Cjelovita kurikularna reforma medijska je vijest posljednjih 12 mjeseci, no promišljanja i pripreme za nju krenule su mnogo prije. Gledamo li, na primjer. Povijest. Ministarstvo je već u lipnju 2012. godine organiziralo okrugli stol gdje nas se dvadesetak okupilo na raspravi pod znakovitim naslovom: Nastavu povijesti osloboditi od dnevne politike.
Najvažniji je korak za reformu bilo kreiranje i prihvaćanje Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije. Taj strateški dokument Hrvatski je sabor prihvatio u listopadu 2014. godine. U Strategiji se predlažu mjere usklađene s predviđenim EU-ovim strategijama i ciljevima, čije se postizanje očekuje do 2025. godine. Strategija omogućava fleksibilnost i prilagodljivost sustava obrazovanja i istraživanja te je istodobno podložna stalnom preispitivanju i periodičnim revizijama. Strategija uvodi cjeloživotno učenje kao načelo na kojem se zasniva cjelokupno obrazovanje, a sastavni dio strategije je cjelovita kurikularna reforma.
Prije godinu dana završen je proces prijava na javni poziv kojim su odabrani stručnjaci za pedesetak radnih skupina. Osnovna grupa zadataka svake stručne radne skupine je izraditi ktiri-kulum, sudjelovati u stručnoj i javnoj raspravi te nakon dorada ponuditi konačan prijedlog kuriku-luma. Na sastanku u rujnu 2015. većina je budućih “reformatora” upoznala Borisa Jokića. voditelja Ekspertne radne skupine i reforme. Ono što mi se urezalo kao nit vodilja Jokićeva je misao: “Cjelovita kurikularna reforma iskrenje i pošten pokušaj boljeg”. Prošlih smo devet mjeseci većinu vremena radili svih 25 sati na dan i svih osam dana u tjednu. To je podrazumijevalo konstantan rad Online na Google Docsima, višesatne vikend internetske sastanke te česte susrete u podrumu Planinske i potkrovlju Berislavićeve. Valja istaknuti da članovi radne skupine dolaze iz raznih dijelova Hrvatske, što je iziskivalo mnoge kilometre putovanja, mrvice od sendviča na autobusu, masne mrlje od hamburgera u stankama i velika izolacija od obitelji kako bi se maksimalno koncentrirali na rad. Intenzitet rada doveo je do toga da smo od neznanaca ili znanaca u radnoj skupini postali proširena obitelj. Još nas je više povezao stres kada smo morali braniti svoj rad od često zlonamjernih “kritičara”.
U nas kurikulum nikad nije razvijen, a mnoge su države taj proces odradile u prošlih 15 do 20 godina. Stoga smo uz domaću literaturu proučili 30 stranih kurikuluma povijesti, od Kanade, preko Europe, do Australije i Novog Zelanda.
Već smo u rujnu presudili da razvijanje kritičkog povijesnog mišljenja mora imati prioritet pred sadržajem. Gotovo je nevažno enciklopedijsko učenje napamet imena, godina i događaja kada naši učenici ne znaju osnove povjesničarskog rada od istraživanja povijesnih izvora, traženja uzroka i
posljedica do toga da se povijesni izvori mogu različito interpretirati i kreirati višestruke perspektive o nekom povijesnom događaju ili procesu.
U osnovnoj školi je predviđen kronološko-te-matski pristup u kojem učenici u svakom razredu imaju po šest velikih tema od prapovijesti do 21. stoljeća. Osnovnoškolci dobivaju cjelokupni pregled razvoja čovječanstva uz veliku promjenu načina rada. U neke se teme može ući dublje, a generalna je preporuka da se kod svih tema, gdje je to moguće, uzimaju lokalni i zavičajni primjeri. Najveći dio kurikulumskog dokumenta su ishodi i njihova razrada što učiteljima daje pregled što učenici u kojem ciklusu obrazovanja moraju svladati. U srednjoj školi se izbacuje dosadašnje ponavljanje svega iz osnovne škole i uvodi se tematski pristup za dublje ulaženje u pojedine teme i bolji razvoj predviđenih vještina.
Provedba stručne rasprave među učiteljskom populacijom pokazala je nekoliko zanimljivih i, moram istaknuti, očekivanih rezultata. Gotovo da nema učitelja povijesti koji se ne slaže s nužnošću reforme. Posebno u dijelu rezanja ili izbacivanja sadržaja. Ne gledajući problematiku plaća u prosvjeti. mnogi su zabrinuti što se reforma provodi a da se najprije nije provelo poboljšanje pedagoškog standarda jer sit škole u prosjeku nedovoljno ili loše opremljene. Zabrinuti su i zbog toga što se ne vidi hoće li se napokon unaprijediti sustav usavršavanja i cjeloživotnog učenja.
Ono što se pokazuje kao znatan izazov je pitanje slobode, tj. autonomije učitelja. U sustavu gdje su viši savjetnici Agencije za obrazovanje prije svega nadzornici i gdje javnost prati “uči li se istinita povijest”, učitelji se boje autonomije. To je zabrinjavajuće. Stručna skupina za povijest je čvrsto uvjerena da će vrijeme pokazati kako je kuriku-him napisan stručno, suvremeno i bez ikakvih ideoloških usmjeravanja.
(Miljenko Hajdarović nastavnik je povijesti, sociologije, politike i građanskog odgoja u Srednjoj školi Čakovec i Ekonomskoj i trgovačkoj školi Čakovec. Također je član stručnih radnih skupina za Povijest i Politiku i gospodarsko u sklopu Cjelovite kurikularne reforme.)
Izvor: Global, broj 18, lipanj 2016. URL: https://issuu.com/globalnovine/docs/global_18/13?e=0
Komentiraj