Genie – 12 godina zatvorena u izolaciji roditeljskoga doma

Genie je pseudonim djevojke koja je 12 godina držana u izolaciji u sobi. Rođena je 1957. godine, a otac ju je zatvorio u sobu smatrajući da je mentalno retardirana. Bila je u izolaciji od 20 mjeseci starosti sve dok nije oslobođena s 13 godina i 7 mjeseci. Tijekom toga vremena bila je gotovo stalno privezana za kolijevku (privezane ruke i noge) ili za WC.

Obiteljska povijest

Genie je bila posljednje i drugo preživjelo dijete od četvero koliko ih je rođeno u braku njezinih roditelja. Oba su njezina roditelja imala vrlo teško djetinjstvo i gotovo nikakvo školovanje. Majka je u djetinjstvu doživjela nesreću u kojoj je zadobila teška oštećenja glave i bila je gotovo slijepa na desno oko. Otac je većinu djetinjstva proveo po sirotištima dok mu je majka vodila bordel. Dala mu je feminizirano ime što ga je često dovodilo probleme i zbog toga je mrzio majku.

Nakon vjenčanja odnosi između Genienih roditelja ubrzo su krenuli nizbrdo. Otac je majku tukao sve češće i sve teže što je dodatno uništilo njezin vid. Uskoro je bila gotovo slijepa i zavisna od pomoći muža. On je više nije puštao iz kuće i zabranio joj rađanje djece. Nije želio djecu zbog buke koju stvaraju.

Ostala je trudna u petoj godini braka, a on je nastavio praksu prebijanja. Rodila je tijekom liječenja od ozljeda. Desetotjednu djevojčicu je radi plača odnio u garažu pa je umrla od upale pluća. Drugo dijete, sin, umro je u drugome danu života. Tri godine kasnije rođen je još jedan sin. Majka ga je morala maksimalno stišavati kako ne bi uznemiravao oca. Dječak je zbog toga vrlo sporo razvijao govor i hod.

Genie je rođena oko 5 godina nakon toga dječaka (vjerojatno u travnju 1957. g.). Rođena je carski rezom i bila je vrlo male težine. Zbog dislokacije kuka između 4 i 11 mjeseci života nosila je posebnu udlagu. Zbog toga je slabo napredovala u učenju hoda i potencijalno je to bio razlog zašto je otac mislio da je retardirana. Zbog toga je odlučio da joj uopće neće posvećivati pažnju niti će dopustiti majci i sinu da se previše brinu o njoj.

Medicinski karton pokazuje da je s 4, 5 i 6 mjeseci starosti dijete normalno napredovalo. S 11 mjeseci je zabilježena pothranjenost. Tad je radi kuka morala nastaviti odlaziti fizioterapeutu što otac nije dopustio. S 14 mjeseci je ponovno bila kod liječnika koji je izrazio sumnju u laganu mentalnu retardaciju.

Presudni trenutak za Genie dogodio se kad je imala oko 20 mjeseci. Njezinu baku po ocu pregazio je vozač kamiona. To je duboko uznemirilo njezinoga oca, koji je odlučio cijelu obitelj što više izolirati od svijeta. Obitelj se preselila u bakinu kuću gdje su bakinu sobu ostavili netaknutu (kao svetište). U toj kući je Genie počeo sve češće privezivati u sobi na katu. Pelenama joj je privezivao ruke i noge. Tijekom noći bila je vezana u vreću za spavanje i položena u krevetić prekriven željeznom mrežom. U početku je ponekad mogla s majkom u stražnje dvorište, ali je ljutila oca jer je često rastavila vrtić/ogradicu koju je imala. Psiholozi vjeruju da je to činila jer je vjerojatno često bila ostavljena sama na duže vrijeme. Naposljetku joj je otac potpuno zabranio izlazak.

Istraživači su zaključili da je Genie često dobivala batine zbog zvukova koje je ispuštala. Kako bi je uplašio, često je glumio psa – lajao je na nju i grebao je noktima. Takvo ponašanje je nejasno, ali jedan od istraživača smatra da se možda uživio u ulogu psa čuvara njegove obitelji. Strah od pasa i mačaka dugo se zadržao kod Genie nakon njezinoga oslobađanja. Zbog takvoga ponašanja Genie je naučila biti što tiša.

Njezina se situacija dodatno pogoršala kad je stariji brat porastao dovoljno da ga otac potiče da i on kontrolira Genie.

S obzirom na to da otac nije podnosio nikakve zvukove, u kući nije bilo ni radija ni televizora. Jedini zvuci koje je Genie redovito čula dolazili su iz kupaonice kad su je koristili ostali stanari. Otac nikad nije dopuštao da majka ili brat razgovaraju s Genie i tukao bi ih kad bi to učinili. Nisu smjeli razgovarati niti u njezinoj blizini.

Hranili su ju minimalno i većinom samo mekom, dječjom hranom. Nikad nije dobivala krutu hranu. Tijekom rada s majkom psiholozi su doznali da je Genie često stvarala zvukove i tražila još hrane. U sobici u kojoj je bila zatvorena mogla je slušati zvukove prometa, susjeda koji je vježbao klavir i kroz djelomično otvoren prozor imala je pogled na susjedov zid i malo neba.

Kuću je smio napustiti samo otac ili sin kad je krenuo u školu. Otac je često sjedio u dnevnome boravku sa sačmaricom u krilu i nikome nije dopuštao da uđe u kuću. Da cijela priča bude bizarnija, otac je vodio dnevnik u kojemu je opisivao brigu za svoju obitelj. Majka je već bila potpuno slijepa, a sina je držao u pokornosti čestim prebijanjem i prijetnjom što će se desiti majci ukoliko progovori. Otac je bio uvjeren da će Genie umrijeti prije nego navrši 12 godina.

Spas

Krajem listopada 1970. g., nakon velike svađe, Geniena majka je iskoristila odsustvo oca i zajedno s Genie pobjegla k svojim roditeljima. Sin je do onda već pobjegao od kuće. Geniena majka je, na nagovor bake, 4. studenoga zajedno s Genie krenula u socijalnu službu kako bi dobila naknadu za slijepe. Tom je prilikom socijalni radnik zamijetio da se Genie neobično ponaša. Smatrao je da ima 6 ili 7 godina te da je možda autistična. Šokiralo ga je kad je majka rekla da Genie ima 13 godina. Pozvana je policija, roditelji su uhićeni, a Genie odvedena na liječenje.

Psiholog David Rigler ustvrdio je da je Genie najteži primjer zanemarivanja koji je dotad vidio. Izrazio je sumnju u to da će Genie ikad napredovati.

Uhićeni roditelji nisu željeli pričati, ali je brat u nekoliko navrata pričao o sve više detalja. Otac je počinio samoubojstvo prije suđenja. Optužbe protiv majke odbačene su zbog sljepoće i batina koje je dobivala od supruga.

Liječenje

Kod primitka u bolnicu Genie je imala samo 27 kilograma i bila je visoka 137 centimetara. Motoričke sposobnosti bile su joj vrlo slabe, nije moga niti uspravno stajati niti potpuno ispružiti udove. Izdržljivost je bila nikakva i mogla je poduzimati samo male fizičke aktivnosti.

Zbog prehrane koju je dotad primala nije mogla niti prožvakati niti gutati krutu hranu. Hranu je stavljala u usta i cuclala sve dok je slina ne bi rastvorila. Ukoliko je to trajalo predugo, hranu bi ispljunula. Premda je imala normalan vid, nije mogla fokusirati stvari na udaljenosti većoj od 3 metra (dimenzije sobe u kojoj je bila zatvorena). Bila je potpuno inkontinentna i nije reagirala na promjene temperature.

U bolnici je pokazivala interes za osoblje premda se uz nikoga nije emocionalno vezala. Pokazivala je još veći interes za bolničku sobu. Nije dopuštala da ju itko dotakne. Na prvim testiranjima mentalne dobi ostvarila je rezultat 13. mjesečne bebe. Zadržavala je kontakt očima i prepoznavala je facijalne ekspresije. Premda je ponekad imala napade bijesa, njezino lice nikad nije izražavalo emocije i nije ispuštala zvukove. Istraživači su dva mjeseca nakon hospitalizacije ustanovila da razumije od 15 do 20 riječi. Njezin vokabular u to vrijeme bio je sastavljen od dva izraza: stop it (prestani) i no more (ne više, dosta). Nakon dosta ispitivanja, koja su pokazala da ne postoje tjelesne prepreke, istraživači su zaključili da nikad nije naučila prvi jezik. Sveučilišni profesor Jay Shurley je tijekom promatranja u prve dvije godine utvrdio da Genie ne pokazuje znakove autizma. Više istraživača se ne slaže oko toga je li rođena s retardacijom, ali se slažu da su godine izolacije utjecale na njezinu funkcionalnu retardaciju. S obzirom na to da je djevojčica bila maloljetna i u vrlo osjetljivoj poziciji, istraživači su je prozvali Genie.

Genie je ubrzo po hospitalizaciji samostalno počela učiti kako se odjenuti i odlaziti na WC, ali problemi s inkontinencijom nastavili su ju pratiti (posebno u trenutcima uznemirenosti). Napredak je bio vidljiv i ispitivanja tijekom 1971. g. pokazala su da je u nekim područjima bila na razini djeteta starosti od 1 do 3 godine, na drugima oko 5 godina starosti, a u nekim područjima na razini svoje normalne starosti od 13 godina. Počela je lagano dobivati na težini, sigurnost u pokretima i poboljšala je koordinaciju oko – ruka. Zavoljela je šarene, plastične stvari. U roku šest mjeseci počela je pokazivati osjećaj za svojinu oko stvari koje su joj se sviđale. Voljela je slušati i gledati sviranje klavira. Polako je počela pokazavati emocije kad su joj poznate osobe dolazile i odlazile od nje. Do kraja godine dva puta tjedno ju je počela posjećivati majka. Genie je nakon nekoga vremena pokazivala uznemirenost kad je znala da majka dolazi – ne toliko zbog prisjećanja na prošlost već zbog činjenice da majka dolazi i da će opet otići, da će ju napustiti. Istraživači koji su tad radili s njom su konstatirali da je Genie uspijevala komunicirati s njima na neobjašnjiv, neverbalan način. Na primjer, kad su ju vodili u trgovinu s igračkama često je na neverbalan način uspijevala od stranaca dobiti baš onu igračku koju je željela.

Nakon nekih 5 mjeseci u bolnici počela je samostalno i bez poticaja jednom riječju odgovarati na jednostavna pitanja. Pokazivala je i da prepoznaje mnoge riječi koje samostalno nije koristila. Do kraja boravka u bolnici svladala je govor toliko da je bolničkomu osoblju mogla izraziti jednostavne želje. Poseban posao za liječnike bilo je povećanje protoka zraka kroz glasnice i jačanje mišića koji pomažu govoru. Taj je dio tijekom izolacije bio potpuno potčinjen i zato je govorila piskutavo. Do svibnja 1971. g. u mentalnome razvoju dosegla je starost od 4 godine i 9 mjeseci. Napredak je bio vidljiv i kad je tijekom zemljotresa potrčala u kuhinju i potražila zaštitu i utjehu od kuhara s kojima se već sprijateljila. Genie je bila velik izazov za liječnike i terapeute jer se u dotadašnjoj praksi nisu susreli s takvim slučajem.

U drugoj polovici 1971. g. Genie je počela boraviti u domu istraživačice Jean Butler, koja je s njom intenzivno radila na razvoju govora i rješavanju problema inkontinencije. Taj su problem uspjele riješiti pojavom prve Geniene mentruacije. No Butler je uskoro počela sve jače izražavati želju da dobije skrbništvo nad Genie i počela je onemogućavati pristup drugim liječnicima i istraživačima.

Genie je nakon toga provela 4 godine u obitelji Rigler koja je imala troje djece. Rigler je bio s Genie od samih početaka hospitalizacije, a njegova supruga bila je socijalna radnica specijalizirana za ljudski razvoj.

Kod Riglerovih se Genie socijalizirala i uz psa i mačku. Premda je isprva pokazala veliki strah prema psu, uskoro je naučila kako samostalno voditi brigu o njegovim potrebama. Genie je i dalje često grebala sama sebe kao oblik kazne kad se dogodilo nešto loše, poput prolijevanja tekućine. Kako bi je odučila od samoozljeđivanja, skrbica je iskoristila činjenicu da je Genie voljela primiti komplimente za izgled. Stoga joj je lakirala nokte i pojašnjavala da neće biti lijepi od grebanja. Početkom 1972. g. Genie je počela verbalizirati osjećaje ljutnje, ali su tek početkom 1975. uspjeli riječima smiriti njezin izljev bijesa. Do kraja 1972. g. svladala je žvakanje krute hrane. I dalje nije pokazivala razlikovanje temperatura i tek je krajem 1973. g. pokazala minimalno razlikovanje osjetljivosti na promjenu temperature. Do kraja 1972. g. počela je pokazivati da može slušati razgovore koji nisu bili upućeni direktno njoj i povremeno se uključiti. I dalje je uzimala tuđe stvari, ali je shvaćala da to nije u redu.

Krenula je u školu za mentalno retardiranu djecu svojega uzrasta i pokazala napredak u iskazivanju i zadovoljavanju svojih potreba – naučila se kontrolirati potrebe. Na testovima mentalne dobi pokazivala je dobre rezultate u testovima neverbalnih sposobnosti i nešto lošije u testovima verbalnih sposobnosti.

U veljači 1973. g. prvi je put poklonila nešto što je dobila od drugih, a u isto vrijeme se zaljubila u vozača školskoga autobusa što je bio znak njezinoga odrastanja. U svibnju 1975. g. samostalno je započinjala igru s drugim ljudima. Čak je inicirala igru uloga u kojoj je aktivno verbalno glumila zubara i nakon toga pacijenta. Do kraja boravka kod Riglera naučila je kako samostalno spremiti jednostavne obroke. No usprkos brojnim malim koracima unaprijed Genie je i dalje bila poprilično antisocijalna. 

Do kraja 1972. godine Genie je počela pokazivati i sve veću sposobnost pričanja o tome što se događalo u roditeljskoj kući:

Father hit arm. Big wood. Genie cry…Not spit. Father. Hit face – spit. Father hit big stick. Father is angry. Father hit Genie big stick. Father take piece wood hit. Cry. Father make me cry. Father is dead.

Genie se često koristila pantomimom ili crtanjem. Skupljala je sličice koje su joj pomagale u komunikaciji, a posebno sličice stvari kojih se bojala. Nakon što je jako reagirala na sliku vuka, Rigleri su od majke doznali da je otac glumeći psa napadao Genie.

Kraj istraživanja – Genie prepuštena sustavu

Godina 1975. vrlo je značajna za Genie iz više razloga. Navršila je 18 godina i majka je izrazila spremnost na zajednički život. Tu je odluku ubrzao prestanak financiranja istraživanja napretka razvoja Genie. Kasnije tužbe majke protiv istraživača i istraživača međusobno pokazale su da je očigledno interes oko Genie bio više uvjetovan samim slučajem i neistraženim područjem umjesto stvarnom brigom za potrebe i rehabilitaciju Genie.

Majka u međuvremenu bila operirana i vraćen joj je veći dio vida. Kad su započele zajednički život, majka se nije mogla nositi s povremenim ispadima koje je Genie imala, a sama Genie najčešće nije željela slušati majku. Majka je bez savjetovanja s znanstvenicima Genie dala u sustav domova za skrb. Genie je došla u dom u kojemu je živjela s dvije mentalno retardirane vršnjakinje. No ljudi koji su vodili dom su ju uskoro počeli emocionalno i fizički maltretirati što je kod Genie uzrokovalo kombinaciju inkontinencije i konstapacije te zatvaranja u sebe i šutnje. Nakon što su je prebili zbog povraćanja, Geni se trudila što manje otvarati usta od straha da ponovno ne povrati. Počela je naglo psihički i fizički propadati. U jednom je trenutku potpuno prestala komunicirati tijekom 5 mjeseci. Terapeutkinja koja je nastavila redovito posjećivati Genie uočila je promjenu i započela dugotrajnu bitku sa sustavom. Genie je kratkotrajno vraćena u bolnicu u travnju 1977. i nakon toga se više manje gubi svaki svaki trag.

U vrlo rijetkim informacijama od kraja 1970-ih do danas možemo samo doznati da je prošla kroz najmanje 4 doma za retardirane osobe te da je pritom prošla kroz teška zlostavljanja. Gotovo je u potpunosti prestala verbalno komunicirati. Posljednje informacije govore o tome da je navodno zadovoljna u domu u kojemu trenutno živi te da komunicira znakovnim jezikom.

Danas je većina istraživača s kojima je radila već mrtva. Oni su rezultatima rada s Genie podigli svoj ugled, napisali knjige i doktorate. Genie živi na nepoznatoj lokaciji u okolici Los Angelesa pod  skrbništvom države Kalifornije.