Kuća Anne Frank po želji Otta Franka, Annina oca, čuva uspomenu na njegovu kćer te provodi edukacijsku i istraživačku djelatnost. Zahvaljujući dnevniku i sjećanjima pomagača puno smo doznali o životu obitelji Frank i drugih u skrovištu. Ono što je ostalo nejasno je kako su završili u zatvoru? Do sada je uobičajena perspektiva govorila o izdajniku, o nekoj nepoznatoj osobi koja je izdala obitelji koje su se skrivale. Sredinom prosinca 2016. istraživači Kuće Anne Frank objavili su izvještaj u kojem daju novu perspektivu o uhićenju Anne Frank.

Tko je izdao Annu Frank?

Istraživači su odlučili promijeniti istraživačko pitanje pa su tako umjesto propitivanja tko je izdajnik postavili pitanje: “Zašto je došlo do pretresa Tajnog skloništa i koje su informacije dovele do toga?”. Od 6. lipnja 1942. do 4. kolovoza 1944. u Tajnom skrovištu u potkrovlju kuće na adresi Prinsengracht 263 u Amsterdamu skrivale su se obitelji Frank (Otto, Edith, Margot i Anne), Van Pels (Hermann, Auguste i njihov sin Peter) te Fritz Pfeffer. Pomagali su im Miep Gies, Johannes Kleiman, Victor Kugler i Bep Voskuijl. Oni su se brinuli da sakriveni dobiju namirnice, odjeću i sve drugo što im je bilo potrebno. (opširnije)

Skrivači su tijekom dana živjeli u potpunoj tišini kako ih ne bi čuli radnici tvrtke Opecta, koja je svoje poslovanje obavljala na toj adresi. Pomična polica za knjige bila je granica skrovišta i ostatka kuće.

Ispred njihove zgrade 4. kolovoza 1944. g. zastao je automobil iz kojeg su iskočili njemački SD časnik (Sicherheitsdienst – Njemačka tajna služba) i dvojica nizozemskih policajaca. Dugo vremena smatralo se da su bili izdani, a najnovije istraživanje donosi malo drukčiju perspektivu. Vrlo je vjerojatno da je pretres zgrade izvršen radi sumnje u ilegalne radnje oko lažiranja kupona za hranu te da je tom prilikom pronađeno i tajno skrovište.

Novo se istraživanje temeljilo na posljednjem danu. Između pola 11 i 11 istražitelji su se pojavili ispred zgrade Prinsengracht 263. Stepenicama su se uputili u urede na drugom katu gdje su zatekli nekoliko zaposlenika u svakodnevnim poslovima. Istražitelji su razgovarali s Victorom Kuglerom, koji je bio v.d. direktor tvrke i odgovoran za svakodnevne operacije. S njim su krenuli u pretragu zgrade. 1957. je u jednom intervjuu izjavio da su istražitelji pregledavali prednje prostorije i da će sve uskoro završiti. Nije vjerovao da će otkriti ulaz u skrovište. Bep Voskuijl je neopaženo napustila ured, a oko podneva u ured je kao uobičajeno stigao Jan (suprug Miep Gies). To ukazuje da ni ured ni zgrada nisu bili pod stražom. Miep ga je upozorila što se dešava pa je i on odmah napustio ured. Cijeli pretres je trajao oko 2 sata.

Ormar za knjige tj. ulaz u skrovište

Pretres su izvršili Karl Silberbauer (pripadnik SD-a) u pratnji amsterdamskih policajaca Willema Grootendorsta i Gezinusa Gringhuisa. Istražitelji su otkrili da se Silberbauer većinom bavio pitanjima vezanima uz nakit, osiguranje i gotovinu. Grootendorst je sudjelovao u različitim akcijama, a Gringhuis se bavio kriminalnim istragama. Znači da se ni jedan od trojice nije (isključivo) bavio lovom na skrivene Židove.

Po završetku rata Otto Frank je kao jedini preživjeli izrazio sumnju da su bili izdani. Zajedno s pomagačima je 1946. g. kao glavnog sumnjivca istaknuo Willema van Maarena. On je počeo raditi u tvrtci u ožujku 1943. i za razliku od ostalih nije bio upućen da se u potkrovlju netko skriva. Nizozemski sud je istražio njegovu potencijalnu umješanost i odbacio sumnju radi nedostatka dokaza. Tijekom šezdesetih godina 20. st. pokrenute su nove istrage koje su uključivale van Maarena, Silberbauera i Willy Lagesa (šefa SD-a), ali opet bez uspjeha. U narednom vremenu pojavilo se više teorija i sumnjivaca. Istraživanja Kuće Anne Frank za te sumnjivce nisu našle nikakvu potvrdu umiješanosti.

Materijal za novi smjer istrage pronađen u samom Dnevniku. Anne je 10. ožujka 1944. pisala o uhićenju dvojice koji su trgovali ilegalnim kuponima za hranu. Nazvala ih je “B” i “D”, a radi se o Martinu Brouweru i Pieteru Daatzellaru koji su radili za “Gies & co.”. Ta je tvrtka Frankovoj “Opekti” prodavala sirovine za proizvodnju. Četiri dana kasnije je napisala: “B. i D. su uhvaćeni, pa nemamo kupone…” što znači da su ljudi u skloništu barem dio hrane dobivali preko kupona za hranu. Kasnije ih je spomenula još dvaput što definitivno pokazuje njihovu povezanost. Takvim se krijumčarima bavila Specijalna jedinica u Haagu pod nadzorom njemačkog SD-a. Često su prilikom racija u potrazi za krijumčarima znali otkriti Židove u skrivanju. Gornja dvojica su u kolovozu 1944. završili pred sudom. Brouwer je kažnjen, a Daatzellar je oslobođen. Pretpostavlja se zbog izraženih simpatija prema Nizozemskoj nacional-socijalističkoj partiji. Anne je upravo njega spomenula u Dnevniku kao jednog od onih zbog kojih u skrovištu moraju biti posebno tihi. Vjerojatno nije znao za ljude u skrovištu.

Protiv ideje izdaje postoji još nekoliko argumenata. Teško je za vjerovati da se radilo o telefonskom pozivu jer je broj telefonskih linija 1944. znatno srezan, a i sam broj tajnog SD-a nije bio javno dostupan u imenicima. Vjerojatnost postoji da je SD bio obavješten od neke druge vladine agencije poput Specijalne jedinice koja se bavila ekonomskim prekršajima. Nadalje sam pretres koji je trajao gotovo dva sata nije tipično ponašanje kada se na lokaciji sabiru Židovi u skrivanju. Te su akcije obično vrlo brze. Izlazak jedne djelatnice i ulazak drugog ukazuje da nije bilo straža ispred zgrade što opet nije tipično za lov na Židove. Premda ovo nije konačan zaključak o zbivanjima 4. kolovoza 1944. nova perspektiva daje pomak u načinu gledanja na zbivanja oko Tajnog skrovišta i obitelji Frank.

Detaljan izvještaj “An Investigative Report on the Betrayal and Arrest of the Inhabitants of the Secret Annex” je dostupan u PDF formatu na ovom linku.

Opširnija pričao o obitelji Frank i Anni nalazi se na ovoj poveznici. Posljedni dan u dnevniku je ovdje.

Izvori