Školske stvari

Mile Gubica

Bliži se vrijeme kada će se mala obitelj Hajdarović proširiti za jednog malecnog člana. Uzbuđenje raste kao i shvaćanje da ću morati naučiti i raditi puno novih stvari. Za početak ćemo se puno družiti s pelenama, papicama i sličnim detaljima. Kada nam bebačica malo poraste morat ću je učiti raznim pametnim i manje pametnim stvarima. Puno toga klinci nauče iz priča i bajki, pa ću ja za svoju bebačicu morati prilagoditi neke bajke kako bih je podučio hrvatskoj stvarnosti. Upravo imam na pameti kombinaciju poznatog romana “Don Quijote” i satirične alegorije “Životinjska farma”. Mislim da moje dijete mora naučiti da će se u Hrvatskoj često morati boriti protiv zlih vjetrenjača i da će često u životu nailaziti na svinje koje će biti “jednakije od drugih”. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.

Mile Gubica – rođenje

Nekada davno (možda i prije par godina), negdje daleko (možda na ovom istom kontinentu) mladi bik Mile završio je učenje za pripovjedača bajki. Slušao je majku koja je uvijek govorila “Sine uči da se dobro zaposliš!”. I Mile se zaposlio u Ministarstvu za školovanje, izučavanje ničega i još ponešto. Sviđalo mu se raditi po farmama i predavati malim kozlićima. Neki su meketali bolje i neki lošije, ali svi su imale male rogove i mahali repovima kada je on pričao bajke o prošlim vremenima. Nakon prikupljanja iskustva na više farmi mladi Mile je poželio raditi u samo jednoj farmi da ne mora stalno trošiti papke trčeći među tri farme. Tada se jednog ljeta pojavila prilika i Mile ju je zgrabio. Čak ga je i šef farme Kestenov cvijet nazvao prije natječaja i rekao da ga želi da dođe pripovijedati u njegovu farmu. Krenula je nova godina pripovijedanja i novi kozlići su ga vjerno slušali. Pričao im je o vremenu dok su još kozlići šetali šumom i tražili hranu, pa kako su kasnije gradili štale i dvorišta i kako su zbog raznih životinja često izbijali ratovi u kojima su se borili za zelene pašnjake i voće što je padalo sa granja. Rad u novoj farmi je bio dobar, ali mladi bik Mile je bio znatiželjan. Mučilo ga je kako to da u toj farmi nema patke. Sigurno vas zanima zašto je patka potrebna u nekoj farmi, zar ne? Patka je stručni suradnik u svakoj farmi i oni se bave odgojem. Patke se brinu o malim kozlićima, upisuju ih u farmu i pomažu im kod problema. Patke pomažu i pripovjedačima da bolje pričaju priče kozlićima sa poteškoćama. Patke razgovaraju i sa mamama kozama i tatama jarčevima. Mladi bik je pitao kolege zašto nisu imali patku u farmi i odgovor je bio ne pitaj. Nešto godina kasnije je doznao da šef ime želi biti patka nakon što prestane biti šef. Bilo mu je čudno kako nedostatak tako važne patke uopće nije zabrinjavao mama i tate iz obitelji kozlića.

Znatiželjni Mile je uskoro dobio nadimak Gubica jer nije znao zatvoriti usta niti kada ga je šef ime gledao. Šime je bio paun koji je volio pokazivati svoje šareno perje. Od svojih je pripovjedača tražio da ga vole i da o njemu pričaju samo najbolje. Šime je volio i okrugle znakove koje je zato razmjestio po cijeloj štali. Tako ih je svaki pripovjedavač mogao gledati i diviti im se. Samo ih je malo znalo da su znakovi vrlo skupi. Čak blizu 70.000 dukata. Mladi bik ili možda tele jer to nije razumio se čudio kako u štali imaju novaca za znakove, a nemaju za to da pripovjedačima i kozlićima osiguraju bolje uvjete pripovijedanja. No, to nikog nije bilo briga. Neki su pripovjedavači povremeno izrazili sumnju da Šime nije najbolji paun i bi se našlo i boljeg pauna. Takve su priče bile vrlo opasne za njih. Među pripovjedavačima je bilo i nekoliko lisica koje su svaku kritiku prenosile šefu. Šef je onda kljucao i kljucao. Kljucao bi pripovjedavača da loše radi, pa zatim da se kozlići žale na njegov rad. Ako mu to nije bilo dovoljno Šime bi mu rekao da i mama i tata od kozlića dolaze u farmu i da se žale na njegov rad. Ako je pripovjedavač nastavio biti iskren ime bi ga tužio svim pripovjedačima i govorio i kako je ovaj ili onaj loš, kako ne radi svoj posao, kako je bahat i arogantan, a k tome i mlad. Ništa se dobroga nije moglo čuti.

Mnogi su pripovjedavači nakon takve torture plakali i na kraju odustali od istine. Shvatili su da je najbolje šutjeti, ispričati svoje priče i pobjeći doma. Shvatili su da iskrenost, konstruktivnost i poštenje ne vode prema dobru u toj farmi. Ordenje su dobijali samo oni koji slijepo sljede pauna, koji mu se poklone i govore mu najljepše stvari. Danas ti dijete moje u Europi to zovu mobbing, a kod nas se ti za to kaže “šef je u pravu”. Nekom čudnom zgodom nekoliko je hrabrih pripovjedavača uspjelo doći među upravu farme. Počeli su šefu postavljati pitanja koja mu se nisu sviđala i šef je lagano poludio. Njegovo kvocanje je sve žešće i žešće. Zvao je ljude telefonom, zvao ih je u svoj ured, nagovarao ih neka izbace mlade pripovjedače iz uprave farme. Govorio je da ti ljudi ništa ne vrijede. Toliko je kljunom kvocao pripovjedače da su počeli razmišljati da će napraviti sve što treba samo da prestane. Svi su pripovjedači postali ko ovce”.

Magarac u zdencu

Bježali su iz štale kad god su mogli i što prije su mogli. Kozlići više nisu bili najbitniji. Neki stariji pripovjedači su rekli da ih je Šime dobro dresirao, pa sad samo znaju blejati i pobjeći. Na kraju je ime uspio. Maknuo je one koji su mu smetali”¦ Nastradali su i ovan Đura i pajcika Mica. A Mile Gubica? Što je bilo sa njim? Osjećao se ne kao mladi bik već ko magarac u bunaru iz kojeg ne može izaći. Ali ipak je sam sebi obećao da će nabrusiti rogove i dalje se boriti. Ipak Šime je samo jedan od paunova i može se zamijeniti novim i boljim. Možda će se i mame i tate jednom zapitati neke stvari. Možda će jednom i glavna uprava svih farmi u Ministarstvu za školovanje, izučavanje ničega i još ponešto vidjeti što paun Šime radi. Znao je Mile Gubica da se bori protiv vjetrenjača ali je previše tvrdoglav da bi odustao.

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: