U hrvatskim školama se od 2004. godine svakog 27. siječnja obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Tog su datuma 1945. ruski vojnici oslobodili najveći nacistički logor Auschwitz u kojem su među brojnim narodima bili zatvoreni i Hrvati. Holokaust je naziv za pokušaj istrebljenja židovskog i drugih naroda koji nisu odgovarali Hitlerovoj zamisli kako bi svijet trebao izgledati. U razdoblju od 1933. do 1945. godine nacisti su odgovorni za smrt oko 11 milijuna ljudi od kojih oko 1.5 milijuna djece.

Nažalost i tadašnja država na području današnje Hrvatske je sudjelovala u tome. Učenici osmog razreda redovito uče o tim događajima kako bi se u budućnosti spriječilo da se takvo zlo ponovi. Naši su osmaši već puno naučili, a povodom dana sjećanja su izradili plakate na kojima se pojašnjava što je holokaust, genocid i tko je odgovoran. Plakati su izloženi u holu naše škole.

Izvor: http://os-senkovec.skole.hr/?news_id=383#mod_news

Učenici sedmih razreda Osnovne škole “Petar Zrinski” Šenkovec su tijekom listopada posjetili izložbu “Međimurje u Domovinskom ratu”. Uz razgledavanje izložaka dobili su zadatak zapisati što su vidjeli i kako im se izložba svidjela. Učenice koje su te zadatke rješile najbolje dobile su priliku sudjelovati u obilježavanju obljetnice.

Osmišljen je program u trajanju od 15 minuta, a proveli su ga učenici 7.a razreda. Teodora Vodopija, Karla Katić, Ena Petković i Ana Krhač su kao članice Povijesne grupe izradile prezentaciju “I u mojoj školi Vukovar svijetli”, a Paula Lajtman, Lea Čalopek i Jakša Magdalenić su se pobrinuli za umjetnički doprinos.

U programu je prvo pročitana pjesma Andriane Škunca:

Hrvatski grobovi

Nad zatamljelom
Hrvatskom
svijetle grobovi

Izgaženi humci
znanih i neznanih

Isprepleteni
travom i kostima

Čuvari
praznih kuća

Mrtvi su svjetiljke
na raspukloj cesti

Putokaz anđelima

U laticama i peludu
uzdignuti nad obzorje

Obasjani žeravom jutra

Potom su učenice održale prezentaciju koju možete prolistati:

Za kraj je pročitana ‘Priča o Vukovaru’ Siniše Glavaševića:

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.

Program je održan u obje školske smjene, a nakon popodnevne učenici su na šenkovečkom Trgu Sv. Jelene zapalili 20 lampaša u obliku slova V povodom 20. godišnjice pada Vukovara. Jutarnji program je svojim dolaskom uveličao Vladimir Novak, načelnik Općine Šenkovec, a popodnevni program su uveličali Saša Horvat, zamjenik načelnika i Boris Odrčić, predsjednik šenkovečke podružnice Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata.

Originalno objavljeno na Hrvatskom povijesnom portalu.

Učenici petih razreda su na proteklim satima učili o civilizacijama uz velike rijeke Nil, Eufrat i Tigris. Na crtežima možete vidjeti što im je najviše ostalo u sjećanju:

Dragi osmaši, doviđenja! Vi ste mi prva generacija koju sam pratio četiri godine u komadu i moram priznati da ste mi draži no što bih vam i volio priznati. Razmišljao sam jučer što sve da vam kažem na zadnjem satu povijesti. Želio sam vam reći nekoliko pametnih o životu i o tome kako ga što bezbolnije “preživjeti”. U biti dobro da nisam pripremio neki govor jer sam danas vidio da imam knedlu u grlu i da to ne bih mogao… Uglavnom vam želim poručiti da budete hrabri, pozitivni i da učite na greškama! Uživajte u video isječku koji sam sastavio od šezdesetak vaših fotki snimljenih u protekle četiri godine.

I kad bih provodio mnoge sate u pripremanju
Da bih postao napet i nervozan,
A ne bih imao ljubavi i razumijevanja
Za osobne probleme mojih učenika
To još ne bi bilo dovoljno.

Učitelj koji ljubi je strpljiv, dobrostiv;
Ne sablažnjava se kad mu se ljudi povjeravaju;
Ne ogovara; ne obeshrabruje se lako;
Nije nepristojan
Nego je uvijek svojim učenicima živi primjer
Dobrog načina života o kojem govori.
Ljubav nikad ne prestaje.

Programi? – Zastarjet će;
Metode? – Postat će staromodne;
Tehnike? – Bit će napuštene;
Jer, ograničeno je naše znanje,
I samo malo ga možemo predati svojim učenicima;
Ali ako imamo ljubavi
Onda će svi naši napori postati stvaralački,
I naš utjecaj ostat će zauvijek
Prisutan u životima učenika.

A sada ostaju vještine, metode i ljubav,
to troje
ali najveća je među njima ljubav.