Poslijeratna gerila (križari) u Jugoslaviji

Vodstvo NDH pripremalo je osim prijelaza na stranu saveznika pred sam kraj rata i vojno rješenje radi obrane od partizana. Trebala je biti uspostavljena bojišnica na liniji Varaždin-Koprivnica-Sisak-Petrinja-Karlovac. Osim toga pripremao se i gerilski otpor u partizanskoj pozadini. Ta gerila predviđena i u slučaju sukoba Angloamerikanaca sa Sovjetima. Na predzadnjem sastanku Glavnoga ustaškog stana raspravljano je o tome da li i kako nastaviti daljnju borbu. Već je bio prihvaćen plan da se vojska s narodom povuče u Bosnu i nastavi borbu, kad je Pavelić naredio povlačenje i predaju Saveznicima. Pavelić je i na zadnjem sastanku u Rogaškoj Slatini odbio stvaranje gerile.

Formiranje gerile (križara)

Pripreme za gerilski rat počele su već 1943. kada su njemačke snage formirale formacije Jagdverbanda. Te su formacije koristile istu gerilsku taktiku koja im se i suprotstavljala. Tehničke poslove, dakle planove, materijal i tehničko osoblje i obuku osiguravali su njemački vojni stručnjaci, a Ustaška obrana davala je ljude. Gerilske jedinice nazvane su S skupine. Zbog kapitulacije Italije plan se počeo ostvarivati 1944., a tek 1945. planovi su obuhvatili čitavo područje NDH. Oružani otpor u partizanskoj pozadini nije poprimio spomena vrijedne razjmjere, ali ostaje pitanje koliko je rad na organizaciji gerilskog načina ratovanja utjecao na kasniju aktivnost križarskih skupina. Na radu sa S skupinama radili su Vjekoslav Maks Luburić, Ljubo Miloš i Dinko Šakić.

Povlačenjem glavnine Oružanih snaga NDH i velikog broja članova ustaškog aparata nastala je podjela. Malobrojne vojnike koji su ostali u zemlji i odlučili nastaviti borbu i izbjeglice u Austriji i Italiji povezivala je samo vjera u skori rat demokratskog zapada protiv komunističkog istoka. U tome su vidjeli veliku šansu da se vrate u Hrvatsku i na strani Zapada ponovo ostvare hrvatsku neovisnost. Preostali vojnici i oni koji su se ubrzo vratili iz emigracije uglavnom su se sredinom 1945. djelovali neorganizirano u malim skupinama. Upravo su ono temelj križarskog pokreta.

Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Oružanih snaga NDH, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih njemačkih jedinica, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Uzroci stvaranja križarskog pokreta su borba protiv komunističkih vlasti i Jugoslavije, te težnja za obnovom NDH. Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv bezbožnih komunista. Izjednačavajući vjeru s nacijom isticali su svoje hrvatstvo.

Udba je kao organizatore križara redovito prozivala i haesesovce tzv. mačekovce i katolički kler. Udba je tvrdila da je naziv križari uveden u lipnju 1945. kao zajednička oznaka za zaostale ustaše i klerikalne elemente HSS-a nakon njihove fuzije. Udbaška literatura navodi da ostaci ustaških bandi pod okriljem Pastirskoga pisma dobivaju ime križari (Marković, D. etc., Ratnici mira. 1982:199). Križari su kao oznake nosili hrvatski grb sa bijelim križem ili ustaški grb koji je umjesto slova U imao križ. Zastava trobojnica je s jedne strane nosila hrvatski grb sa sloganom Za Hrvatsku i Krista protiv komunista, a s druge strane bijeli križ s natpisom U ovom ćeš znaku pobijediti. Gerilske skupine označavane su pod raznim imenima: križari, špiljari, škripari, kamišari, jamari, šumnjaci, pa čak i bijeli partizani. Samo je naziv križari probio regionalna ograničenja dak su drugi varirali ovisno o mjestu djelovanja.

U ljeto 1945., nakon potpune raspršenosti, križari su počeli sređivati svoje redove, međusobno se povezivati i organizirati uporišta. Glavne križarske snage tada su bile u južnoj Hrvatskoj, a osobito su jake bile u okruzima Banije, Karlovca, Like i u sjevernoj Dalmaciji, gdje su izvodile veće oružane akcije. S izuzetkom Istre, skoro nije bilo kotara u kojem nije postojala barem neka mala skupina.

Metode djelovanja križara bile su ubijanja predstavnika države, članova KP, pripadnika vojske, razoružavanje vojske i policije, pljačkanje pristaša komunističke vlasti, provaljivanje u zadruge i uništavanje državne imovine i ometanje prometa. Naravno tu je bilo i čisto pljačkaških i kriminalnih skupina.

Nova jugoslavenska vlast ozbiljno je shvatila problem križara u srpnju 1945. godine. Pobojala se toga da ti križari mogu pripremiti pozadinu za oko “60.000 ustaša koji čekaju od Venecije do Trsta”. U kolovozu i rujnu je proglašena amnestija koja je naišla na veliki odaziv. Zakon je obuhvaćao sve osim ustaša, pripadnike ruskog dobrovoljačkog korpusa, ljotićevce ni zapovjedni kadar od zapovjednika bataljuna naviše, te doušnike, članove Kulturbunda, kao i sve koji su pobjegli u inozemstvo.

Prvenstvo su naravno imale prisilne metode. Uobičajano je bilo osnivanje potjerničkih odjeljenja koja su blokirala teren i postavljala zasjede. Ozna je ubacivala posebne jedinice preobučene u križare i agente u križarske jedinice. Ubačeni oznaši svoje bi skupine dovodili u vezu s “ostalim skupinama”, a zapravo jedinicama Ozne. Križarima su nuđena jamstva za slobodan život ako pomognu u otkrivanju, hvatanju i likvidaciji njihovih suboraca. Prema nekim svjedočanstvima ta jamstva se nisu poštivala. U kasnijem razdoblju 1946. i 1947. prišlo se i stvaranju suradničke mreže među stanovništvom. Mnogi križari su nakon hvatanja prema brzom postupku i često bez suđenja streljani kao primjer. Oni koji su došli pred sud obično su bili osuđeni na vrlo visoke zatvorske kazne, a vođe skupina i njihovi pomoćnici na smrt. Najdrastičnija metoda bilo je preseljenje čitavih obitelji križara ili njihovih simpatizera, kao i stanovnika cijelih sela. Mjesta preseljenja su najčešće bili jadranski otoci. Članovi obitelji su se također i internirali u logore ili zatvore.

Koordiniranim aktivnostima Ozne, KNOJa i vojske u zimi 1945/46. vlast je uništila veliki broj križara, koji su svoje redove popunjavali uglavnom bjeguncima iz zatvora i logora. 1946. križari su ojačali gotovo u svim dijelovima sjeverne Hrvatske, a njihova je moć u južnoj Hrvatskoj i dalje opadala. Žarka želja za što učinkovitijom eliminacijom križara sukobljavla se s težnjom da se tome javno pridaje što manja važnost kako se ne bi priznale slabosti države. U tisku i na radiju o problemu s križarima uglavnom se nije pisalo. Na njih se upozoravalo samo u vrijeme organiziranja velikih suđenja, napose suđenja Stepincu. U ožujku 1946. uhvaćen je i četnički vođa Draža Mihajlović. U srpnju predsjednik Vlade Hrvatske dr. Vladimir Bakarić ističe da bi bez pomoći Italije i Austrije gerilci bili eliminirani u mjesec dana.

Tokom 1946. gerilci na izveli nekoliko većih napada, od kojih se jedan napad na Velebitu u kojem je poginulo 10 vojnika JA smatra najvećim gerilskim uspjehom uopće. U 1946. likvidirano je oko 840 gerilaca, pa ih je u prosincu 1946. ostalo u Hrvatskoj svega 540.

U čitavoj je Hrvatskoj i 1947. vladalo uvjerenje da predstoji skori rat i dolazak Angloamerikanaca i da zato nema smisla obnavljati porušeno. Vlast je, međutim, angažirala velike snage na obnovi stambenih zgrada i komunikacija. Partijske organizacije, zadužene za sprječavanje širenja defetizma i demoralizacije, i dalje su izvješćivale o mnogim slučajevima sukoba i mržnje između Hrvata i Srba. Komuniste je zabrinjavao podatak o vrlo malom broju Hrvata u KP. Komunisti su u tri godine svoje vlasti gotovo potpuno onemogućili oporbu, a njezine najupornije predstavnike upravo su 1947. velikim sudskim procesima osudili na dugogodišnje zatvore.

Tijekom 1947. razbijene su gotove sve gerilske skupine, a ubijeno je ili uhvaćeno 836 gerilaca. Gerilci su ubili 38 osoba, od toga 5 vojnih osoba, te ranili 14 osoba, od toga 2 vojnika. Priljev novih gerilaca je bio oko 10-15 osoba. Uhićeno je i oko 2.000 najaktivnijih suradnika gerilaca. Stanje u Hrvatskoj sredinom 1947. opisuje i izvještaj ustaških časnika Ljube Miloša i Ante Vrbana, koji su iz Austrije ilegalno ušli u Jugoslaviju sa namjerom da ujedine križare. Oni upozoravaju na porazan odnos stanovništva prema njima, te da će Hrvatska i emigracija postati dva potpuno odvojena svijeta ako se ubrzo nešto ne poduzme.

Početkom srpnja 1948. prema podacima Udbe u Hrvatskoj više nije postojala ni jedna organizirana oružana skupina. Zanemaren da podatak da je bilo 67 registriranih gerilaca i bunkeraša, iako uglavnom neaktivnih. U jednom drugom dokumentu navodi se da je tijekom 1948. ubijeno, pohvatano ili se predalo 243 odmetnika. Bez podrške naroda gerilske skupine su se demoralizirale, dio se predao, a dio, da bi se održao, pretvorio u pljačkaše. Komunistički čelnici su i dalje prilikom spominjanja gerile naglašavali njihovu vezu sa HSS-om i katoličkim klerom. Prema podacima javnog tužiteljstva Hrvatske u 1948. godini bilo je 132 djela terorizma, 865 djela jatakovanja, 16 diverzija, 57 slučajeva špijunaže, 336 istupa promidžbe, 122 primjera nacionalne i vjerske mržnje.

Stanje u 1949. oslikava dokument u kojem se obrađuje problem pretjeranog kažnjavanja na području Slavonije. Za prvih šest mjeseci kažnjeno je 19.004 osobe tj. svaki 6 ili čak 5 građanin.

I za 1949. i 1950. godinu postoje podaci o kaznenim djelima “političkog zločina”. U 1949. za to je kazeno djelo bilo optuženo 1.882 osobe, a 1950. godine 1.286 osoba. Od toga je 1950. bilo 238 slučajeva banditizma, terorizma, špijunaže, diverzije i sabotaže. U odnosu na 1949. broj kaznenih djela banditizma, terorizma, špijunaže, diverzije i sabotaže pao je za skoro 25%. O tome da se broj gerilaca u Jugoslaviji smanjio na samo nekoliko stotina ljudi javljao je i britanski veleposlanik u veljači 1950.

Nekoliko preostalih skupina, pa ni skupina osnovana 1952. kraj Našica, ne može utjecati na ocjenu da je početkom pedesetih godina križarski pokret postao prošlost. Postupnom predajom bunkeraša, a neki su se skrivali sve do sredine šezdesetih godina 20. st., nestao je i zadnji trag da je u Hrvatskoj postojao oružani otpor komunističkoj vlasti u Jugoslaviji.

Brojčani podaci o gerilcima u Hrvatskoj nakon rata

U literaturi se navode vrlo različiti podaci o broju gerilaca. Tu se prvenstveno radi o podacima koje iznosi hrvatska emigracija ili vladajući jugoslavenski režim. Također, Radelić (2002:177) navodi:

• upitnu vjerodostojnost dokumenata;
• nepostojanje cjelovitog i detaljnijeg izvješća za Hrvatsku ili Jugoslaviju;
• nepodudarnost elaborata Udbe u vezi s brojčanim pokazateljima.

Od velikog broja pripadnika različitih vojski završetkom rata “izvuklo” se iz Jugoslavije oko 130.000 vojnika. Zajedno s civilima sve skupa bilo je 250.000 izbjeglih osoba. Među njima je 1947. godine jugoslavenska vlast prema literaturi potraživala 3.764 ratnih zločinaca. Jedinice KNOJa su prema nekim podacima u razdoblju 1945-47. zarobile 86.031, a ubile 26.947 pripadnika neprijateljskih grupacija iz cijele Jugoslavije. Dostupan je i podatak da je od 1945-55. uništeno ili pohvatano preko 40.000 naoružanih “pripadnika kontrarevolucije”.

Prema raznim uspoređenim podacima iz literature koje donosi Radelić (2002:177-188) može se formulirati sljedeća tablica broja gerilaca u Hrvatskoj u odnosu na Jugoslaviju:

Prvih godina, 1945. i u prvoj polovici 1946., gerilske skupine dobivale su nove članove pridruživanjem bjegunaca iz raznih logora ili od odmetnutih suradnika. Od druge polovice 1946. pa nadalje prirast gerilaca bio je sve manji. Od 1949. do 1952. povremeno je djelovalo desetak gerilaca.

Iz 1946. postoje podaci Ministarstva unutarnjih poslova, koji ne uključuju podatke Udbe ni Jugoslavenske armije, prema kojima su te godine u Hrvatskoj odmetnici izveli 569 akcija, 205 ubojstava, 71 ranjavanje, 58 maltretiranja, 98 razoružavanja, 298 pljački, 15 paleži i 78 raznih drugih akcija. U sukobu s njima ubijeno je 57 i ranjeno 42 vojnika, ubijeno 66 i ranjeno 17 aktivista, i ubijeno 103 i ranjeno 38 pripadnika naroda.

Na razini Jugoslavije u borbi s odmetnicima nakon 1945. ubijeno je preko 2.000 pripadnika raznih formacija vlasti, a ranjeno je nekoliko tisuća.

* Korišteni podaci iz: Križari. Gerila u Hrvatskoj 1945.-1950., Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2002