Ovo je komentar na dijelove razgovora Marijane Cvrtila s Blaženkom Divjak, objavljen na internetskom izdanju Slobodne Dalmacije 25. prosinca 2018. godine. Razgovor je dostupan na ovom linku.
Svaku objavu vezanu uz rad Ministarstva obrazovanja moram čitati vrlo pozorno kako bih uhvatio svaku trunku informacije o tome što nas čeka. U ovom razgovoru ima nekoliko važnih dijelova.
Recimo prvo: “Zakon o udžbenicima zacijelo je ključan jer definira da procedura odobravanja novih udžbenika počinje već od Nove godine, i da zakon nije izglasan, pitanje je što bi bilo.”
Tu postoji više problema od kojih nesretan Zakon o udžbenicima i nije najvažniji dio. Ono što je oko novih udžbenika važnije je što će se sada raditi s prijedlozima kurikuluma nakon treće rasprave koja je nedavno završena na javnom savjetovanju. Pri tome mislim na nova imenovanja stručnih radnih skupina koje bi trebale odgovoriti na komentare javne rasprave i po potrebi doradile kurikulume. Neću sada ulaziti dublje u sve imenovane članove npr. skupine za povijest, ali vrijedi napomenuti da recimo Agencija za odgoj i obrazovanje nije imenovala savjetnicu koja je radila na kurikulumu od početaka reforme (koja se tada još zvala CKR) već je imenovala savjetnicu koja na razne načine ogorčeno nastupala protiv takvog kurikuluma. Pitanje je sada što će se dogoditi s prijedlogom kurikuluma prema kojem su trenutno u eksperimentalnoj Školi za život tri udžbenika povijesti u petom razredu i jedan u srednjim školama. Kako će MZO početkom 2019. raspisati natječaj za udžbenike tj. po kojoj verziji kurikuluma? Nije toliki problem ako se aktualni prijedlog ne mijenja. No, što ako “nova ekipa” uđe u značajnije izmjene kurikuluma. U tom se slučaju vrlo lako mogu očekivati znatniji problemi s udžbenicima.
Drugo: “Učitelju se daje veća mogućnost izbora pa tako neće morati uz udžbenik vezati određenu radnu bilježnicu ili zbirku zadataka iz kompleta, nego možda neku drugu ili ništa od toga, neki drugi dodatni materijal iz repozitorija, digitalne materijale, ono što smatra bitnim za svladavanje gradiva u svome predmetu.“
Dakle, novim zakonom jedino je udžbenik obavezno sredstvo. Taj isti udžbenik mora, traženjem ministarstva, biti 30% opsegom manji od prošlog izdanja. To je na primjeru udžbenika povijesti za 5. razred tako da ako sam prije imao oko 210 stranica sada moram imati oko 150 stranica. Ta razlika od 60-ak stranica nije malena ili zanemariva. Posebno ako gledamo ideje kurikuluma da učenici više rade na izvorima različitih vrsta. Radna bilježnica i digitalni obrazovni sadržaji nadopunjuju udžbenik koji je smanjen na osnovnu mjeru ili na kostur. U njima se mogu na različite načine predstaviti novi izvori i tražiti povratna ili interaktivna reakcija učenika.
Treće, bez citata, je pitanje cijene. Još uvijek nije jasno kako ministarstvo utjecajem na smanjenje cijene priželjkuje kvalitetne digitalne materijale. Trošak proizvodnje digitalnih materijala je daleko veći od troška izrade i tiska udžbenika. Kvaliteta takvih digitalnih materijala kao i njihova interaktivnost upravo zavise o njihovoj cijeni. Naravno interaktivost jako zavisi od minimalnih zahtjeva tehnike koja je dostupna u školama. Tableti koji su se pojavili u eksperimentalnim školama su donje klase, a većina škola ima problem s kvalitetnom internetskom vezom i njenom propusnošću prema svakom učeniku koji je spojen u školi.
Četvrto, opet bez citata, odnosi se na edukaciju učitelja. Većina edukacije je provodi virtualno jer je naprosto nemoguće provesti dovoljno osobne, licem u lice, edukacije s raspoloživim trenerima. No, osim upoznavanja s zahtjevima novih kurikuluma, početna zapreka je mala razina digitalne pismenosti učiteljske zajednice. Tako je prvi korak sudar s velikim LMS-om Moodle ili u našoj lokaliziranoj CARNetovoj inačici Loomen. Zajednica koja uglavnom nije navikla na LMS sada odjednom mora prigrliti i taj sustav i novi oblik usavršavanja. To stvara incijalni otpor koji će se potencijalno negativno odraziti i na prihvaćanje novih ideja u prijedlozima kurikuluma.
Peto vezano uz brzinski predložen pravilnik kao reakcija na slučaj sukoba profesora i srednjoškolca. Učitelji i srednjoškolski nastavnici su sve više izloženi negativnom utjecaju društva u kojem živimo. Hajdučko ponašanje u kojem svatko uzima što želi bez obzira na zakone se iz društva tijekom godina prelilo i u škole. I tu je problem na više razina. Učiteljski posao kontinuirano se opterećuje birokratizacijom uz nedostatak vanjske motivacije u adekvantom podizanju plaće. Škole vode ravnatelji čija pozicija minimalno ovisi o njihovom profesionalnom integritetu, a maksimalno o suradnji s političarima i drugima koji su utjecajni u društvu. Zato se uvijek nastoji biti ispod površine jer ako se digne glava lako ste vidljivi i možete dobiti po istoj. To se odražava i na kolektive u zbornicama koji su glasni na kavama ili na društvenim mrežama dok stvarne reakcije u obliku štrajka ili prosvjeda nema. Pravilnik koji je ministarstvo brzinski izbacilo još više opterećuje prvenstveno učitelje i škole. To je osnovni razlog zašto u ovom obliku nikada neće zaživjeti. Nažalost niti proglašavanje učitelja službenim osobama nije pravo rješenje jer predviđa kažnjavanje u nekom slučaju dok se stvarni problemi ne rješavaju. No, u vremenu i prostoru u kojem živimo takvo bi zakonsko određenje barem malo zaplašilo poneke učenike i roditelje.
