Titanic

Početkom ove godine hrvatski su turisti srećom preživjeli havariju broda Costa Concordia. Zahvaljujući modernoj tehnologiji ubrzo po objavi vijesti mogli smo vidjeti brojne snimke sa samog broda, slušati svjedočanstva i pratiti pokušaje spašavanja nestalih. Talijanski brod koji se nasukao na obalu i djelomično potonuo iza sebe je ostavio 30 mrtvih, 64 osobe su ranjene, a dvoje se još uvijek smatra nestalima. To je samo jedna o mnogih nesreća što se svake godine dešavaju na morskim prostranstvima naše planete. Najveća pomorska katastrofa u mirnodopsko vrijeme bila je potonuće filipinskog broda Dona Paz u kojem je poginulo oko 4.375 ljudi. U ratno vrijeme najveći je gubitak oko 9.400 ljudi koji su potonuli sa njemačkim brodom Wilhelm Gustloff. Najpoznatija brodska nesreća je potonuće broda Titanica koji je izgubljen 15. travnja 1912. godine – točno prije 100 godina.

Kompanija “White star line” je sa linijom brodova klase Olympic željela izgraditi brodove koji će sadržavati sav luksus tadašnjih najboljih svjetskih hotela. To je bilo vrijeme međunarodnog natjecanja u kojem su prednjačili Britanci i Nijemci u tome tko će izgraditi veći i/ili brži brod. Prvi takav brod je bio RMS Olympic, drugi RMS Titanic i treći HMHS Britannic.

Olympic je bio u službi do 1935. godine dok su Titanic i Britanic potonuli (udar u santu leda i nalet na njemačku minu). Gradnja je počela 1908. za Olympic i sljedeće godine su istodobno počeli radovi na Titanicu. Gigantski brodovi su se gradili u brodogradilištu “Harland & Wolff” u Belfastu. Dokove brodogradilišta su morali proširiti kako bi mogli graditi tada najveće svjetske brodove. U vrijeme istodobne gradnje Olympica i Titanica u brodogradilištu je radilo oko 15.000 radnika u minimalnim uvjetima zaštite na radu. Zabilježene su 246 ozljede na radu od kojih 28 teških (amputacije ruku ili drobljenje nogu od težine čeličnih ploča koje su bile osnovni dio građevnog materijala). Tijekom gradnje poginulo je šest ljudi i još je dvoje poginulo tijekom rada na proširenju brodogradilišta. Titanic je građen od 31. ožujka 1909. do porinuća u 12:15 sati 31. svibnja 1911. godine. 100.000 zainteresiranih je gledalo razbijanje boce šampanjca prilikom porinuća. Brod je nakon toga opremljen opremom po kabinama i ostalim dijelovima.

Dužina: 269.06 m

Širina: 28.19 m

Visina: 32 m

Tonaža: 46.328 bruto registarskih tona

Motori: dva po 30.000 konja i jedan od 16.000 koji prenose obrtaje na tri turbine

Parnih bojera: 29

Potrošnja ugljena: 825 tona dnevno

Potrošnja vode: 14.000 galona svježe vode dnevno

Čamaca za spašavanje: 20

Uređaja za spuštanje čamaca: 14

Kapacitet čamaca za spasavanje: 1.178 osoba

15 sigurnosnih pregrada za zaustavljanje vode

Brod je imao 11 paluba od kojih je 8 bilo za korištenje putnika. Od vrha prema dnu to je izgledalo ovako:

• Gornja paluba – prostor na kojem su bili čamci za spasavanje, zapovijedni most, kormilo i kabine za časnike. U sredini je bio ulaz na velike stepenice prvog razreda i krov prostora prvog razreda (lounge, prostor za pušenje). Uz to tu su se nalazile četiri odvojene promenade (za časnike, putnike prvog razreda, brodske inžinjere i za putnike drugog razreda).
• A paluba – namijenjena isključivo prvom razredu putnika sadržavala je 166 metara šetnice i drugih sadržaja za bogataše.
• B paluba – još sadržaja za bogataše, kabine sa privatnim šetnicama, a la carte restoran, soba za pušenje za drugi razred i tehnički dio koji je bio zabranjen za putnike (tu je ona poznata “leteća” scena mladog para iz filma). Pri kraju broda bila je šetnica za treći razred u dužini od 32 metra. Upravo su tu putnici spašavali živote prije konačno potonuća.
• C paluba – manje kabine za prvi razred, javni sadržaji za treći razred, knjižnica za drugi razred, dio promenade za treći razred.
• D paluba – recepcija prvog razreda, restorani za prvi i drugi razred, putničke kabine svih razreda, kabine za vatrogasce, itd. Do ove su razine dosezale sigurnosne pregrade za zaustavljanje prodora vode.
• E paluba – kabine za putnike i posadu.
• F paluba – većinom smještaj za treći razred putnika sa restoranom. Prvi razred je ovdje imao bazen i tursku kupelj.
• G paluba – najniži putnički dio, dvorana za squash, pošta, skladište hrane
• palube s tehnikom – ispod površne vode, kotlovi, skladišta, motori.

Testiranja na moru su obavljena 2. travnja 1912. godine. Tijekom 12 sati plovidbe testirali su kretanje broda u svim smjerovima, ubrzavali i usporavali, izbjegavali su imaginarne zapreke, testirali brzinu i zaustavljanje u nuždi. Prosječna brzina plovidbe je bila 18 čvorova (33 km/h), dok je naveća postignuta bila 21 čvor (39 km/h). U testiranju zaustavljanja u nuždi brodu je trebalo 777 metara i 3:15 minuta za potpuno zaustavljanje. Nakon toga brod je krenuo prema Southamptonu ususret prvom prihvaćaju putnika.

Prvo i posljednje putovanje

Titanic je zajedno sa još dva broda trebao biti sastavni dio kružnih putovanja od Southhamptona u Engleskoj, preko Cherbourga u Francuskoj, Queenstowna u Irskoj do New Yorka u SAD-u. Pri povratku bi prošli kroz Plymoutha u Engleskoj. Vlasnici su putnicima željeli omogućiti da svaki tjedan imaju vezu prema navedenim lukama.

Za kapetana broda je postavljen Edward John Smith koji je u to vrijeme bio najiskusniji kapetan White Star Linea. Ostatak posade od ukupno 885 ljudi prikupljen je između 23. ožujka i početka putovanja. 97% posade su bili muškarci.

Na brod se ukrcalo oko 1.317 putnika što je značajno manje od punog kapaciteta koji je podrazumijevao 2.566 putnika. Na prvo putovanje ukralo se 324 putnika u prvi razred, 284 u drugi razred i 709 u treći razred. Putnici prvog razreda su bili tadašnje poznate ličnosti poput američkog milionera Johna Jacoba Astora IV., industrijalca Benjamina Guggenheima, vlasnika trgovačkog lanca Isidora Strausa, milionerke Margarete Brown, sir Cosmo Duff Gordona, itd. Točan broj putnika nije poznat jer se ne zna točno tko se sve ukrcao ili zadržao na brodu tijekom cijelog putovanja.

Putovanje iz Southamptona je krenulo 10. travnja 1912. godine u podne. Do Cherbourga su im trebala četiri sata putovanja i oko 20 sati nastavli su putovanje prema Irskoj. Sljedećeg dana oko 11.30 sati stigli su do Queenstowna, razmijenili putnike i posljednji put su digli sidro oko 13.30 sati. Sljedeća tri dana plovili su bez problema dok je vrijeme postajalo sve hladnije. Sa približavanjem prema Newfoundlandu primili su 8 upozorenja na plutajuće sante od drugih brodova koji su plovili u blizini. Kapetan Smith je smatrao da brodu te veličine ništa ne može naštetiti ili potopiti.

U 23.40 sa mornar Frederick Fleet je sa osmatračnice javio na zapovjedni most “Santa, desno naprijed!”. Kod istrage je potvrdio da bi korištenjem dalekozora santu ugledao znatno ranije. Prvi časnik William Murdoch je izdao naredbu za zaobilaženje sante sa lijeve strane i stavljanje motora u pogon unazad. No, bilo je prekasno. Titanic je sa desnom bočnom stranom udario u santu koja je napravila više rupa ispod površine vode. Probušeno je 5 sigurnosnih komora dok je Titanic mogao izdržati bušenje četiri komore. Titanic je počeo tonuti pramcem i komore su se počele redom puniti i prelijevati.

Brod i posada nisu bili spremni za takav razvoj događaja. Brod je raspolagao sa dovoljno prsluka za spašavanje, ali je imao čamce za spasavanje samo za dio putnika. Posada nije bila spremna jer su vjerovali da je brod nepotopiv i nisu trenirali spašavanje na moru. Nisu znali kako spuštati čamce i većinu su ih spustili samo djelomično popunjene. Putnici trećeg razreda su ostavljeni da se sami snađu kako znaju. Pri ukrcaju u čamce većinom se poštivao protokol da žene i djeca idu prvi.

Posada je poslala poziv u pomoć preko radija i ispalila je signalne rakete. Dugo vremena je postojala zabluda da je Titanic poslal prvi SOS signal u povijesti (više o tome uskoro na ovom linku). Po otkrivanju olupine Titanica ustanovljeno je da je radijski operater Titanica pri traženju pomoći promašio lokaciju za više od 20 kilometara.

Nakon 2 sata i 40 minuta nakon sudara Titanic je počeo naglo tonuti jer se voda prelila preko pramca i počela ulaziti u otvore. Kad je težina prednjeg dijela podigla stražnji dio sa propelerima u zrak brod se prepolovio između trećeg i četvrtog dimnjaka. Većina putnika i posade koji su se izvukli iz trupa broda završila je u moru. Temperatura vode je bila oko -2 stupnja. U takvoj hladnoći većina ih je preminula u roku od nekoliko minuta od pothlađivanja, srčanog udara i/ili utapljanja. Samo su ih 13 pokupili čamci na kojima je bilo mjesta za još 500 osoba. Titanic je nestao ispod površine u 2.20 sati. Prošlo je više desetljeća prije njegovog otkrivanja na oko 3.700 metara dubine.

Prva pomoć je stigla na lice mjesta oko 4.00 sati. RMS Carpathia je do New Yorka prebacila 710 preživjelih. Poginulo je oko 1.517 osoba. Carpathiji su trebala tri dana da stigne do New Yorka, a u to vrijeme su tadašnjm medijima bile servirane razne informacije. Pri dolasku ih je dočekalo 40.000 zainteresiranih. Mnoge organizacije i pojedinci su u narednim tjednima i mjesecima organizirali humanitarne akcije u kojima su prikupljali priloge za preživjelu posadu i putnike.

 Broj žrtava i preživjelih

Točan broj putnika, pa tako i preživjelih odnosno poginulih je nepoznat iz više razloga. Dio putnika koji su kupili karte i bili na listi putnika su otkazali putovanje u zadnji tren. Dio putnika je putovao pod lažnim imenima, pa su se radi toga po dvaput pojavili na listi poginulih. Nesiguran je broj putnika trećeg razreda jer nije utvrđen broj slijepih putnika koji nigdje nisu evidentirani. Procjene broja poginulih se kreću između 1.490 i 1.635 osoba. U sljedećoj tablici navode se brojke iz izvještaja britanske Uprave za trgovinu:

tablica

Tablica preuzeta s: http://en.wikipedia.org/wiki/RMS_Titanic#Survivors_and_victims

Brodovi su pokupili 333 tijela. Većinom su pokupili putnike prvog razreda dok su ostali sahranjeni na moru. 2/3 tijela je identificirano i 150 tijela je pokopano u Halifaxu.

Titanic je dizajniran da nosi 32 čamca za spašavanje, ali ih je samo 20 bilo na brodu. Uprava White Star linea je bila zabrinuta da bi previše čamaca za spašavanje naštetilo estetici broda.

Titanic je imao četiri dimnjaka, ali su samo tri bila funkcionalna. Četvrti (posljedni u nizu) je dodan samo kako bi brod izgledao impresivnije.

Čamac za spašavanje broj 7 je spušten prvi u 0:45 sati (65 minuta nakon sudara sa santom). Nosivost je bila 65 osoba, a u njemu je spušteno njih 27.

Titanic je ponovno otkriven 1985. godine u ekspediciji koju su vodili Jean-Louis Michel i Robert Ballard. Ostaci broda se prostiru na području od 8 x 4.8 kilometara.

Jedna od posljednjih pjesma koje je brodski orkestar odsvirao prije smrti je bila “Songe d’Automne” (više o tome na ovoj poveznici).

Brod SS Californian je u trenutku slanja poziva u pomoć bilo u blizini Titanica i vjerojatno bi stigao spasiti sve putnike. No, radijski operater Cyril Evans je otišao na spavanje 10 minuta prije udara Titanica u santu i nije primio poruku.