Prošli tjedan mi je stiglo i hrvatsko izdanje knjige “Digitalna demencija” autora Manfreda Spitzera. Sada opremljen prijevodom i digitalnom verzijom originalnog njemačkog izdanja mogu krenuti u analizu ideje i knjige. Zabavno je odmah na početku napomenuti da je knjiga naručena preko online shopa i da je za komunikaciju oko dostave korišten e-mail. Isto tako njemačko izdanje listam u PDF verziji. U nastavku bilješke nakon čitanja samo nekoliko stranica Spitzerove knjige.
Početna analiza
Osim pojave na različitim portalima i medijima termin „digitalna demencija“ ne može se pronaći u stručnim ili znanstvenim bazama ili pak u objavama ozbiljnih medija koji se bave znanošću ili medicinom. Termin i tema su jedino prisutni oko izjava samog autora i kritike koja je upućena na prema njegovoj ideji. Nedostatak takvih članaka može u izvjesnoj mjeri biti pokazatelj nedostatka interesa stručne i znanstvene zajednice za Spitzerovu ideju.
Biografija Manfreda Spitzera na Wikipediji, najvećoj svjetskoj online enciklopediji, objavljena je samo na tri jezika: njemačkom, nizozemskom norveškom. U nizozemskoj verziji uz osnovne biografske podatke knjiga Digitalna demencija se spominje samo u rečenici da je tim izdanjem s kontroverznom idejom da novi mediji i internet oglupljuju djecu stekao medijsku reputaciju.[1] U norveškom izdanju spominje se prijevod knjige 2014. godine i njegov argument da će fokus na ekrane do 2050. uzrokovati dvostruko više slučajeva demencije.[2] Najopširnija biografija je na njemačkom jeziku.[3] U njoj se detaljnije daje pregled Spitzerovog rada kao i kratki opisi knjiga koje je izdao. No, dio o prijemu njegovih ideja odnosno popis kritika zauzima veći dio biografije. Kritike su potkrijepljene i sa 21 referencom od ukupno 34 reference upisane uz samu bigrafiju.
Upravo su te reference dobra početna točka za analizu knjige i ideje „digitalne demencije“.
Autor odmah u predgovoru prilično znakovito postavlja svoju poziciju – doživljava se kao vitez s misijom.
Uvod naslovljen „Zaglupljuje li nas Google?“ počinje referencom na članak Nicholasa Carra koji je izgleda pogodan da nas autor uvede u problematiku o kojoj namjerava pisati. No, već od drugog odlomka počnje selektivno čitanje i tumačenje izvora.
Na sljedećoj stranici u dvije tablice možemo očitati
korištenje različitih vrsta medija u SAD-u i u Njemačkoj. Obje tablice nose
reference prema izvorima zapisanima u Literaturi. Prva je tablica nazvana „Korištenje
medija u SAD-u 1999., 2004. i 2009. u satima i minutima po danu“ s referencom
prema Rideout et al. Sama je referenca u knjizi tehnički neispravno izvedena
jer se pod jednom referencom zapravo skrivaju dva istraživanja. Prvo iz 2006.
godine i drugo iz 2010. godine.[4]
Podaci na koje se Spitzer poziva su na stranici 2 drugog istraživanja. Radi se
o istraživanju provedeno na „više 2.000 mladih ljudi iz cijele zemlje“.[5]
Zaključci istraživanja su da se vrijeme korištenja medija „preko ekrana“
povećava i što je vrlo zanimljivo je podatak o porastu „multitaskinga“ odnosno
istovremenog korištenja više medija (29% 2009. godine). Istraživanje donosi
zanimljive rezultate o korištenju različitih uređaja i medija u rasponu
desetogodišnjem razdoblju. Uočen i problem prijevoda ili možda nedovoljne
analize izvora. Naime, u američkom izvornom istraživanju donosi se podatak
naslovljen „TV content“ što je u njemačkom izvorniku Spitzerove knjige
prevedeno kao „Fernsehen“ i adekvatno njemačkom izrazu u hrvatskom prijevodu „Televizija“.
No, američko istraživanje, kako je vidljivo u pojašnjenju rezultata, ne odnosi
se na „gledanje televizije“ već na konzumaciju TV sadržaja gdje su zamijetili
promjenu da se TV sadržaji gledaju na novim medijima (poput raznih „pametnih
uređaja“). Isti je slučaj s korištenjem pojma „Movies“ koji je u njemačkom i
hrvatskom izdanju knjige krivo preveden kao „Kino“. Druga je tablica
naslovljena „Korištenje medija među učenicima devetog razreda u Njemačkoj 2009.“
pokazuje da se da kako je Spitzer za oblikovanje svoje knjige iskoristio dio
izvora koji mu odgovara.[6]
U izvoru se podaci odnose na istraživanje provedeno školske godine 2007./2008.
u kojem je 15.168 učenika njemačkih devetih razreda (petnaestogodišnjaci)
odgovaralo na pitanja o korištenju slobodnog vremena (uključujući internet i
računalne igre). Spitzer je u svoju tablicu uključio samo podatke o korištenju
digitalnih medija dok izvor sadrži i podatke o drugim aktivnostima (sport,
druženje s obitelji, izlasci, čitanje knjiga, stvaranje glazbe, briga o
okolišu/politici/društvu). Dječaci tako koriste 5:04 sati na aktivnosti
nepovezane s digitalim medijima, a djevojčice 4:54 sati.
[1] Manfred Spitzer, Wikipedia, URL: https://nl.wikipedia.org/wiki/Manfred_Spitzer (pristupljeno 15.1.2019.)
[2] Manfred Spitzer, Wikipedia, URL: https://no.wikipedia.org/wiki/Manfred_Spitzer (pristupljeno 15.1.2019.)
[3] Manfred Spitzer, Wikipedia, URL: https://de.wikipedia.org/wiki/Manfred_Spitzer (pristupljeno 15.1.2019.)
[4] Prvo istraživanje je Rideout, V. et al. The Media Family: Electronic Media in the Lives of infants, Toddlers, Preschoolers and their Parents dostupno na URL: https://kaiserfamilyfoundation.files.wordpress.com/2013/01/7500.pdf, a drugo je Rideout, V. et al. Generation M2. Media in the lives of 8- to 18-Year-Olds na URL: https://www.le-blog-de-mathieu-janin.net/attachment/279760/ (pristupljeno: 15.1.2019.)
[5] Ibid. str. 1
[6] Florian Rehbein, Matthias Kleimann, Thomas Mößle. Computerspielabhängigkeit im Kindes‐ und Jugendalter. Empirische Befunde zu Ursachen, Diagnostik und Komorbiditäten unter besonderer Berücksichtigung spielimmanenter Abhängigkeitsmerkmale., Kriminologisches Forschungsinstitut Niedersachsen e.V. (KFN), Hannover, 2009. URL: https://kfn.de/wp-content/uploads/Forschungsberichte/FB_108.pdf (pristupljeno: 15.1.2019.)
