Ovako je izgledao blog tijekom 2011. godine

Ukoliko se ne varam je ovo je treći kreativni vikend za redom u kojem preuređujem web sajtove. Prvo sam odradio supruginu “Tetu dokicu“, zatim sajt mog obrta i evo danas je na redu i osobni blog. Postavio sam i nove ankete koje se kao i prije vrte pri dnu sajta. Imam dosta ideja za pisanje, ali se taj kreativni dio samo odvrti u glavi bez da dotakne tipkovnicu. Kako vam se sviđa novi jesenski look bloga?

Izjava gospođe Treske je relativno očekivana i u skladu sa njenom retrorikom. Njezini komentari o tome da je vodstvo općine želi smjeniti nisu novi jer smo ih svi slušali još od vremena načelnika Lajtmana, načelnice Glavaš i sve do današnjih dana. To je jeftini pokušaj da se zamuti medijski prostor, a samu bit problema nije dotakla. Na konferenciji za medije i istovremenom domjenku za novinare je priznala da je “utrošila oko 69.000 kuna” na 12 magijskih komada. Sada se još samo mora razriješiti pitanje na koji način te naprave pomažu djeci i djelatnicima Osnovne škole “Petar Zrinski”. Ukoliko su medicinski aparati vjerojatno Ministarstvo zdravstva može dati potvrdu o njihovoj korisnost, a ukoliko su pedagoški aparati onda Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa može dati svoj pozitivni nalaz. Ukoliko su predmeti religijske svrhe vjerojatno katolička ili protestantska crkva mogu dati svoje mišljenje budući da je velika većina naših učenika tih religija. Dodatno je zabrinjavajuće da je bivša predsjednica Školskog odbora javno potvrdila da je znala za kupnju i da ne sumnja u njihovu korisnost. Također je upitno kako jedan član školskog odbora u prošlom i sadašnjem mandatu može šutjeti o tome. Šenkovečka škola nije „škola slučaj“ jer djelatnici daju svoj maksimum koji mogu pod upravom kakvu imaju.

Od samih početaka ovih čudnih zbivanja odlučio sam da neću čudnim osobama posvećivati previše pažnje i tako im podizati značaj. Ljudi koji me ne znaju drugačije diskreditirati osim osobnim vrijeđanjem zaslužuju samo ignoriranje. To sam rekao i novinarki Jutarnjeg lista koja me početkom tjedna kontaktirala oko priče sa prijetnjama i vrijeđanjima. Nakon što je priča unatoč mom neodobravanju objavljena u Jutarnjem listu 5. veljače 2009. zaredao se cijeli niz pretežno pozitivnih događaja i radi toga se moram zahvaliti sudionicima. Primio sam nekoliko poziva i desetine mailova podrške da ustrajem u tome što radim. Posebno me veseli što je projekt “Razredni muzej holokausta” podržala povjesničarska struka i pri tome mislim na kolege nastavnike, zatim na profesore Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Hrvatsku udrugu nastavnika povijesti. Želim zahvaliti kolegama na poslu, učenicima kao i brojnim poznatim i nepoznatim ljudima koji su me podržali na Facebooku. Također veliko hvala na ljubavi i razumijevanju mojoj ženi i obitelji kojima nije bilo lako!

Moram se na kratko osvrnuti i na “drugu stranu”. Jasno mi je da hrvatska emigracija koja se busa u prsa velikim hrvatstvom nema dovoljno obrazovanja o povijesnim zbivanjima na ovim prostorima (ne radi se tu o vrijeđanju već o tome da u vanjskim školama ne slušaju o tome), ali me sa druge strane zabrinjavaju mlade generacije koje su odrasle u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje što su ih to profesori u osmim razredima i u srednjoj školi učili da ne znaju i ne shvaćaju tko su bili ustaše, što je NDH i tko je bio Ante Pavelić. Vjerujem da hrvatska policija radi svoj posao u okvirima zakonskih mogućnosti, a nadam se da će naši političari u ovo vrijeme približavanja EU naći snage da se pokrene pitanja zabrane veličanja totalitarnih režima (kako crnih tako i crvenih).