Tifus (njem. Fleckfieber, eng. typhus) je infekcijska bolest koju prenose mikroorganizmi, često u ušima, buhama, miševima i štakorima. Zaraženome pacijentu se uz povišenu tjelesnu temperaturu javlja kašalj, srbež po tijelu, bolovi u mišićima, pad krvnoga tlaka, preosjetljivost na svjetlost i delirij. Mikroorganizmi se razvijaju u uvjetima slabe higijene kao npr. u zatovorima, kampovima, logorima, beskućnicima i do sredine 20. stoljeća u vojskama.
Tijekom Prvoga svjetskog rata tifus je ubio oko tri milijuna ljudi u Rusiji, Poljskoj i Rumunjskoj. Vojske diljem svijeta su na bojištima improvizirale stanice za suzbijanje epidemije. Smrtnost među zaraženima se kretala između 10 i 40% od broja zaraženih. Tijekom Drugoga svjetskog rata tifus je uzeo mnoge žrtve u logorima diljem Europe. Cjepivo se aktivno razvijalo od početka 20. st., a 1928. g. Charles Nicolle je dobio Nobelovu nagradu za izolaciju bakterije uzročnika tifusa. Cjepivo je u više navrata eksperimentalno testirano tijekom tridesetih godina 20. st. Danas se liječi cijepljenjem ili antibioticima (bez liječenja smrtnost je oko 12 %).
Tijekom Drugog svjetskog rata poljski liječnici Eugeniusz (amerikazirano Eugene) Lazowski i njegov kolega Stanislaw Matulewicz spasili su oko 8000 Židova iz 12 poljskih naselja zahvaljujući ludoj ideji. Iskoristili su medicinu i urođeni ljudski strah od bolesti. Tifus je bila bolest koju su Nijemci već duže vremena uspješno sprečavali. Prilikom ulaska u Poljsku i kasnije u SSSR naletjeli su na nekoliko žarišta te bolesti. Takva su područja obično izolirali i nitko nije izlazio niti ulazio u područje karantene.
Neposredno prije Drugog svjetskog rata u Rozwadówu je živjelo preko 2000 Židova. Nakon njemačko-ruske podjele Poljske Židovi su deportirani preko rijeke San u rusko područje. U ljeto 1940. veći broj tih Židova deportiran je u rusku unutrašnjost. U ljeto 1942. u Rozwadówu je organiziran radni kamp u kojem je do kraja rata umrlo oko tisuću ljudi.
Lazowski i Matulewicz su brojnim sugrađanima injektirali cjepivo Proteus OX19 koje je sadržavalo oslabljele ili mrtve mikroorganizme tifusa. Tako zaraženi pacijenti nisu patili od simptoma, ali su na testiranjima krvi pokazivali da su zaraženi. Lazowski je rat dočekao u rodnom Rozwadówu, a bio je i liječnik u poljskoj vojsci. Njemačka vojska poslala je liječničku komisiju u geto Rozwadów. Dva mlađa njemačka liječnika bojažljivo su izvršila testiranja krvi, dok su Lazowski i Matulewicz zabavljali starijega uz dobru kapljicu. Potvrdili su zarazu što je bilo dovoljno za karantenu.
Uspjeli smo inscentirati epidemiju tifusa i tako odvratiti Nijemce od deportacije ljudi s područja Rozwadowa.
Eugeniusz Łazowski
Lazowski je kasnije priznao da je tri godine uza se nosio kapsulu cijanida. Kazna za Poljake koji bi pomogli Židovima bila je smrt, a on je kao poljski domoljub konstantno pomagao i liječio pripadnike pokreta otpora. Pred kraj rata pobjegao je nakon što mu je njemački vojnik otkrio da ga namjeravaju ubiti.
Njihove akcije dugo nisu bile poznate javnosti. Nakon rata Lazowski je s obitelji preselio u SAD, gdje je radio na Medicinskom odsjeku Univerziteta u Illinoisu. Matulewicz je preselio u Zair, gdje je radio kao profesor radiologije. Oba su živjeli u strahu da će netko doznati za njihovu prijevaru i da će se njihovoj poljskoj rodbini nešto dogoditi.
Nekoliko desetljeća kasnije obojica su sa svojom pričom izašla u javnost. Svoj je postupak u medicinskom časopisu 1977. objavio Lazowski, a tri godine kasnije i Matulewicz u svojoj knjizi. Engleski naziv knjige je Private war i navodno je bila vrlo popularna u Poljskoj. Nisam uspio pronaći neke detalje o njoj.
Negdje 2003. godine mladi američki filmaš Ryan Bank je počeo snimati dokumentarac o Lazowskom, ali nema nikakvih informacija da li je taj film dovršen i prikazan. Francuska novinarka Barbara Necek tvrdi da namjera spašavanja kod Lazowskoga nikada zapravo nije bila usmjerena samo na poljske Židove. Dodaje da mu je vjerojatno odgovarala pažnja koju je pridobio i da priča o spašavanju ne-Židova ne bi dobila toliko medijske pažnje.
Komentiraj