S Miljenkom Hajdarovićem, profesorom u Srednjoj školi Čakovec, razgovaramo o današnjem stanju školstva, građanskom odgoju i obrazovanju te Cjelovitoj kurikularnoj reformi.
Miljenko Hajdarović profesor je povijesti, sociologije, politike i građanskog odgoja u Srednjoj školi Čakovec, pokretač i urednik specijaliziranog elektroničkog časopisa Hrvatski povijesni portal, predsjednik Udruge za edukaciju i promicanje ljudskih prava, član Europske udruge nastavnika povijesti. Razgovaramo o današnjem stanju školstva, Cjelovitoj kurikularnoj reformi, građanskom odgoju i obrazovanju, medijskoj pismenosti učenika te civilnom društvu.
KP: Predaješ povijest, sociologiju, politiku i građanski odgoj u Srednjoj školi Čakovec. Možeš li nam dati usporedbu iskustva rada u gimnaziji i strukovnoj školi, prema nastavnim programima, profilu učenika, razvijenosti školske demokracije, te odnosu resornog ministarstva, ali i struke prema njima?
Srednja škola Čakovec je mlada škola koja je prije par dana u svijet poslala tek treću generaciju maturanata. Dvije su glavne skupine programa koje provodi – gimnazijski (opća i klasična) i medicinski (sestre/tehničari, primalje, kozmetičari). U dva sam navrata radio i u Ekonomskoj i trgovačkoj školi Čakovec. Usudio bih se reći da je profil učenika vrlo sličan jer su to učenici koji su iz osnovnih škola došli sa vrlo dobrim prosjekom ocjena. Ono po čemu se učenici najviše razlikuju je osobni pristup školovanju, njihovom interesu i zalaganju.
Bez obzira radi li se o strukovnom ili gimnazijskom programu učenike možemo rasporediti po nekoj Gaussovoj krivulji. Škole su već duže vrijeme prepuštene entuzijazmu ravnatelja, profesora i njihovih učenika dok ministarstvo i Agencija za odgoj i obrazovanje obavljaju svoju birokratsku funkciju. Učenicima se još uvijek ne dopušta da budu aktivniji kreatori školskog života, pa i nastave, premda bi takvo prenošenje odgovornosti proizvelo znatnu korist.
KP: Krajem 2014. donesena je Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije. Osim kurikularne reforme, u području odgoja i obrazovanja Strategija je predvidjela strukturne promjene odgojno-obrazovnih ustanova te podizanje kvalitete rada i društvenog ugleda učitelja. Kakvim bi ocijenio stanje školstva danas?
Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije je idealno tipski dokument koji bi morao trasirati našu budućnost u sljedećem desetljeću. U nepune dvije godine od kada je Strategija izglasana u Hrvatskom saboru već vidimo kašnjenje pojedinih mjera za 50 i više posto. Republika Hrvatska osim u predizborno vrijeme izgleda da nema stvarnog interesa u ostvarivanju Strategije. Pri tome moramo istaknuti da je najveći krivac Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.
Obrazovni sustav je pun problema i uopće je teško odlučiti odakle početi. Možda je najbolje reći da je problem u kombinaciji novaca i volje. Škole su stare i slabo opremljene (čast izuzecima čija obnova/izgradnja leži na lokalnoj zajednici i vodstvu škole). Učitelji su nedostatno plaćeni što direktno utječe na motivaciju za rad. Teško je očekivati učitelje pune entuzijazma kada je ta motivacija isključivo intrinzična. Učitelji bi nadalje morali kontinuirano prolaziti razna usavršavanja na koja ih šalju škole. No, decentralizirana sredstva za tu namjenu su toliko mala da se svake godine iz zbornice može izdvojiti nekolicina ljudi. To u većim zbornicama često znači da jedna učiteljica na neki skup na državnoj razini ide jednom u tri, četiri ili više godina.
U godišnjem školskom kurikulumu se često navedu brojni datumi za obilježavanje, pa na papiru to može izgledati impresivno. No, što i koliko učenici dobivaju takvim aktivnostima vrlo je upitno. U manjim gradovima i općinama škole se koriste za popunjavanje broja posjetitelja raznih manifestacija bez obzira na karakter.
Sindikalno organiziranje je bolna točka školstva jer u masi slučajeva to znači popunjavanje satnice za jednog radnika. Sindikati se doživljavaju kao organizatori izleta, božićnih poklona ili uskršnjih šunkica. Tužna je situacija kada se npr. ide u štrajk, a učitelji nemaju u vidu cilj sindikalne akcije već hoće li dobiti dnevnice ili hoće li te sate morati nadoknađivati. Nedostatne plaće, kontinuirano povećavanje birokratskih poslova, usitnjeno usavršavanje, različiti odnosi s upravom škole, pritisci roditelja radi odgojnih mjera i ocjena dovode nas u poziciju da je dobar dio učitelja postao inertan i pun nepovjerenja prema promjenama. U takvom okruženju smo prošle godine krenuli s reformom.
KP: S obzirom da si sudjelovao u radu stručnih skupina na kurikularnoj reformi, pitala bih te kakve novine donosi kurikulum predmeta Povijesti i zašto bi nam to svima trebalo biti važno?
Hrvatska nikada nije imala kurikulum na bilo kojoj razini i zato je ova promjena velika i značajna. Premda je HNOS-om prije više od 10 godina učinjen prvi iskorak prema odgojno-obrazovnih ishodima, to je učinjeno nedostatno, a srednje škole nisu ni pravo dirane od samostalnosti Hrvatske.
Ono što se kod nastavnog predmeta Povijest prvo moralo promisliti jest što mi zapravo želimo s tim predmetom u obrazovnom sustavu. Želimo li male enciklopediste koji na državnom natjecanju iz povijesti znaju svaku fusnotu u udžbeniku i nakon škole to im slabo ili nikako ne pomaže u životu. Ili želimo nešto drugo poput samostalnog razmišljanja, kritičkog sagledavanja i donošenja vlastitih zaključaka? Stručna radna skupina za Povijest je odlučila da moramo krenuti ovim drugim smjerom. Staviti sadržaj u drugi plan i razvijati vještine.
Kod sagledavanja nekih događaja ili procesa učenik treba znati da se istražuje proučavanjem povijesnih izvora. Da u njima tražimo uzroke, povode, posljedice, obilježja vremena i prostora. Nadalje učenik mora shvatiti da se ti povijesni izvori interpretiraju i da taj proces može dovesti do različitih perspektiva. Prema idejama u novom kurikulumu učenike od 5. razreda na dalje poučavamo procesu povijesnog istraživanja – od vrlo malih i prilagođenih koraka do velike samostalnosti pri kraju gimnazija. U osnovnoj školi je zadržan pretežito kronološki pristup uz mogućnost da se u pojedine teme ulazi dublje. Preporuka je da se u svim temama, gdje je to moguće, koriste hrvatski zavičajni i lokalni primjeri. Govorimo li na primjer o industrijskoj revoluciji zašto ne istaknuti što se događalo na našim prostorima, itd.
Velika je novost što u srednjim školama više ne bi trebalo biti ponavljanja ili, kako to volimo reći, kopipejstanja osnovne škole. Do sada smo u srednjim školama ponavljali sve što smo učili u osnovnoj s time da smo u strukovnim školama te teme saželi, a u gimnazijama produbili velikom količinom činjenica. Nova ideja je u srednoj školi povijesti pristupiti tematski, promatrati neki fenomen poput vlasti, rata i mira, struke, svakodnevice od 10 do 20 sati, i pri tome razvijati vještine povijesnog mišljenja.
KP: Predaješ građanski odgoj u srednjoj školi i iz prve ruke možeš vidjeti kako i koliko kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja kao međupredmetne i interdisciplinarne teme funkcionira u školi. Postoji li potreba za tim sadržajem i kako bi on trebao biti organiziran? Kakva su iskustva učenika, a kakva nastavnika? Zašto predmet poput GOO-a dovodi do ideoloških razmirica i političkih manipulacija?
Već sam prije spomenuo da puno toga u školama ovisi o entuzijazmu pojedinih učitelja ili kolektiva. Ista je priča sa međupredmetnom temom Građanski odgoj i obrazovanje. Ima fantastičnih primjera i projekata, ali to su više izuzeci nego ustaljena praksa. Čini mi se da bi dodatna edukacija učiteljima na predmetnoj osnovi pomogla da uvide gdje i koje sadržaje mogu povezati s građanskim odgojem ili kako ishode svog predmeta povezati s ishodima GOO. Premda je to izdavačkim kućama neprofitabilno, valjalo bi promisliti mogu li se kreirati dodatni priručnici. Ili u postojeće udžbenike dodati sadržaje povezane s GOO.
Potreba za GOO je ogromna i svakodnevno od Markova trga do Prisavlja vidimo posljedice deficita političke pismenosti. Međupredmetni pristup nije loša ideja, ali se njome treba sustavnije baviti. Nije dovoljno što je svaka škola odabrala 1-2 učitelja koji povremeno odlaze na edukacije vezane uz GOO i dala im zadatak da se brinu o tom području kako bi škole odradile svoj birokratski dio posla. Bilo bi poželjno da svaki učitelj prođe kroz određeno usavršavanje u ovom području. Vjerujem da brojne udruge počevši od GONG-a ili Foruma za slobodu odgoja tu mogu biti pravi partneri za usavršavanje. Učenici su najviše izloženi projektu Građanin u kojem uče prepoznati problem, oblikovati javnu politiku i pokušati pronaći rješenje. Nešto su manje i u premalom broju u srednjoj školi izloženi projektima vezanima uz simulaciju Sabora ili simulaciju suđenja.
Otpori protiv građanskog odgoja u školama su prvenstveno vezani uz nepoznavanje što je zapravo građanski odgoj i koji su njegovi ciljevi, od promicanja ljudskih prava, političke pismenosti, intekulturalnosti, tolerancije i dr.. Najveći oponenti govore da se građanskim odgojem nameće protuhrvatska, ateistička ili ne znam kakva ideologija, što je tipičan negativni diskurs raznih organizacija ili pojedinaca koji su isključivi ili netolerantni prema bilo kojem obliku različitosti.
KP: Urednik si specijaliziranog elektroničkog časopisa Hrvatski povijesni portal pokrenutog 2006, namjenjenog učenicima, nastavnicima i zaljubljenicima u povijest. Specijalizirani mediji nalaze se danas na internetu i imaju veliku, no tihu publiku, sudeći prema reakciji javnosti po ukidanju financiranja neprofitnih medija. Kakvim ocjenjuješ stanje medija danas, koliko je njihovo stanje povezano s onim obrazovnog sustava te jesu li učenici medijski pismeni?
Hrvatski povijesni portal sam pokrenuo 2006. godine s idejom da učenicima povremeno napišem članak o nekoj temi koja im je zanimljiva, a tijekom nastave nemamo vremena za dublji ulazak u sadržaj. Danas, deset godina kasnije, s preko 130 suradnika i oko 1500 objavljenih članaka, postali smo nezaobilazno mjesto zainteresiranima za povijest. Portal ima oko 3200 tjednih primatelja newslettera i blizu 14 000 pratitelja na Facebooku. S ponosom ističem da smo edukativni portal na kojem pretežno rade učitelji za kolege i učenike.
Svojevrsna smo protuteža brojnim političkim, nacionalističkim, desničarskim i inim ideološkim web stranicama koje su zagospodarile hrvatskim internetskim prostorom. Posebno naglašavam protutežu sramotnom dijelu Wikipedije na hrvatskom jeziku koja je proustaška i prepuna ideologije. Hrvatski skok u nacionalistički ponor nije ništa novo, ali smo u posljednje vrijeme pali znatno dublje. Došli smo do te razine da se svaka kritika tumači kao protuhrvatski udar jugonostalgičara i stranih plaćenika.
Učenici su još uvijek u velikom broju nekritični konzumenti sadržaja koji im se izloži. Možda protivnici kurikularne reforme upravo tu vide problem, što je glavna ideja reforme naučiti nove generacije kritičkom promišljanju.
KP: Osim što si predsjednik Udruge za edukaciju i promicanje ljudskih prava, član si Europske udruge nastavnika povijesti (EUROCLIO) te surađuješ s brojnim organizacijama civilnog društva. Zašto je važno udruživati se i je li organizirano i razvijeno civilno društvo zaista preduvjet demokracije?
Iskustvo mi govori da je udruživanje, bilo na lokalnoj ili međunarodnoj razini izuzetno korisno za razvoj pojedinca i posredno društva u kojem taj pojedinac djeluje. Međusobno povezivanje osigurava prostor za zajedničko djelovanje, promicanje sličnih interesa i cjeloživotno učenje. Prava je blagodat sudjelovati u seminarima EUROCLIO-a gdje se bavimo strukom, kritičkim povijesnim mišljenjem i razmjenjom znanja umjesto utapljanja u domaćoj svakodnevici.
Izuzetno sam zahvalan domaćim organizacijama na usavršavanjima koja sam dobio i osjećam potrebu primljeno i vratiti zajednici. Bilo putem poučavanja ili građanskog aktivizma. Udruživanjem povećavamo kapacitete za rješavanje problema ili unapređivanje zajednice i društva. Moja udruga je nastala iz potrebe boljeg usavršavanja učitelja i prenošenja znanja unutar struke – rekli bi razmjene znanja među stručnjacima. U društvu u kojem postoji veliki demokratski deficit poput hrvatskog, organizacije civilnog društva nose veliki, usudio bih se reći prosvjetiteljski teret.
KP: Za kraj, možeš li mi dati komentar na događanja oko kurikularne reforme od otvaranja stručne rasprave te predviđanje o budućnosti reforme, ali i provedbe Strategije?
Cjelovita kurikularna reforma je, izgleda, poput neželjenog djeteta prošle i sadašnje Vlade. Dok je prošla Vlada samo zapostavljala svoje dijete, aktualna Vlada bi ga se željela rješiti. To dijete nije njihovo i ima nekakve čudne ideje pa bi bilo bolje da imamo svoje dijete. Moram ovako karikirati jer smo trenutno u tužnoj situaciji gdje svoj rad za državu moramo braniti od države. Proteklih 16 mjeseci oko 450 stručnjaka radilo je dokumentima za reformu. Svi smo odabrani na javnim pozivima, radili smo transparentno svih 25 sati dnevno i 8 dana tjedno. Stvarno smo dali najbolje što možemo u vjeri da radimo na iskrenom i poštenom pokušaju kreiranje bolje budućnosti za nove generacije. Od objave prvih inačica kurikuluma bili smo izloženi brojnim javnim i medijskim napadima koji su u najmanjoj mjeri bili stručni, a najviše ideološki i puni sujete.
Nažalost, neki su stručnjaci poveli pravi lov na vještice. Radi površnog čitanja i zlonamjerne interpretacije, kurikulum Povijesti proglašen je jugoslavenskim ili protuhrvatskim. Tužno je što su u hajci sudjelovali znanstvenici poput Ive Banca ili Ante Nazora. Bojim se da u nerazumijevanju samog kurikuluma traže sitnice na kojima proizvode razne insinuacije. Prava je pljuska stručnoj etici nedavno Nazorovo imenovanje posebnim savjetnikom ministra za reformu općenito i posebno kurikulum Povijesti. Ministar Šustar kontinuirano ne komunicira sa ekspertnom radnom skupinom premda suprotno govori u medijima. Isto tako ne komunicira s Posebnom skupinom za provođenje Strategije. Nalazimo se u tragičnom trenutku kada hrvatski obrazovni sustav ne funkcionira kako treba od samog početka samostalnosti, a sada se zaustavio i prvi pokušaj temeljite reforme.
Što se kurikuluma tiče, stručne radne skupine počele su objavljivati druge inačice kurikuluma razvijene nakon provedene stručne rasprave i usvajanja prijedloga. Objavljujemo ih bez lekture i dizajnerskog prijeloma jer to MZOS još nije osigurao. Objavljujemo ih zato jer se bojimo da bi ti dokumenti mogli biti preuzeti od nekih novih “stručnih” skupina, iskorišteni i plagirani. Da citiram kolegicu, poznavajući hrvatsku akademsku zajednicu, ministru neće manjkati onih kojima takvo zadiranje u tuđe intelektualno vlasništvo neće biti neugodno.
Izvor: https://www.kulturpunkt.hr/content/vidljive-su-posljedice-demokratskog-deficita
