Digitalna revolucija u posljednjih desetak godina konačno na velika vrata kuca na obrazovne institucije. U ovom trenutku zanemarimo gospodarsku situaciju Hrvatske i činjenicu da je većina škola ispod propisanog pedagoškog standarda. Pitanja koja se pojavljuju su brojna i namjera ovog članka je da se pokrene rasprava. Teško da mogu dati odgovore, ali suradnjom obrazovnih i drugih stručnjaka možemo se približiti nekom potencijalnom budućem standardu. Ovo su slobodno nabacane misli u nadi da će se pojaviti stručni komentari.
Počnimo od samog koncepta interneta. Internet je svjetska mreža računala. Mreža koja nam omogućava pretraživanje ogromne količine podataka. Ima li onda uopće smisla kreirati nešto poput udžbenika ili je dovoljno naše učenike učiti kako pretraživati informacije i pri tome ih kritički razmotriti? Ima smisla u koliko gledamo didaktički i metodički. Zgodno je pogledati samu definiciju udžbenika na enciklopedija.hr:
udžbenik, temeljno nastavno sredstvo; knjiga namijenjena učenju i stjecanju znanja, pisana na osnovi nastavnoga plana i programa, u kojoj su znanstveni i stručni sadržaji didaktičko-metodički oblikovani. Suvremeni udžbenik najčešće je dio multimedijskoga kompleta pri stručnom i pedagoškom oblikovanju kojega se posebno ističu: zakonitosti nastavnoga procesa, psihološki i razvojni pristup učeniku, znanstveno točno i korektno iznošenje činjenica, prikladan omjer podataka i apstrakcija te popratnih priloga, koji u cjelini upućuju na samostalan rad učenika putem vježbi, ponavljanja, samoprovjeravanja i sl. Na taj način udžbenik dobiva karakter radnoga materijala u aktivnoj i kreativnoj nastavi. Dobro koncipiran i izrađen udžbenik treba udovoljiti zahtjevima za informativnošću, korelacijom među odgojno-obrazovnim sadržajima, jezičnom normom, likovnim, grafičkim i tehničkim oblikovanjem te tiskarskom izvedbom. Izradba udžbenika, utemeljena na nacionalnom školskom kurikulumu, posebno je zakonski uređena. “U nas su prvi udžbenici bile crkvene knjige za poučavanje (npr. Bukvar Š. Kožičića iz 1530). Sve do kraja XVIII. st. udžbenici su uglavnom katekizmi i čitanke. Zatim su se većinom upotrebljavali prilagođeni prijevodi stranih udžbenika. Osnivanjem Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora (1871), koji je kao jedan od svojih osnovnih zadataka postavio izdavanje udžbenika na hrvatskom jeziku, manje je inozemnih autora, a sve je više domaćih. Danas je u Hrvatskoj nekoliko nakladnika koji se bave izdavanjem školskih udžbenika, a najveći su Školska knjiga i Profil.
Može li udžbenik, kao klasični izvor znanja za učenike, prerasti u pravi e-udžbenik koji će učenike i nastavnike pretvoriti u istraživače i kreatore sadržaja? E-udžbenik nudi potencijal promjene paradigme – učenik prestaje biti objekt obrazovanja. Učenici postaju aktivni subjekti koji istraživanjem dostupnih materijala e-udžbenika stječu važnu digitalnu kompetenciju traženu i na novom tržištu rada. Razvojem takvih kompetencija učenika pripremamo za cjeloživotno učenje.
Gdje je tu uloga izdavača ” hoće li oni u svojim poslovnim interesima zadržati monopol ili možemo očekivati da to bude novo područje socijalnog poduzetništva? E-udžbenici su trenutno terra incognita za sve uključene u nastavni proces. Zašto? Zato jer se svi akteri obrazovanja užurbano prilagođavaju novoj situaciji koja se upravo događa. Teško je zamisliti da se klasične izdavačke kuće mogu brzo prilagoditi novoj situaciji jer umjesto optimizacije troškova radi ostvarivanja profita sada treba puno više ulagati u neizvjestan rezultat. Zašto neizvjestan? U slučaju izrade pravog e-udžbenika koji bi učenicima i nastavnicima omogućio samostalnost u korištenju i kreiranu sadržaja udžbenici bi u globalu morali biti samo platforme i baze podataka. Sav ostali rad bi se dešavao u pripremi sata i u samom razredu. Izdavači mogu kontrolirati proces samo u ovoj situaciju koju trenutno imamo gdje se postojeći materijali samo digitaliziraju ili uljepšavaju za digitalizaciju. To nisu e-udžbenici.
U idealnom tipu gdje je državi obrazovanje od ključnog interesa e-udžbenici bi mogli postati sredstvo koje bi stvarno omogućilo besplatno obrazovanje ili barem besplatno za krajnjeg korisnika. E-udžbenici bi morali doprinijeti smanjenju društvenih razlika i boljoj integraciji pojedinaca. E-udžbenici bi pomogli slabovidnim i slijepim osobama jer bi se uz pomoć dodatnog softvera omogućilo automatsko čitanje glasom (text to speech).
Koncept e-udžbenika je daleko od klasičnog tiskanog udžbenika. Klasični udžbenik je nakon izlaska iz tiska samo objekt koji se koristi i prenosi s generacije na generaciju sve dok se ne izliže. E-udžbenik kao platforma ili digitalni sadržaj postoje u digitalnom prostoru koji je svugdje dostupan i podložan relativno lakoj izmjeni ili dopuni. Ta relativno laka izmjenjivost može u početku preplašiti i potaknuti promišljanje o zloupotrebi, ali se jednostavno moramo pouzdati u struku. Takvi sadržaji se mogu inicijalno “kontrolirati”kroz peer review ili recenziju sustručnjaka i nadalje prema hijerarhijskoj ljestvici od npr. ŽSV-a, AZOO-a ili MZOS-a.
Obrazovanje nastavnika
Digitalna pismenost nastavnika mora biti jedan od temelja budućeg licenciranja. To naravno mora u puno većoj mjeri biti sastavni dio edukacije na fakultetima, ali i kontinuirana sastavnica stručnog usavršavanja. Digitalna pismenost ne znači polaganje ECDL (Start) tečaja jer su to minimalne kompetencije s kojima učenici MORAJU izaći iz osnovne škole.
U nekim prijašnjim raspravama o budućnosti e-udžbenika smo konstatirali da bi takvi udžbenici morali imati opciju da se prezentiraju poput klasičnog tiskanog udžbenika kako bi se svi nastavnici mogli nositi sa zahtjevima e-udžbenika. Više ne podržavam tu opciju jer smatram da se nastavnici kroz edukaciju moraju nositi s digitalnom revolucijom. Naravno postoji pitanje nedovoljne motivacije, ali u tu temu ne bih ulazio trenutno.
Suradnja s roditeljima i zajednicom – rad na terenu
Roditelji su sudionici procesa obrazovanja i zakonski je određena njihova briga za djecu u školi. Kolege prosvjetari se mogu zgroziti mogućnošću da se roditelji još više miješaju u nastavni proces, ali njihovo sudjelovanje u e-udžbeniku bi moglo imati pozitivnu notu. Roditelji mogu predlagati sadržaje i imati stalan uvid u to što njihova djeca uče u školi.
Potencijalno se u rad oko e-udžbenika može uključiti i šira zajednica. Npr. proizvođač jabuka može nastavniku proslijediti informaciju o berbi jabuka – poslati fotografiju ili pozvati učenike da ga posjete – nastava prirode i društva. Učenici mogu na terenu npr. fotografirati određenu biljku i kreirati online herbarij – očuvanje prirode i uočavanje promjena u prirodi. Učenici npr. tijekom praznika na putovanjima mogu fotografijama i bilješkama sudjelovati u izradi razredne mape iz geografije, povijesti, biologije i dr. Postoje tisuće ideja koje se mogu integrirati, a učenici mogu surađivati korištenjem svojih pametnih mobitela. Pametni mobiteli više ne moraju biti samo sredstvo za Fejs i slične mreže.
Postavljanje standarda
Možemo li postaviti standarde unaprijed? Ili čak da preoblikujemo pitanje što u standardu moramo definirati? Treba li donijeti nacionalnu politiku korištenja e-udžbenika? Vjerujem da bi to bila samo načelna platforma. Tržište rada se mijenja puno brže od obrazovanja koje godinama ili još više kaska za tržištem rada. U budućnosti se taj jaz mora smanjiti pa se i uvođenje novih progama mora skratiti. U takvom konceptu postojanje standarne platforme bi potencijalno omogućilo brzo sastavljanje novih prilagođenih udžbenika. Tako trenutno npr. korištenjem materijala povijesti, sociologije i politike sastavljam udžbenički materijal na Loomenu za učenike koji trenutno slušaju izborni predmet “Građanski odgoj i obrazovanje”.
Drugo pitanje – tko bi postavljao standarde e-udžbenika? Može li to biti MZOS, AZOO ili bi to trebala struka kroz recimo strukovne udruge? Ili kroz peer review materijala. U izradu bi se mogle uključiti i udruge građana sa specifičnim poteškoćama – npr. udruge roditelja s djecom sa sindromom Down.
Oblikovanje e-udžbenika bi znatno olakašalo implementaciju novih programa u obrazovanje. Pri tome mislim da bi na ovaj način bilo lako dodati međupredmetne sadržaje građanskog, zdravstenog, poduzetničkog, ekološkog i drugog odgoja.
Pitanje platforme
Idealna bi bila platforma koja može raditi na svim platformama. Pri tome mislim na Android, iOS i Windows. Tu bi vjerojatno najbolja bila web aplikacija koja bi se mogla koristiti na pametnim telefonima, tabletima i računalima. Ono što je upitno je može li web aplikacija odraditi cijeli spektar potencijalnih funkcija e-udžbenika.
Struktura e-udžbenika
E-udžbenik bi morao imati više slojeva (razina ili layera). Što to znači? To je biti prilagođavanje krajnjem korisniku. Nastavnik bi na primjer u pripremi sata mogao za svakog učenika odrediti razinu materijala poštujući kompetencije koje učenik već ima i koje mora steći. Na osnovnoj razini bi mogla biti pojašnjenja temeljnih pojmova i osnovnih ishoda. Na drugoj razini bi mogli biti dodatni izvori, više multimedijskog materijala za analizu, karte grafikoni, itd. Na trećoj razini bi se omogućilo vlastita kreacija novih sadržaja.
E-udžbenik bi sadržavao dodatne izvore znanja ili ih linkao. Kod recimo hrvatskog jezika učenici bi mogli imati mogućnost “posuđivanja” knjiga iz npr. Carnetove knjižnice lektira ili pak online posuđivanja dikretno kod izdavača uz malu naknadu.
E-udžbenici bi mogli zamijeniti klasične radne udžbenike ili radne bilježnice, pa čak i pisane provjere. Nastavnik bi mogao na temelju izvora u e-udžbeniku kreirati prilagođene testove, učenici bi ih rješavali na sati i čak u realnom vremenu dobili povratnu informaciju (naravno ukoliko se ne radi o esejskim ili istraživačkim zadacima). Nastavnik bi mogao ispravljati takve testove na bilo kojoj lokaciji i učenik bi povratnu informaciju zajedno s roditeljima vidio na bilo kojoj lokaciji.
Takvi odrađeni testovi bi zajedno s drugim radovima učenika tvorili njegovu učeničku mapu koja bi mogla biti dio udžbenika i/ili se linkati na eImenik i vrednovanje.
Ekološka komponenta
Nisam proučavao, ali laički gledano e-udžbenici čuvaju šume i vode. Doduše trebalo bi pronaći informaciju koliko bi proizvodnja računala/tableta i njihova reciklaža štetila prirodi. Uz to korištenje rijetkih metala koji se kopaju u Africi i Aziji sigurno povlači brojna etička pitanja vezana uz plaćanje i sigurnost radnika.
Dodatni izvori
- Lifelong Learning Programme (LLP): http://ec.europa.eu/education/tools/llp_en.htm
