Kao klinac volio sam američku seriju Dosjei X. To je ona serija u kojoj glavni lik traži sestru, koju su oteli vanzemaljci u suradnji s američkom vladom ili nekim ogrankom vlade. Serija je bila puna teorija zavjere i raznih gluposti koje djetetu mogu biti zanimljive. Više ni ne znam zašto mi je prestala biti zanimljiva, ali vjerujem da je na to djelovala promjena interesa vezanih uz studiranje i moj definitivni prelazak na ateizam.
Dio uvodne špice te serije bila je poruka The truth is out there (okvirno možemo prevesti kao Istina je tamo negdje). Likovi u seriji s hrvaju sa svojim uvjerenjima ne samo po pitanu izvanzemaljaca, znanosti i boga veći i oko moralnih dilema kako postupati s istinom.
Par desetljeća kasnije, u mojim srednjim četrdesetim godinama, i sam se konstantno hrvam s istinom. Istina je ideal koji od malena učimo našu i tuđu djecu. I to uvijek bude u dva koraka. Počne s “Moraš uvijek govoriti istinu”, ali ubrzo dodajemo “Ponekad treba i malo lagati”. Odraslima to bude savršeno jasno, ali našim klincima baš i nije. Moraš govoriti istinu, ali ponekad je bolje ne govoriti istinu. Kako sad to?
Kao odrasli, često se suočavamo s bolnom spoznajom da istina nije jednostavna i da se, nažalost, rijetko cijeni.
Čitav radni vijek vezan sam uz obrazovanje. Obrazovni sustav treba oblikovati nove ljude, pametne i sposobne građane, koji poštuju zakone i moral. I u obrazovnom sustavu, u toj kremi radišnih i moralnih ljudi, s vremenom sam prepoznao da je učiteljska kasta samo preslika prosjeka društva. Da nas ima dobrih i loših, onih koji su posvećeni svome poslu pa ga čak i proglašavaju pozivom. No, ima nas dobrih i loših ne samo po pitanju kvalitete nastave i pristupa učenicima već i u kolegijalnim odnosima. Obrazovni sustav trebao bi biti stup istine, a mi kao učitelji primjerom trebamo pokazivati poštovanje prema toj istini. No, stvarnost nas suočava s time da je sustav, u najboljem slučaju, samo preslika društva sa svim svojim nesavršenostima.
Nažalost na vlastitoj sam koži osjetio da je uvijek bolje klimati glavom ili barem šutjeti ako ti je klimanje previše. Moja mladenačka ludost i borba za nekakve zamišljene ideale dovele su me i pred policiju, pred sud, pa čak i do opomene pred otkaz. Iako sam bio u pravu, iako je sve dokazano na sudu, prvom, drugom i trećem, zadovoljštine nema. Nikad mi se nisu ispričali ni potpisnici dopisa protiv mene, ni oni koji su na kolegijalnim tijelima glasali protiv mene, ni sudionici mog progona koji su kao protuudar protiv mene izmišljali prijave u tajništvu škole. Već je i od toga prošlo dosta godina i bio bi red da i to zaboravim. No, rane ostaju kao i sjećanje na:
Dolje potpisani djelatnici OŠ “Petar Zrinski” Šenkovec ovim se dopisom ograđujemo svih komentara i provokacija gospodina Miljenka Hajdarovića, kojima je ovih dana blatio ugled škole, učenika, ravnateljice i svih djelatnika, pišući neistine i vrijeđajući nas, namećući svoje mišljenje u ime svih djelatnika. Ljubazno ga molimo da ubuduće govori i piše samo u svoje ime.
Borba za istinu nije samo osobna – ona postaje odraz društva koje je često nespremno za neugodne činjenice, bilo da se radi o učiteljskom kolektivu, sudnicama ili političkoj sceni.
Unutar učiteljske kaste rijetko će itko otvoreno podržati žviždače. Uloga žviždača, bilo u obrazovanju ili drugdje, često je nepoželjna jer iznosi na svjetlo neugodne istine – o sustavu, o našim propustima, i o nesavršenostima unutar nas samih. Naizgled svi podržavamo integritet i moralne principe, no čim netko progovori o nepravdi ili problemima, postaje jasno koliko smo daleko od ideala koje zastupamo. Učitelji su često predstavljeni kao uzori učenicima, no stvarnost pokazuje da i među nama ima nesigurnosti, rivalstva, i nezainteresiranosti za promjene. Žviždači nas podsjećaju na ono što bismo trebali biti, a ta nas spoznaja suočava s nesavršenostima koje najčešće želimo zadržati u tišini. Koristim priliku da čestitam kolegama o kojima sam prošle godine pisao u tekstovima o lažnim nagradama, a ove su godine ponovno bili među 500+ najboljih u izboru MZOM-a.
Tijekom godina sudjelovao sam u više projekata nošen optimizmom i idealizmom. Neki su dovršeni, neki zaustavljeni ili ostali nedovršeni. Često sam i reagirao kad sam vidio nepravdu. Premda sam već prilično odrasla osoba ili se barem zavaravam po broju godina neke stvari vrlo teško probavljam i nikako ne mogu shvatiti. Doduše sve sam bolji u tome da sam sebi pojasnim stvari.
I nije tu samo pitanje zašto je Trump opet pobijedio, a svima je jasno da se radi o kriminalcu koji laže i izmišlja samo za svoju korist. Pritom javno izražava rasističke, šovinističke i mizogine stavove. A zapravo ne moram gledati toliko daleko kad u državi u kojoj živim imamo pokvarenu demokraciju u kojoj razina političke kulture opada iz dana u dan. Trump će možda pokušati demokraciju pretvoriti u diktaturu, ali i brojni europski političari su potpuni autokrati. HDZ je stranka osuđena za kriminal i to je najviše što bilo moguće izreći u sudskom procesu. Vjerojatno će povjesničari, jednom kad se promjeni režim, analizirati i drugačije prosuditi koliko je štete zaista HDZ nanio Hrvatskoj još od vremena kad su jedni ginuli, a drugi krali. I zaista, što sam stariji, u principu ne vidim prevelike razlike u autokraciji Broza, Tuđmana ili Plenkovića. Kao što ni nema značajne razlike između Trumpa, Putina, Xi Jinpinga, Orbana, Netanjahua ili Erdoğana. Kako starim, postaje mi sve jasnije da nema razlike između obećanja autokrata, ma gdje se nalazili. Svijet u kojem živimo oblikovan je interesima moćnih, dok istina rijetko izlazi na vidjelo – skrivena iza političkih maski i korupcije.
Svijet u kojem živimo nije nimalo pravedno mjesto. Bogatstvo nije ravnomjerno raspoređeno. Ljudi nemaju pristup ni osnovnim resursima dok drugi ne znaju na što potrošiti novce. Istina jest ideal, ali ona nas suočava s našim slabostima. Teško ju je voljeti jer traži od nas da se suočimo s onim što ne želimo vidjeti – u sebi, u drugima, u svijetu. Možda je zato istina ideal kojeg mrzimo, iako znamo da bez nje nema ni pravde ni pravednog društva.
Unatoč svim iskustvima, u meni i dalje tinja potreba da ostanem na strani istine i pravde, bez obzira na cijenu. Svaki put kada se nađem pred izborom da progovorim ili šutim, osjetim taj sukob – racionalno znam da bi bilo lakše postati dio mase, prestati se isticati i možda pronaći svoju ‘fotelju.’ No istovremeno, osjećam da bi time izdao ono što sam godinama gradio i za što se zalažem. Ova borba između želje za mirnom egzistencijom i unutarnje potrebe da stanem na stranu istine čini se beskrajnom, ali možda je upravo to prava priroda ideala – da se za njih borimo, čak i kad nema garancije da će se ostvariti. I tako, nastavljam svoj put, svjestan da istina nije samo negdje vani, već da svatko od nas nosi dio nje u sebi – iako ponekad ta istina može biti najteži suputnik.
Možda je samo već polako nastupila sredovječna kriza, a možda je stanje ozbiljno.
