Aktivnosti

Kad ljudi šute, neljudi uzimaju živote!

Pozivi na stručne konferencije me uvijek obraduju. Uvijek je to prilika čuti i naučiti nešto novo, prilika za razmjenu mišljenja i ideja s kolegama. Centar mojeg interesa je izučavanje Holokausta – tema koja još uvijek za neke spada u područje osjetljivih povijesnih tema. Što je konferencija udaljenija od naših prostora, osjećaji o sudjelovanju su bolji, a što se konferencija bliži Domovini (namjerno veliko slovo) to je grč u želucu sve veći. Zašto? Jer se kod nas osjetljive teme polako pretvaraju u tabu teme. 

Javni govor o Holokaustu i antisemitizmu donio mi je, uz već uobičajen nadimke jugonostalgičara, masona, Židova, Srbina, stranog plaćenika i slične,  čak i otvorene prijetnje linčem, a na isto «razumijevanje» nailazim i kad javno govorim na temu antifašizma. Zato i teško mogu kolegama iz Nizozemske ili SAD-a objasniti zašto sam toliko uzbuđen i sretan što sam početkom svibnja organizirao online kviz znanja „70 godina od pobjede“. What’s the Big Deal? Velika je stvar kada 2015. godine netko u navali vrijeđanja kao uvredu koristi: „Ti si antifašist!“

Povijest je humanistička i društvena znanost koja se bavi rekonstrukcijom povijesnih činjenica. Pred povjesničara je postavljena zadaća da prikuplja i analizira povijesna vrela tj. izvore te da se prema njima odnosi objektivno ili gotovo pasivno. Povjesničari analiziraju povijesne izvore, ali za razliku od prirodnih znanosti  – povijesni izvor se ne može jednostavno izmjeriti ili staviti na vagu. Kemičari proučavanjem kemijskog sastava vode mogu točno odrediti koji kemijski elementi i u kojem omjeru čine molekulu vode i kemijski sastav vode je uvijek isti bez obzira gleda li ga kemičar iz Hrvatske ili Srbije.

Povjesničari, s druge strane, imaju zadatak interpretacije povijesnih izvora. Ta je interpretacija, naravno, znanstvena, ali se ne može izbjeći utjecaj obrazovanja i ideologije onoga tko promatra povijest. Uostalom, što je obrazovanje? Obrazovanje je prenošenje znanja, vještina i vrijednosti. U neformalnom obrazovanju to se često pretvara u obiteljsku socijalizaciju, pa zato i u pitanjima povijesti imamo tumačenja – „meni je baka pričala“ ili „moj je djed bio tamo“. Oralna ili usmena povijest jest vrijedan povijesni izvor, ali ga se mora izuzetno kritički vrednovati. Kod proučavanja oralne povijesti, onaj koji se bavi određenom temom mora raspolagati ogromnim znanjem o temi iz postojećih izvora i literature, a tek nakon toga može vrednovati što je rodbina ili netko treći govorio o nekoj temi. 

Kemija povijesti – formalne formule

Formalno obrazovanje je određeno određenim pravilima poput nastavnih programa i traženih ishoda. Udžbenici koji su pred generacijama naše djece nisu slučajno došli tamo, nego su usklađeni s državnim kurikulumom prema kojemu su ga autori pisali, urednici uredili i slali na odobrenje stručnom povjerenstvu za prosudbu udžbenika i dopunskih nastavnih sredstava za osnovnu i srednju školu. Povjerenstvo je dalo odobrenje za ulazak u škole, a zatim su nastavnici birali po kojim su udžbenicima željeli raditi.

Trenutno aktualni udžbenici su usklađeni s Nastavnim planom i programom koji je dio Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (popularnog HNOS-a) iz 2006. godine i s Nacionalnim okvirnim kurikulumom iz 2010. godine.

Iz HNOS-a:

6. Drugi svjetski rat

Ključni pojmovi: politika popuštanja, Trojni pakt, Blitzkrieg, holokaust, genocid, koncentracijski sabirni logori, antifašistička koalicija, totalni rat, žrtve i masovna pogubljenja na području Hrvatske.

Obrazovna postignuća:

  • opisati zbivanja u drugoj polovici 1930-ih godina;
  • uočiti i obrazložiti uzroke/povod i opisati tijek Drugoga svjetskog rata, a posebno na tlu Jugoslavije; procijeniti savezničke konferencije i političke dogovore te utjecaj totalnog rata na civilno stanovništvo: posebice stradanja ljudi iz ideoloških, političkih, vjerskih, rasnih i nacionalnih razloga i svakodnevicu u ratu (ratna razaranja, okupatorska nasilja, nestašice hrane) na primjerima iz zavičajne povijesti;
  • obrazložiti i navesti primjere Holokausta;
  • vrednovati kolaboraciju i pokrete otpora u Europi;
  • opisati kako je i u kojim uvjetima nastala Nezavisna Država Hrvatska,
  • procijeniti ustaški režim i osuditi politiku terora nad građanima (posebno Srbima, Židovima i Romima), rasne zakone i koncentracijske logore – Jasenovac;
  • opisati nastanak Federalne Države Hrvatske u sklopu DFJ,
  • procijeniti ulogu ZAVNOH-a i njegove odluke;
  • opisati sudjelovanje Hrvata u NOP-u (partizanskom pokretu) i obrazložiti značaj antifašističke borbe za Hrvatsku, kao i priključenje Istre, Zadra i otoka Hrvatskoj;
  • obrazložiti i osuditi masovna pogubljenja civilnoga stanovništva na kraju i nakon Drugoga svjetskoga rata (Bleiburg i „Križni put“ Hrvata i zbjegove), te posebno stradanja njemačke i talijanske manjine;
  • na primjeru opisati kulturna dostignuća tijekom rata.

Dio sociologa koji su se bavili pitanjima funkcija obrazovanja drže da je škola mjesto gdje država na najučinkovitiji način prenosi službenu ideologiju. Jedna od funkcija ideologije uz legitimizaciju poretka je stvaranje kohezije u društvu oblikovanjem grupa „mi-oni“. Kolegice Snježana Koren i Ana Tomljanović posljednjih su godina već pisale o tome kako je službena politika bivše Jugoslavije i današnje Hrvatske koristila upravo predmet Povijesti za oblikovanje nacije i distance od drugih. Uzmimo i još slavniji primjer nacističke Njemačke gdje je službena rasna ideologija ušla u sve pore društva pa tako u obrazovanje. Najpoznatiji je primjer čitanke Der Giftpilz gdje su Židovi doslovce ilustrirani kao otrov koji truje društvo. Isti izdavač je već od 1924. tiskao glasilo Der Stürmer, koje je bilo glavni tiskani medij širenja antisemitske propagande. 

«Objektivno» oblikovanje narativa

Premda se udžbenici drže objektivnosti kurikuluma, pitanje je na koji se način oblikuje narativ o hrvatsko-srpskim odnosima, o ulozi ustaša i antifašističkog pokreta. Narativ na kojem se inzistira od 1991. godine je dokazivanje hrvatske državotvornosti od srednjeg vijeka, „predziđa kršćanstva“ u vrijeme najveće osmanske opasnosti, pripadnosti europskom kulturnom krugu, itd. Pri tome se lako previde rupe u povijesnim izvorima ili promašena tumačenja. Uzmimo i nedavni primjer spomendana na Zrinske i Frankopane gdje se političari služe urotom hrvatsko-mađarskih plemića protiv svog vladara za priču o tome kako su spašavali hrvatsku neovisnost. Kod prikazivanja odnosa Hrvata i Srba inzistira se na povijesti sukoba i buđenju osjećaja traženja pravde za svu nanesenu nepravdu.

Udžbenici Povijesti u Hrvatskoj su znatno napredovali u posljednjih 20 godina u sadržajnom i didaktičkom dijelu. U mom gimnazijskom udžbeniku u vrijeme 1998. kada se baš završavao proces mirne reintegracije posljednjeg okupiranog dijela Hrvatske, Nezavisna Država Hrvatska nije bila „toliko loša“ jer je bila izraz hrvatske želje za samostalnošću. Ne sjećam se da sam upamtio pojašnjenje ustaških zločina u Jasenovcu, a trenutno nisam u ormarima mogao pronaći dotični udžbenik. No, jasno se sjećam da je na nekoj lijevoj stranici bila fotografija „nekih ljudi“ kod Bleiburga. Današnji udžbenici odrađuju sve što je propisano kurikulumom. Spominju ustašku politiku i zločine. Spominju antifašizam i borbu za slobodu. Problematično je doduše kako su te teme upakirane u narativ pojedinih udžbenika, a usudio bih se reći da je na nekoj skali ideologije od liberalne do konzervativne, lako rasporediti udžbenike naših izdavača.

Primjeri iz udžbenika

Za primjer ću uzeti samo dva primjera udžbenika gimnazije za 4. razred uz komparaciju dijelova o ustašama i antifašističkom pokretu.

Prvi je primjer udžbenik „Koraci kroz vrijeme“ autora Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića u izdanju Školske knjige. Oko stvaranja NDH autori pojašnjavaju razliku između marionetske i nezavisne države, te zašto je okupatorima bilo potrebno imati domaće suradnike. Zatim se pojašnjava totalitarizam i diktatura Ante Pavelića, ustroj ustaške vlasti, podređenost NDH prema okupatorima i opsežno se pojašnjava gubitak teritorija Rimskim ugovorima. Uz fotografiju Alojzija Stepinca se daje kritičko mišljenje o njegovoj ulozi tijekom rata. Dalje se na dvije stranice opisuje i ilustrira ustaški teror. Pojašnjavaju se rasni zakoni, progon Srba, Židova i Roma, spominje se više logora i na kraju se u četiri rečenice problematizira manipulacija brojem žrtava Jasenovca pri čemu se spominju pokušaji srpskih povjesničara za uvećavanjem i hrvatskih za umanjivanjem broja ili negacijom ubijanja. 

U daljnjem kronološkom praćenju teme dolazimo i do opsežne četiri stranice poglavlja „Otpor antifašističke Hrvatske“. U poglavlju se pojašnjava razvoj antifašizma još iz vremena španjolskog građanskog rata, o ulozi komunističke ilegale, osnivanju partizanskog odreda, gerilskim akcijama, oslobađanju teritorija i sukobu s četnicima. Ističe se da većina partizanskog pokreta nisu bili komunisti, ali su komunisti držali čelne pozicije. Zbog tog se razloga pogrešno partizane izjednačilo s komunistima. Spominje se da su komunisti izbjegavali velike ideološke poruke rušenja buržoazije ili socijalističke revolucije kako bi ojačali antifašistički pokret na idejama obnove ravnopravne i federativne Jugoslavije. Predstavljen je i životopis Josipa Broza Tita od vremena Prvog svjetskog rata do jednostranačkog komunističkog sustava po uzoru na SSSR.

U daljnjem razvoju teme i novom poglavlju govori se o organiziranju političke vlasti od AVNOJ-a do ZAVNOH-a, te postepenoj dominaciji komunizma u antifašističkom pokretu. Izuzetno je pohvalno što su autori iskoristili priliku za isticanje emancipacije žene kroz grupni primjer AFŽ-a i pojedinačni primjer Kate Pejnović, prve žene zastupnice u Hrvatskoj. Na kraju teme se govori o Bleiburgu, bijesu pobjednika koji se srušio na leđa manje odgovornih ili nevinih, ali uz znatnu dozu kritičke analize događaja. U posljednjoj rečenici se spominje da su likvidacije nepoznatog broja „klasnih neprijatelja“ nastavljene godinama nakon rata.

Drugi je udžbenik „Povijest 4“ autora Miroslava Akmadže, Maria Jareba i Zdenka Radelića u izdanju izdavačke kuće Alfa. Nastanak NDH se opisuje slično kao i kod prijašnjeg izdavača, ali u manjem opsegu. Karakter ustaške vlasti se opisuje negativno uz posvećivanje manje pažnje oko totalitarizma. Gubitak teritorija se opisuje samo u opisu slike Ante Pavelića te kasnije u rečenici o Rimskim ugovorima. U dodatnoj opremi, u izvoru se pronosi tekst Kvaternikova proglasa o uspostavi NDH. Proglas završava poklikom „Za dom spremni“, ali su autori propustili iskoristiti priliku za analizi pozdrava i aktualizaciju s današnjicom. 

Za razliku od prijašnjeg primjera ovdje se u znatno većim dimenzijama prikazuje teritorij NDH te državni simboli zastava i grb sa šahovnicom s prvim bijelim poljem i slovom U. Korektno se ističe zavisnost NDH o volji Njemačke i Italije. O ustaškom teroru se piše na dvije stranice gdje upada u oči da se na gotovo pola stranice govori o komunističkom manipulaciji brojem žrtava Jasenovca. Ističe se „nevjerojatnim brojem od 500.000 do 600.000 žrtava“ dok se kasnije popisivanjem došlo do broja od 59 000 žrtava (1964.). 

Ističe se i trud povjesničara Franje Tuđmana koji je javnost pokušao izvijestiti o stvarnim brojkama, a komunističke vlasti su ga progonile. Spominju se i kasnija objektivnija istraživanja, ali se tu ne spominje broj. Broj je ipak istaknut u osnovnom tekstu i piše „u njima je ubijeno nešto više od 72 000 ljudi“. Korektno se navodi da su ustaške vlasti tijekom 1941. godine među glavne neprijatelje prometnule Srbe, ali navode da je režim nakon toga „iako u manjoj mjeri, nastavio proganjati brojne Srbe…“.

(Ne)Pravedni pravednici – crveni strahovi

Smatram da dodatni problem podnaslova „Ustaški teror“ leži u posljednjem odlomku gdje se pojašnjava značaj 106 hrvatskih Pravednika među narodima. Kao individualni primjer je istaknuti katolički svećenik, a Alojzije Stepinac je podebljanim slovima istaknut kao jedan od najvećih protivnika ustaškog terora. Spominje se njegova propovijed s osudom rasizma i da je osudio Jasenovac kao veliku sramotu hrvatskog naroda. Primjer žrtve svećenika se ističe i kasnije kod pojašnjavanja Holokausta u Europi. Oko organizacije antifašističkog pokreta u Hrvatskoj imaju sličan pristup kao i prethodni primjer.

Izdvojeno je posebno poglavlje pod nazivom „Karakter i ciljevi partizanskog pokreta“. Tu je među prvih nekoliko redova tekst o partizanima iskočila jedna riječ. U rečenici „Također su zagovarali ateizam te su oštro napadali vjeru i Crkvu, a nisu prezali ni od ubojstava svećenika te obeščašćivanja i uništavanja crkava.“- riječ ateizam nije samo podebljana, nego je i tiskana u crvenoj boji. Jedina je to crvena riječ na 41 stranici na koliko se pokriva temu o Drugom svjetskom ratu. U tom se početnom dijelu ističe želja komunista za buržoaskom revolucijom i obračunom s „domaćim izdajnicima“, ali se napominje da su to privremeno stavili u drugi plan. 

Autori u nastavku pišu da su se mnogi Hrvati priključili partizanskom pokretu jer se promicala ideja o uspostavi slobodne hrvatske države u sklopu nove, federativne Jugoslavije. Premda je poglavlje naslovljeno „Otpor antifašističke Hrvatske“ na stranici i pol se u prvom planu najviše ističu komunisti koji vode partizansku borbu. Antifašizam kao koncept je gotovo u potpunosti zapostavljen do kraja teme. Ovaj udžbenik više pažnje posvećuje djelovanju ZAVNOH-a i AVNOJ-a ističući pri tome značaj Vladimira Nazora te kasnije isticanje Andrije Hebranga,a istaknut je i izvor u kojem piše o granicama Hrvatske koje se prostiru na BiH i Srbiju.

Vrijedi istaknuti posebno poglavlje naslovljeno „Rat je obilježen strašnim zločinima“ u kojem se u najvećem dijelu pojašnjava Holokaust, ali se završava, mogli bi reći kontratezom, odlomkom o zločinima Saveznika gdje se spominje bombardiranje Dresdena, bacanje atomskih bombi i brojni zločini Crvene Armije te završava rečenicom: „Pritom su na udaru bili i mnogi koji nisu imali nikakve veze s Nijemcima i njihovim zločinima, no smatrani su opasnošću za pretvaranje tih zemalja u komunističke zemlje podčinjene SSSR-u.“

Tema rata na našim području završava uz znakovite podnaslove:

  • Hrvati potkraj Drugoga svjetskoga rata – od jedno prema drugom totalitarizmu;
  • Međunarodno priznanje Titove Jugoslavije;
  • Stvarne nakane komunista – najava obračuna sa svim „narodnim neprijateljima“;
  • Puč Lorković-Vokić – pokušaj spašavanja NDH;
  • Naličje pobjede – kraj rata u Hrvatskoj i Jugoslaviji i partizanski zločini.

Neiskorišteni potencijal Građanskog obrazovanja

Obratimo malo i pozornost na jezične konstrukcije i emocije koje izazivaju, na primjer Holokaust i „križni put“. Termin holokaust dolazi iz grčkog holokauston u značenju „potpuno spaljen“, a s obzirom na to da u grčkoj i rimskoj religiji označava žrtvu paljenicu, protivnici tog termina smatraju da nije odgovarajući jer Židovi nisu žrtva koja se prinosila bogu radi postizanja većeg dobra. Drugi je termin Sho’ah (šoa), koji na hebrejskom znači potpuno opustošenje ili katastrofu. Mnogi edukatori o holokaustu upozoravaju da kod podučavanja moramo razmišljati o terminologiji koju koristimo kako ne bismo nastavljali koristiti terminologiju koju su upotrebljavali nacisti poput „konačno rješenje“, „židovsko pitanje“ i slično. Kad se u 8. razredu ili kasnije u učionicu uvede novi pojam – holokaust – on je strana riječ, nepoznanica koju moramo naučiti i ne uzrokuje neki pomak u emocijama učenika. 

Nekoliko lekcija ili nastavnih sati kasnije dolazimo do teme završetka rata u Hrvatskoj i do bleiburške epizode ustaša i drugih kvislinga. Kad se u toj temi govori o stradanjima, uvijek se koristi konstrukciju „križni put“. Kakve se emocije javljaju pri spomenu „križnog puta“ u državi s 87 posto katolika prema popisu iz 2011. godine? Zločinci su ubili nevinog i pravednog Isusa Krista. Ili u ovom slučaju zločinci su ubili nevine hrvatske vojnike kojima je bilo dosta rata? Tko su bili ti zločinci? Oni koji su do sada bili antifašisti? Termin „križni put“ se koristi i u državnom nastavnom planu i u svim udžbenicima.

Kad smo već kod teme Holokausta i antifašizma, vrijedi spomenuti i novi nastavni plan i program Građanskog odgoja i obrazovanja. Građanski odgoj i obrazovanje se birokratski uvelo u hrvatsko obrazovanje ove školske godine, ali je sama izvedba vrlo dvojbena ili gotovo nikakva. U tom se nastavnom planu naravno govori općenito o netoleranciji, šovinizmu i drugim ljudsko-pravnim dimenzijama, ali se nikako ne poentira na vrijednostima antifašizma. Antifašizam je samo spomenut kao važan pojam među dvije stranice drugih važnih pojmova u korelaciji predmeta Povijesti i Građanskog odgoja i obrazovanja. 

Postoji prilika za povezivanje antifašizma i aktivnog otpora Židova tijekom Drugog svjetskog rata, naime, 26 Židova su bili nositelji „Partizanske spomenice 1941“. Adolf Steinberger, Pavle Pap, Robert Domani i Ilija Engel Andžić proglašeni su Narodnim herojima. I premda im je zbog rasnih zakona u NDH bilo izuzetno teško prijeći na partizansku stranu, u jedinicama NOV-a sudjelovalo je 1.737 Židova od kojih je 325 poginulo.

Moram postaviti pitanje moralne i društvene odgovornosti nastavnika povijesti. Smije li nastavnik povijesti imati stav? Smijemo li se skrivati pod zaštitom „objektivnosti? S obzirom na to kakva se retorika kotrlja hrvatskim javnim prostorom posljednjih godina i na sve veće prisustvo revizionizma, objektivnost povjesničara je isto kao i šutnja. Šutnja je kroz povijest zločina najveći problem. Kad ljudi šute, neljudi uzimaju živote!

Za kraj ću i ja posegnuti za svećenikom. Pastor Martin Niemöller je napisao:

Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist.
Kada su zatvorili sindikalce, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalac.
Kada su došli po Židove, ja sam šutio; jer nisam bio Židov.
Kada su došli po mene, više nije bilo nikog, da se pobuni.

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: