Ponekad se čini da nas je stalno poticanje učenika na samouvjerenost u njihove sposobnosti dovelo do situacije kada je ta samouvjerenost prerasla u narcisidnost odnosno do situacije u kojoj učenici samo vjeruju da su sposobni bez truda ili učenja koje bi to potkrijepilo.
Djeca bi u dugotrajnom procesu socijalizacije morala usvojiti vrijednosti i norme ponašanja društva u kojem odrastaju. Naše društvo, premda konzervativno, premalo pažnje posvećuje odgoju odnosno u velikoj mjeri taj dio socijalizacije prepušta vršnjacima, medijima i internetu. Škole radi ispunjavanja svih dijelova obrazovnog kurikuluma, straha od roditelja i skrivanja problema pod tepih pod izgovorom ugleda škole, odgoju posvećuju pažnju većinom samo na razini birokratskog ispunjavanja izvještaja.
Danas je nekoliko Facebook grupa preplavila sljedeća fotografija:
Pogledamo li malo japanski obrazovni sustav prva velika razlika je u trajanju nastavne godine. Kod nas je to od 175 do 180 dana dok mali Japanci u školu dolaze i do 240 dana u godini. No, nisu ti birokratski podaci najvažniji već sam odnos prema obrazovanju u cjelini.
Tipični školski dan se sastoji od nastave i raznih izbornih/fakultativnih aktivnosti. To znači da će radni dan početi oko 8.30, a za one koji putuju i puno ranije. Svaka škola ima jedinstvenu školsku uniformu što učenike vrlo jasno odvaja od drugih. To je korisno jer učenici moraju kontrolirati svoje ponašanje na putu u školu i pri povratku. Svako loše ponašanje (pa čak i žvakanje žvakaće gume) može baciti loše svjetlo na školu. Školska pravila često određuju da učenici na autobusima i vlakovima moraju stajati kako bi drugi putnici imali mjesta za sjedenje.
Priča o tome da se japanski car klanja učiteljima kako bi iskazao poštovanje prema ovom posebnom pozivu takođr nije istinita. Naklon je tipični japanski pozdrav i svi ga koriste. Ne postoji pravilo prema kojem bi se Japanci morali pokloniti caru i obrnuto. Uz to vrlo je mala vjerojatnost susreta s carem osim ako niste pozvani da vam udijeli nagradu. Opširnije…
Po dolasku u školu učenici mogu privatne stvari i obuću ostaviti u ormarićima. U školi se nose papuče i to često bojom određene za pojedini spol – roza za djevojčice i plavo za dječake. Učenici se raspoređuju u učionice gdje čekaju dolazak i promjenu nastavnika. Posebno zaduženi učenici poput naših redara kontroliraju nazočnost učenika. Broj učenika po razredu se kreće od 40 do 45. Učenici odlaze u druge učionice samo kod eksperimentiranja ili nastave tjelesnog.
Standarni dio radnog dana učenika je vrijeme za soji. U nekim školama se održava tijekom pauze u nastavi, a u drugima nakon obaveznog dijela nastave. Tijekom o-soji učenici 20-30 minuta čiste svoju učionicu i još dvije prostorije u školi. To nije zamjena za čistačice i drugo tehničko osoblje već samo dio odgojnih aktivnosti koje bi trebale poticati ravnopravnost i uvažavanje drugih. Više puta godišnje stariji učenici čiste učionice mlađih kako bi se upoznali i povezali. Tri puta godišnje učenici od trećeg razreda na više sudjeluju u čišćenju susjedstva (kvarta). Nakon čišćenja učenici odlaze na izborne i fakultativne aktivnosti.
Izvori:
Gordenker, A., Kids get down to classroom clean-ups. URL:Â http://www.japantimes.co.jp/life/2001/11/30/lifestyle/kids-get-down-to-classroom-clean-ups-2/#.VVIkzPntlBd, pristupljeno 12.5.2015.
Johnson, Marcia L. i Johnson, Jeffrey R., Daily Life in Japanese High Schools. 1996., URL: http://spice.fsi.stanford.edu/docs/daily_life_in_japanese_high_schools, pristupljeno: 12.5.2015.
