije za odgoj i obrazovanje, premda su oni organizatori. U isto vrijeme premijer Andrej Plenković ponavlja frazu ‘nikad više’ u Izraelu i s kipom na glavi klanja se u memorijalu Yad Vashem. Upravo u toj prostoriji nekoliko metara od mjesta na kojem je stajao velikim slovima piše – Jasenovac’, podsjeća Hajdarović.

O čemu (ne) govorimo kada govorimo u Holokaustu u Hrvatskoj?

Zašto baš Jasenovac kad ga se između tisuća raznih nacističkih logora ne ubraja među šest logora smrti? Jer se kvislinški režim Nezavisne Države Hrvatske osobito i samostalno trudio provesti ‘konačno rješenje’, objašnjava Hajdarović: ‘Pritom se o logorima u Poljskoj govori kao o industriji smrti jer se sve odvijalo industrijski, kao na traci, a kod nas su metode ubojstava bile manufakturne, ručni rad maljevima i noževima. Umjesto da se nastavnicima pošalje poruka da je tema važna i da ih se ohrabri osobnim dolaskom na seminar, ovako je poslana druga poruka‘, upozorava.

O čemu (ne) govorimo kada govorimo u Holokaustu – posebice u Hrvatskoj, naime, osim progona Židova, hoće li se ‘službeno sjećanje‘ prisjetiti ne samo rasnih zakona, nego i progona Srba i Roma te (ostalih) antifašista i gdje su kritički glasovi s pozicija moći i odlučivanja, pitamo profesora Hajdarovića, a on odgovara: ‘Političari ne samo u Hrvatskoj, već i drugdje, postali su dosta vješti što se tiče govora. Ili su njihove PR službe postale profesionalnije pa u govorima znaju koje se uobičajene fraze moraju poslati. Od ‘nikad više’ do nabrajanja svih skupina koje su bile žrtve u Holokaustu. Pritom će biti razlika u tome kako će naglasiti koju skupinu.’

‘Hrvatski će političari oportuno naglasiti Židove radi odnosa s Izraelom dok će recimo srpski političari na prvo mjesto staviti upravo Srbe. Podaci iz istraživanja Javne ustanove spomen-područja Jasenovac jasno pokazuju da su se ustaše namjerile prvenstveno na Židove i Srbe, a nakon toga na Rome i Hrvate koji su im se usudili usprotiviti. Upravo su Romi skupina koja je gotovo istrijebljena na području NDH. Ono o čemu se najmanje govori su primjeri gotovo 200 građana Hrvatske koji su dobili titulu pravednika među narodima. Titulu su nakon Holokausta dobili samo oni ljudi koji su bez ikakve vlastite koristi i uz rizik po vlastiti život i život obitelji spasili jednog ili više Židova. Istu titulu, recimo, Stepinac nije dobio, no pokušajem argumentacije zašto je to tako današnji povjesničari mogu zaraditi samo etiketu ‘mrzitelja svega hrvatskog‘, upozorava Hajdarović.

Zbog opravdavanja ustaškog režima u Hrvatskoj, kao što smo već pisali, u Koordinaciji židovskih općina odlučili su ove godine ne sudjelovati na komemorativnim i ostalim skupovima koje organizira hrvatska vlast u povodu obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust. Razlog za bojkot je nespremnost vlasti Republike Hrvatske da primjereno službeno i javno reagiraju na postavljanje spomenika s ustaškom krilaticom ‘Za dom spremni’ na mjestu na kojem je nekad bilo ustaško zapovjedništvo u Jasenovcu, zatim u Kutini, a postoje namjere da se u Zagrebu, ali i drugdje u Hrvatskoj, postavi slične spomenike.

Također, prošlog tjedna u Tehničkoj školi Šibenik povučena je izložba ‘Anne Frank – povijest za sadašnjost‘, koja je dio međunarodnog projekta i bit će izložena u 40-ak zemalja, a reakcija vlasti je izostala. Nastavak je to, upozoravaju iz krugova hrvatskih Židova, toleriranja ustaške ideologije, zbog čega su pripadnici židovskih općina te srpska zajednica i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) prošle godine bojkotirali državnu komemoraciju na mjestu nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora Jasenovca i organizirali vlastitu komemoraciju.

Slučaj u Šibeniku plastično je pokazao sve jača nastojanja da se ‘domaće’ zločine izmakne iz (povijesnog) konteksta, a u najgorem ili ‘najboljem’ slučaju poseže se često za ‘izjednačavanjem totalitarizama’. Kako smo i pisali, organizatori izložbe su objasnili da bi uklanjanje dijela koji se tiče hrvatske povijesti djeci ostavio dojam kako se Drugi svjetski rat tiče samo Nijemaca i Židova, što bi bilo falsificiranje povijesti te činjenice da je i Hrvatska bila dio tog rata.

Totalitarizmi se mogu vrednovati i uspoređivati, ali ne i izjednačiti

Hajdarović, autor hrvatskog dijela izložbe, kaže za tportal da je ‘šibenski slučaj na kraju krajeva samo jedna od brojnih posljedica relativizacije ustaškog režima od 1991. godine do danas’. ‘Početkom Domovinskog rata, kada je Hrvatska stranka prava osnovala stranačku vojsku HOS, nitko razuman nije mogao biti protiv naoružanih dobrovoljaca koji su se borili za slobodu Hrvatske. No uz sve dužno poštovanje borcima HOS-a, s njima je u javni prostor značajno iskoračila ustaška ideja tzv. velike Hrvatske i poklik ‘Za dom spremni’ i tako danas imamo situaciju da se osuđivanjem poklika ‘Za dom spremni’ uvijek spominju dragovoljci koji su uz takvu ikonografiju branili Republiku Hrvatsku. Političari, naravno ne žele javno osuditi poklik koji jedinu povijesnu pozadinu ima kod ustaša jer im je svaki glas bitan i to nije propust samo sadašnje predsjednice ili premijera, već svih koji su bili na tim pozicijama do danas’, ističe Hajdarović.

‘Mnogi su ohrabreni tom mlakom ili nikakvom reakcijom zajahali val revizionizma i rijetki su koji im se javno protive. Ravnatelj šibenske škole, tog ponosnog partizanskog grada, samo se izrazio onako kako danas reagiraju mnogi – što je s Bleiburgom i što je s Golim otokom?’, kaže Hajdarović i napominje: ‘Mora se jasno istaknuti da ta dva događaja nemaju direktne veze s Holokaustom. Doduše, ono što se dogodilo nakon Bleiburga možda malo i ima veze jer se radi o osveti nakon rata koja je bila uobičajena u Europi i Aziji. To je bila reakcija onih koji su protekle četiri, pet ili više godina patili pod čizmom nacista i kolaboratora. S današnje povijesne pozicije lako je moralizirati i reći da se radi o nepravdi i ubijanju nedužnih.’

‘Isto tako, za razliku od Holokausta, ono što se događalo nakon Bleiburga nije bio zakonima propisan progon određenih rasnih, vjerskih ili narodnosnih skupina, kao što je bio slučaj u Holokaustu, već progon ‘bande’ koja se nakon službenog potpisivanja primirja nije predala. Goli otok se isto tako apsolutno može samo gledati u kontekstu zbivanja na početku Hladnog rata, kada Tito nije želio pustiti Jugoslaviju pod Staljinov nadzor. Što bi samo bilo s Jugoslavijom i njenim građanima da je bilo suprotno? Pogledajte samo što se sve događalo u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i ostalim državama pod Staljinovom i sovjetskom vlasti’, poziva Hajdarović i zaključuje: ‘Totalitarizmi se mogu vrednovati i uspoređivati, ali ne vidim primjere koji bi se mogli izjednačiti.’

Objavljeno na T-Portalu 27. siječnja 2017. godine

  • eugen5

    Poštovani,
    od svega s čim se ne slažem u vašem tekstu, izdvojit ću samo objašnjenje Bleiburga kao osvete. Mislim da je takvo objašnjenje poratnih pokolja nedostojno razine prosječnog znanja povijesti. Osvetom ne možete nazivati pokolj minimalno 50 tisuća Hrvata, da ne spominjem ubojstva antikomunističkih Slovenaca koja su također masovna, posebice ima li se u vidu da su oni brojem znatno manja nacija od Hrvata, kao i to da u Sloveniji nije bilo znatnijih ratnih operacija niti autohtonih pronacističkih kolaboranata kao kod nas ustaša. Kada tomu pridodate žrtve ostalih kvislinga (četnika), pa ubojstva građanstva koje se nije isticalo kolaboracijom, te na koncu jugoslavenske rasne zakone (Avnoj-eve odredbe o Nijemcima) temeljem kojih je u Titovim logorima pobijeno minimalno 60 tisuća njemačkih civila, mislim da je govoriti o osveti blago rečeno deplasirano. Moglo bi se u najboljem slučaju govoriti o odmazdi, ali masovnost navedenih ubojstava ruši i tu tezu. Ne možete ubiti 200 tisuća ljudi u poraću (Noel Malcolm, Povijest Bosne) i nazivati to osvetom ili odmazdom. Riječ je o planiranom revolucionarnom pogromu svih za koje se znalo ili pretpostavljalo da bi mogli pružati otpor obnovi Jugoslavije i zavođenju komunističke diktature.

    • Koji su dokazi teze o planiranom progromu? Osveta ili odmazda nije isključivo slučaj područja Jugoslavije. Pogledajte samo što se i u kolikim brojevima dešavalo po cijelom svijetu 1945. godine.

  • ivan

    po prirodi sam skeptičan. recimo, ta humanistička ideja da obrazovanje može spriječiti razne civilizacijske kataklizme poput holokausta i ratova. u nju mogu vjerovati samo ljudi koji ne razumiju neke opće ekonomske, sociološke i psihološke zakonitosti (pretpostavke) koje uzrokuju i održavaju ratove i druge oblike međuljudskih sukoba. obrazovanje ima svoju vrijednost i svrhu, ali ratove, kolega, ono neće spriječiti.

    evropljani su do 1914. bili na najvišem obrazovnom stupnju u svijetu, nijemci isto tako 1939., a znamo što se dogodilo ubrzo. ili primjer iz našeg sokaka: srbi su jamačno učili o strahotama nacističkih i kolaboracionističkih genocida, pa to njihovu vojsku nije spriječilo da počini jedan ili nešto vrlo slično genocidu na samom pragu 21. st.

    dakako da podržavam obrazovanje, ono je svjetlo u mraku, važno je za emancipaciju, a samim tim i za borbu protiv siromaštva, nejednakosti (ekonomskih, socijalnih, spolnih itd.), gladi itd. (o tome je već dosta rečeno i naglašeno na globalnoj razini), ali ne smijemo pretjerivati ni posezati za nekim frazama i urbanim legendama samo zato što lijepo zvuče.

    ne, g. hajdaroviću, nikakve pretpostavljene edukacije ne bi spriječile holokaust kao što nikakve tribine, programi i predavanje neće spriječiti buduće ratove. jer kako objasniti rat u ukrajini, opet tu u srcu uljuđene, obrazovane, internetom i svim mogućim znanjima premrežene evrope? ili rat u siriji, relativno uređenoj, svjetovnoj zemlji, koju do prije 10-ak godina nitko nije ni spominjao? naravno, jer ratovima pogoduju čimbenici koji se ne mogu tek tako ukloniti obrazovanjem, te određene političko-vojne i interesne strukture kojima su ljudske žrtve kolateralna šteta, ako i to.