Već dugo, dugo nisam bio na nekoj većoj nogometnoj tekmi. Vjerojatno je već prošlo 4-5 godina kako nisam bio na maksimirskom stadionu tzv. hramu hrvatskog nogometa. Otići na tekmu ima neki svoj čar u atmosferi kada se izgubite u masi crveno-bijelih kvadratića koji povremeno skandiraju. Taj dio navijanja može biti i faktor koji kvari jer se ne možete do kraja koncentrirati na tekmu dok se recimo desetak redova iznad vas počinju naguravati alkoholizirani testosteroni. Nedostatak je i što na stadionu nema ponovljenih snimaka iz raznih kuteva koji nam na telki omogućavaju da vidimo jel stvarno bio jedanaesterac ili nije. Nisam neki nogometni freak koji zna sva imena i klubove i statistike no nacionalna repka je ipak nešto posebno pa tako i meni poput velike hrvatske muške populacije jače zakuca srce kada navučemo dres i krenemo navijati.

Oko tekme se razvio cijeli ritual od skupljanja ekipice da odemo, pa online kupovine karata, pa čekanje od četvrtka do srijede da karta prevalih tih 100-njak kilometara od Zagreba do moje lokacije, traženje dresa još iz doba Dade Prše i testiranje koliko mi je ili nije napet na atletskom tijelu, preslušavanje navijačkih pjesama, čitanje najava i komentara u raznim sportskim kolumnama, itd. Zatim putovanje autom uz “zagrijavanje” na benzinskim crpkama (btw. zaboravio sam navijački CD doma). Traženje parkinga u široj okolici stadiona i traženje ulaza uz redare koji redovno krivo usmjere. Onda prepipavanje intimnih dijelova na ulazu i što je još neugodnije od istog spola. Slijedi pokazivanje ulaznica sa brojem reda i sjedala, al na tribini naravno nema brojeva. Zato obavezno treba ući barem dva sata ranije da se zauzmu dobra mjesta…

Tekma sama po sebi je više za naslov u novinama “Hrvatska lošom igrom izgubila dva boda”. Meni na tribini se prvo poluvrijeme činilo toliko užasno da sam po povratku kući išao surfat po netu i čitat druge komentare da provjerim jesam li ja to u krivu il su stvarno bili tolko loši. Stiček Bilić je pokupio Sanaderovu retoriku i rek’o da u principu i nismo toliko loši i da još uvijek imamo drugo mjesto. Hmmm, neke loše vibre ma prate da bi nam Afrika mogla biti jaaako daleko.

Nego da pojasnim naslov. Naslov se ne tiče igre nego stadiona. Mislim katastrofa kako to izgleda. Rečenica koja može najbolje opisuje Maksimir je: “Popišano brdo betona.” Stvarno je SRAMOTA da jedna repka koja je na fifinoj ljestvici uvijek visoko plasirana ima toliko odvratan i predpotopan stadion. Još mi je više jučer udaralo u glavu kako braću Mamić nije sramota zarađivati tolike novce, tolike milijune i imati takav stadion. Da stvarno vole svoj klub onda bi dovršili to betonsko ruglo i postali bi zvijezde među navijačima. Ne znam zašto se čude pogrdnim skandiranjima. Ne kažem da je to pristojno, ali ponekad se čini da mogu razumijeti gnjevne navijače. Prljavi beton, paučine, rupe bez vratiju pune starih cipela, građevinskog materijala, drvenarije, smrad urina koji se širi… Ma katastrofa… Ne želim ni pomisliti što neki navijači iz Engleske, Njemačke ili sličnih civiliziranih zemalja mogu misliti o nama kada to vide. Nemam baš želju vratiti se na to mjesto…

Related posts:

1. Karta mi je v žepu
2. Napetost raste

Hehe, stiglo je stiglo! Stigle su karte za subotnju tekmu. Naručene su i plaćene još u četvrtak, a iz Zagreba su putovale skoro tjedan dana. Uvijek sam pred tekmu uzbuđen ko klinac pred sladoledom… Nadam se da bude tekma prema našim očekivanjima sa barem golom viška u protivničkoj mreži. A do onda slušaj ovo:

Samo je jedno…

Related posts:

1. Maksimirska sramota
2. Napetost raste