Pretplata na digitalni časopis Pogled kroz prozor jučer mi je u sandučić elektroničke pošte ubacila članak o poučavanju povijesti. Obzirom da mi je unapređenje poučavanja povijesti fokus interesa odmah sam pogledao članak i istražio autoricu. Taj mi je pregled ponovno usmjerio pažnju na, također online, časopis Varaždinski učitelj.
Časopis Varaždinski učitelj
Časopis Varaždinski učitelj samostalno izdaje Zoran Hercigonja. Hercigonja na svojoj osobnoj web stranici ističe da je diplomirao informatiku na varaždinskom FOI. Na istoj stranici možete pronaći detaljnje informacije o njegovom stručnom i umjetničkom djelovanju. Dio svojih predavanja uobličio je u knjige, također uglavnom u vlastitoj nakladi.
Hercigonja je digitalni stručni časopis za odgoj i obrazovanje počeo izdavati 2018. g. i do danas je objavio 7 brojeva. Časopis je nekomercijalan i besplatan za korisnike. Prema urednikovoj objavi narav časopisa je dobrotvorna i općekorisna u zajedničkom interesu za razmjenu znanja, iskustava i spoznaje između autora člana i široke publike čitatelja. Takvu ideju svakako podržavam jer je za odgoj i obrazovanje nužno poticati istraživanje, publiciranje i raspravu bilo na stručnoj i/ili znanstvenoj razini. Bilo bi zanimljivo da je urednik u prvome broju ili negdje objavio svojevrsni mission statement u kojem bi pojasnio svoju ideju časopisa. Časopis se pohranjuje u Hrvatski arhiv weba, urednik dodaje materijale na Hrčak i na svoj CROSBI profil. Časopis se bez većih grafičkih intervencija iz Worda objavljuje u PDF formatu.
Časopis u vlastitoj nakladi, bez višečlanog uredništva i u isto vrijeme usmjeren na čitavo široko područje odgoja i obrazovanja iznimno je hrabar poduhvat. Hrabar ovdje namjerno koristim kao eufemizam. S jedne strane to naravno može biti projekt u kojem se preko uredničkih leđa prelamaju sve obaveze i u isto vrijeme imati potrebnu kvalitetu. No, s druge strane ta širina može lako odvesti u svaštarenje i objavu tekstova vrlo različite razine (ne)kvalitete. Ne sumnjam da kolega Hercigonja ulaže znatan trud, resurse i slobodno vrijeme no možda bi stavljanje određenoga fokusa podiglo kvalitetu. Gledajući recimo 2021. g. Varaždinski učitelj je objavljen tri puta, ali ta tri izdanja sadrže 216 radova (46, 76 i 94) na 1884 stanice. Zvuči impresivno i u isto vrijeme nevjerojatno. Vjerujem da se već gledajući samo te brojke pitanje kvalitete radova nameće samo po sebi. Neću se bahatiti ulaskom u područja drugih znanosti i školskih predmeta pa ću samo posvetiti ponešto vremena objavama koje se tiču poučavanja povijesti.
Članci o poučavanju povijesti u časopisu Varaždinski učitelj
U sedam objavljenih brojeva indentificirao sam 13 članaka povezanih s poučavanjem povijesti. Svi su označeni kao stručni članci. Zanimljivo je da su autori svih članaka slovenski učitelji povijesti u osnovnim i srednjim školama. Shodno tome vezani su na slovenski predmetni kurikulum povijesti. Članci su prevedeni sa slovenskoga jezika i prijevodima nedostaje ponešto stilske i lektorske uređenosti. Također postoji i određeni problem razlike u korištenju stručnih izraza vezanih uz poučavanje predmeta. Ne mogu se oteti dojmu za bi za neke radove bilo bolje da su ostali na slovenskome jeziku jer bi tako možda bilo kvalitetnije za čitatelja koji razumije jezik.
Natalija Mihelčić Gradišar je u 2. broju časopisa objavila članke Međupredmetno povezivanje povijesti i sporta i Po tragovima Ljubljane i Ljubljanice – otkrivanje povijesti grada i rijeke. Autorica prvi članak otvara citiranjem Descartesove misli Mislim, dakle jesam, ali zaboravlja imenovati samoga autora kojeg i citira iz jedne od ukupno dvije reference u korištenoj literaturi koju je navela. Citat zvuči efektno no nema direktne poveznice s uvodom koji slijedi. Možda bi za ovu temu prikladnija bila Mens sana in corpore sano premda je latinska, a ne grčka. U članku je prikazana međupredmetna suradnja povijesti i tjelesne i zdravstvene kulture u 7. razredu osnovne škole. Profesorice su u dvosatu povezale oko teme antičkih Olimpijskih igara u dramsku scenu kojom se trebalo utvrditi znanje s naglaskom na njegovoj provedbi. Prema opisu sata dramska scena povezana s ponešto sportskih aktivnosti i navijanja najbolje opisuje provedbu sata. Uz kostimiranje učenici su se natjecali u (zamjenskim sportovima jer se olimpijski nisu mogli izvesti): skoku u dalj, bacanju pikada, bacanju medicinke i trčanju na staro-grčki način (nejasno što to znači). Na prvi pogled kombinacija povijesti i sporta zvuči kao zgodna promjena tempa uobičajenih školskih aktivnosti. No prema opisu iz članka izgleda mi kao da je propušteno nekoliko važnih detalja. Umjeravanje na kostime potpuno zaboravlja na antički odnos prema tijelu i posebno prema golom muškom tijelu. Kod spomena muškog tijela važno je istaknuti da je profesorica pri izvedbi takvog sata zbog autentičnosti i pitanja rodne ravnopravnosti zapravo morala iz cijele aktivnosti maknuti djevojčice koje ne samo da nisu smjele sudjelovati već nisu smjele niti gledati Olimpijske igre. Posebno kad autorica spominje da se je osjetio stari antički duh koji je bio prisutan i u 776. g. pr. Kr. I prema drugim obilježjima sata vidljivo je kombiniranje antičkih elemenata Igara sa suvremenim elementima pa je upitno što će osim uzbudljivoga dana u sportskoj dvorani učenici usvojiti o povijesti Olimpijskih igara. Ideja kombinacije povijesti i TZK je svakako dobra no bilo bi poželjno kvalitetnije provesti samu aktivnost. Primjerice mogao se odabrati samo jedan element Igara ili samo jedan sport, ali ga prikazati sustavnije i autentičnije (koliko je to moguće u školskome okruženju). Članak Po tragovima Ljubljane i Ljubljanice tematizira izvanučioničku nastavu u baštinskoj ustanovi. Autorica uvodno dobro napominje da je izvanučionička nastava u muzeju dobra prilika za stjecanje novih znanja, ali pritom zaboravlja spomenuti razvoj vještina rada s povijesnim izvorima (što je temelj svakog muzeja). Loš prijevod ne pomaže odgonetnuti ideju autorice zašto bi muzejska edukacija mogla omogući više razine učenja: Ali ovakav rad s učenicima tretira se za nekoliko bolje zahtjevnijim i u pedagoškom smislu na višoj razini jer učenicima omugućava da
znanje steknu preko različitih vidika nuđenja i pružanja kanala učenja, također veliku ulogu odigra je i sam prostor kao prostor učenja. Autorica dobro koristi literaturu koja ističe poželjno i dobro povezivanje škole i baštinskih ustanova. Aktivnost je namijenjena učenicima 8. razreda i kao cilj je navedeno bolje poznavanje državne povijesti odnosno prijestolnice. Nejasno je ostalo koji na dio prošlosti Ljubljane je stavljen naglasak ili je izvanučionička nastava zapravo bila klasična ekskurzija na jednu lokaciju gdje se uz stručno vodstvo razgledava cijeli postav muzeja. U nastavku članka pojašnjeno je da su učenici u Mestnom muzeju Ljubljana razgledali stalni postav o rimskoj eri i nakon toga u pratnji muzejskoga pedagoga obišli šest lokacija u gradu uz rijeku Ljubljanica. Prema zadatcima radnoga listića vidljivo je da su učenici tražili informacije kako bi odgovorili na široki set pitanja i zadataka koji su pokrivali razdoblje od rimske Emone do 19. st. Radni listići ne ukazuju na poticanje viših razina učenja. Zadatci i pitanja usmjereni su ponaviše na imenovanje i opisivanje viđenoga i tek ponešto na vrednovanje značaja. Autorica spominje provedenu evaluaciju na kraju ekskurzije, ali dovodi do krivih zaključaka. Uspjeh provedene aktivnosti direktno povezuje sa zadovoljstvom učenika s danom aktivnosti i da su se rezultati usvojenog i stečenog znanja su se pokazali kod pismenog i usmenog ucenjivanja, gdje su učenici pokazali višu stopu znanja te razumijevanja za tematiku o prijestolnici i rijeci. Učeničko zadovoljstvo izvanučioničkom nastavom potpuno je očekivano jer se radi o socijalnoj prilici za interakciju izvan standardnog školskog okruženja. Povezivanje ocjenjivanja sa stečenim znanjem potaknutim izvanučioničkom nastavom u ovome slučaju počiva na krivoj premisi. Vjerujem da se znatno kvalitetniji učinak izvanučioničke nastave može postići koncentracijom na što manji opseg teme i radom na muzejskim eksponatima (bilo da se radi o materijalnoj i nematerijalnoj baštini).
Ista autorica objavila je članak Logor na otoku Rabu u 3. broju časopisa Varaždinski učitelj. U uvodnome dijelu opisuje organizacijsku pozadinu izložbe o logoru na Rabu u programu Pokrajinskega muzeja Kočevje. U drugome dijelu tumači prošlost rapskoga logora 1941. i 1942. g. U trećem dijelu opisuje izvanučioničku nastavu u muzeju. Nije precizno definirano koji razred je posjetio muzej, ali su učenici opet razgledavali cijeli postav muzeja uz rješavanje zadataka na radnome listiću. Autorica spominje kombinaciju zadataka različitih taksonomijskih razina no to na listiću nije zamjetno. Zadatci su primjerice: nacrtaj tri predmeta iz doba logora, opiši opremu vojnika, nabroji nekoliko preživjelih, zatim još nekoliko opisivanja i imenovanja. Uvjetno rečeno najviše razine su u dva pitanja kojima se pita zašto i u posljednjem zadatku koji traži usporedbu političkih događaja u to doba i danas. U nastavku autorica dobro zamjećuje da je većina zadataka pokrivala minimalne standarde znanja, ali opet pogrešno zaključuje da su učenici produbili ciljeve iz suvremene povijesti na razini lokalne povijesti. Provedena je evaluacija izvanučioničke nastave gdje se opet vrednuje učeničko zadovoljstvo. Profesorica Mihelčić Gradišar razumije vrijednost baštinskih ustanova u poučavanju povijesti i izuzetnu priliku koju izvanučionička nastava pruža. No u izvedbi bi se umjesto koncentriranja na veliku širinu tema koje su u postavi muzeja mogla usmjeriti na specifične prikaze događaja. Pri tome postaviti pitanja o povijesnim izvorima, kako su događaji prikazani, kako muzejski eksponati zaokružuju narativ o nekom događaju, postoje li više sličnih ili različitih interpretacija, ima li interpretacija sudionika ili povjesničara koji tumače različite aspekte događaja, kako viđeno u muzeju nadopunjuje temu koju su učili u školi, prikupiti materijale za naknadno izgaganje u školi ili čak za organiziranje školske izložbe o posjeti muzeju i sl.
Maja Grbec Švajncer je u 4. broju časopisa objavila članke Suradnja između škole i muzeja i Uporaba usmene povijesti u nastavi za devete razrede. Članak o suradnji škole i muzeja već u sažetku vrlo precizno definira temu članka. U prvome dijelu autorica prezentira osnovne podatke o Vojnome muzeju Logatec. U drugome dijelu definira problematiku 9. razreda osnovne škole tj. preopterećenost predmetnoga kurikuluma i dodatne izazove koji su pred učenicima na kraju slovenskog osnovnog školovanja. Profesorica pojašnjava da ih posjetom muzeju nastoji dodatno motivirati nakon što su već obradili temu osamostaljenja Slovenije 1991. g. U ostatku članka konzistentno navodi prednosti posjete muzeju i daje konkretne primjere iz rada s učenicima. Izvrsno je što autorica ističe kombinaciju interpretacije muzejskoga pedagoga koji je bio sudionik i svjedok događaja s prilikom da učenici razviju vještinu prikupljanja novih i raznovrsnih izvora u muzeju. U zanimljivom članku o upotrebi usmene povijesti u nastavi povijesti autorica u uvodnome dijelu identificira temeljne zahtjeve suvremene nastave – razvoj vještine istraživanja i kritičkoga mišljenja. U drugome dijelu članka ističe vrijednost korištenja usmene povijesti na lokalnoj razini. U trećem dijelu opisuje metodu korištenja usmene povijesti i načine povijesne analize izvora. Učeničko ispitivanje starijih članova obitelji ili sumještana približava prošlost na poseban i osoban način. Povijest tako postaje životna umjesto priče o udaljenim događajima. Autorica napominje da sjećanjima ne treba pristupiti kao povijesnoj istini.
Časopis u 6. broju donosi tri članka Bojane Murko i članak Suzane Petek. Bojana Murko je napisala Moderno doba u filmovima, Strategije učenja čitanja za poučavanje povijesti – upoznavanje srednjovjekovnih slojeva i Filmovi i povijest 8, a Suzana Petek Terensko učenje: lokalne ekskurzije pri nastavi povijesti na području Općine Cirkulane. Bojana Murk u sažetku članka o modernomu doba u filmovima izvještava da svoj rad temelji na petnaestogodišnjemu radu u osnovnoj školi. U uvodnome dijelu navodi da sadržaji 9. razreda pokrivaju razdoblje od 1914. do 1992. g. i da su za to na raspolaganju 64 školska sata. Navodi da u toj satnici s učenicima pogleda 2 igrana i 6 dokumentarnih filmova. Priznajem da već na temelju tih prvih informacija začuđeno podižem obrve jer ako se radi samo o jednom satu po filmu to bi bilo 8 školskih sati samo ispunjeno filmovima. Odmah da se ispravim – autorica u zaključku navodi da je za gledanje filmova potrošila 14 školskih sati – gotovo 22 % cjelokupne godišnje satnice. Uz taj broj sati autorica napominje što meni ne predstavlja problem jer su učenici oduševljeni takvim radom.
Tu se moram posipati pepelom jer sam početkom karijere s učenicima pogledao poneki igrani ili dokumentarni film, ali sam s razvojem vlastitih vještina poučavanja shvatio da to nije dobra metoda odnosno da nema opravdanja za gledanjem cijelih filmova u osnovnovnoj ili srednjoj školi. Filmovi bez obzira jesu li igrani ili dokumentarni predstavljaju vrlo specifičan način predstavljanja povijesnih događaja. Učenicima bi valjalo pojasniti da se tu radi o interpretaciji autora filma. Kod dokumentarnih filmova često se koriste arhivske snimke koje mogu dati uvid u određeno vrijeme, ali su često snimljeni s određenom namjerom, prikazuju samo dio događaja ili pak već samom montažom usmjeravaju pažnju na probrani dio događaja. To se posebno realizira u igranim filmovima koji nikada nisu reprezentacija prošle stvarnosti. Scenografija, kostimografija kao i radnja filma ovisi o puno faktora. Igrani filmovi često unose brojne izmišljene elemente (likove, događaje) kako bi je pojačala fabula i/ili dramski efekt. Kod korištenja svake filmske forme i bez obzira na trajanje treba odraditi predradnje i/ili analizu nakon gledanja. To i autorica navodi u drugome dijelu članka gdje navodi nekoliko aktivnosti koje je provodila prije, tijekom ili nakon gledanja filma. Predradnje su uključivale provjeru predznanja učenika ili ponavljanje gradiva. Tijekom gledanja učenici su po uputama profesorice zapisivali ključne riječi, a ona je ponavljala određene važne scene ili scene koje su učenicima bile zanimljive. Nakon gledanja dodatno su analizirali viđeno, dopunjavali zapise materijalom iz udžbenika, ponavljali i sistematizirali gradivo. Gledajući taj popis vjerujem da bi prije i nakon gledanja svakog od 8 filmova morali dodati po školski sat što bi količinu sati potrebnih za filmove povećalo na 22 ili gotovo 34 % ukupne godišnje satnice.
Autorica navodi naslove koje su pogledali – dva dijela britanskoga dokumentarnog serijala World War I in Color (epizode Katastrofa počinje i Pobjeda i očaj), četiri dijela iz serijala World War II in Color (epizode Pad Poljske, Bombardiranje Engleske, Pearl Harbor i Dan D) te igrane filmove Schindlerova lista i Moj ata, socialistični kulak. Navedeni dokumentarci su početkom stoljeća jeftino prodavani uz dnevne novine na DVD diskovima. Sadrže vrlo zanimljive inserte koji su iskoristivi u nastavi, ali i prilično loše odrađen prijevod (posebno kod sjećanja svjedoka, suvremenika i stručnjaka). Imajući na umu preporuke IHRA-e nikada u cjelosti ne bi prikazao film Schindlerova lista bez obzira radi li se o osnovnoj ili srednjoj školi.
Takav film s izuzetno brutalnim scenama ne bi se trebao prikazivati u školi (nasilje, ubijanje na razne načine, progoni, prikazi patnje i smrti, leševi, paljenje leševa, scene iz plinske komore, seksualno nasilje, itd.). Postoje puno kvalitetnije metode obrade teme holokausta. Uz to minutaža filma od preko tri sunčana sata iziskivala bi samo za prikazivanje tri tjedna nastave (5 školskih sati), a dodatno bi film trebalo pauzirati na brojnim mjestima kako bi se pojasnio kontekst prikazanih događaja. Film je više materijal za kolegij na fakultetu nego materijal za gledanje u školi.
Ovaj slovenski film iz 1987. g. nisam gledao pa ni ne mogu dati ocjenu (osim što traje 100 minuta). Autorica dobro primjećuje što bi recimo učenici mogli uočiti gledajući dokumentarni film Katastrofa počinje (poput imenovanja zaraćenih strana, uvjetima života na bojištu ili pak o oružjima), ali mi nije jasno kako je zaključila da su gledanjem dva dokumentarna filma (iz prilično engleske perspektive događaja) učenici postigli ciljeve poput opisivanja nacionalnoga položaja Slovenaca u Austro-Ugarskoj, objašnjenju nastanka prve Jugoslavije ili objašnjenju koja su znanstvena dostignuća imala najznačajniji utjecaj na način života u 20. st. Autorica neprecizno navodi da su učenici u mogućnosti objasniti nastanak Kraljevine Jugoslavije umjesto da govori o nastaku države SHS ili kad spominje da su učenici obraćali pažnju na uzrok rata umjesto jasne distinkcije uzroka i povoda. Slično je i kod navođenja ostvarenih ciljeva uz ostale navedene filmove. Dijelovi tih filmova, pojedine scene mogu biti korisne u nastavi, ali nikako materijal na kojem se temelji veliki dio nastave nekoj školskoj godini. To se učenicima možda i sviđa, ali nema didaktičko i metodičko opravdanje struke.
Ista autorica u drugome članku u ovome broju časopisa piše strategijama učenja čitanja za poučavanje povijesti. Tu odmah u naslovu i sažetku vidimo veće probleme s prijedovom sa slovenskog na hrvatski jezik. Dok u prethodnome članku autorica spominje 15 godina ovdje navodi 10 godina staža u školi. Sažetak i uvod u članka su nekonzistentni jer u sažetku najavljuje temu poučavanja o srednjemu vijeku razrađenu na 9 školskih dok nekoliko redaka dalje govori o razradi teme na 25 sati. Ta nekonzistentnost ukazuje na autorski ali i urednički propust pri objavi teksta. U ostatku rada autorica predstavlja prilično zanimljivu ideju za provedbu grupnog projektnog rada u kojem učenici na temelju dostupne literature (školska knjižnica i online) istražuju određene teme o srednjovjekovlju. Svaka od četiri grupe dobila je upute za rad, tri Vennova dijagrama, shemu riblje kosti i prazne listove. Nakon istraživanja učenici su po grupama prezentirali svoja otkrića. Profesorica je nakon toga još dodatna dva sata utrošila na sistematizaciju i provjeru. Rad je za čitanje dostupan od str. 575 na ovoj poveznici.
Ista autorica u trećemu članku u istom broju časopisa ponovno se u sažetku vraća na 15 godina staža. Sažetak je uz malo parafraziranja potpuno isti kao i u već predstavljenom članku o filmovima o modernomu dobu. Slično se ponavlja i u uvodnome dijelu uz promjenu satnice i ostalih potrebnih podataka koji su ovdje prilagođeni 8. razredu slovenskih škola. Autorica navodi da u ovom razredu gleda 5 filmova. Drugi dio članka u potpunosti je isti kao i u prethodnom primjeru. U nastavku navodi koje filmove koristi uz opis ciljeva koje želi ostvariti:
- The New World, igrani film iz 2005. g., trajanje 176 minuta
- Martin Luther, igrani film iz 2003. g., trajanje 124 minute
- Marie Antoinette, igrani film iz 2006. g., trajanje 123 minute
- 12 Years a Slave, igrani film iz 2013. g., trajanje 128 minuta
- Far and Away, igrani film iz 1992. g., trajanje 140 minuta
Po mom mišljenju nijedan od navedenih filmova nije prikladan za prikazivanje učenicima osnovne škole. Svaki navedeni film nije primjeren za tu dob učenika zbog nasilja, seksualnih scena i jezika. Svi naslovi imaju problema s historiografskom preciznošću i karikiraju razdoblje i događaje o kojima govore.
Film The New World temeljen je na romatiziranoj ljubavnoj priči kapetana Smitha i Pokahontas. Većina se istraživača slaže da takav scenarij nije realan i da je eventualna stvarna Pokahontas 1608. g. mogla imati tek 10 ili 11 godina. Stvarna Pocahontas je usred nasilne kolonizacije Amerike oteta tijekom sukoba Engleza s plemenom Powhatan. U Engleskoj je pokrštena i naposlijetku se udala za Johna Rolfea. Umrla je od bolesti s tek 21 godinom života nakon rođenja sina.
Filmska biografija reformatora Luthera začinjena je bogatstvom dijaloga s glumcima iz tadašnje kreme filmskoga svijeta. Prati razvoj studenta prava do prevođenja Biblije na njemački jezik. Uz to što mi je nejasno zašto bih na gledanje tog filma potrošio 3 školska sata sigurno ne bih volio učenicima prikazivati scenu dječaka koji je počinio samoubojstvo vješanjem.
Film o Mariji Antoaneti iz 2006. g. podsjeća na bogato stilizirani i kostimirani dugometražni spot za MTV. Uz mnoštvo seksualnih insinuacija, ponešto skidanja i romansi učenici o tom razdoblju mogu steći dijametralno suprotan dojam od stvarnosti. Fokus filma je na doživljajima mlade kraljice u Versaillesu i drugim dvorcima dok se događaji izvan njenoga svemira gotovo ne prikazuji li pojašnjavaju. Suvremena glazba svakako ne pomaže.
To nije lekcija iz povijesti. To je dokument interpretacije nošen mojom željom da temu prikažem na drugačiji način.
Sofia Coppola, redateljica
Film 12 godina ropstva snimljen je po istinitim događajima i životu Solomona Northupa. Oscarom nagrađeni film (za najbolji film, scenarij i sporednu glumicu) prikazuje brutalnosti prema robovima na američkome jugu tijekom 19. st. Scene fizičkoga i seksualnoga nasilja prikazane su vrlo direktno i plastično.
Far and Away ili Daleko u prijevodu govori o osvajanju američkoga zapada krajem 19. st. kroz ljubavnu priču i dogodovštine para kojeg glume Tom Cruise i Nicole Kidman. Filmski kritičar Roger Ebert o filmu je napisao (za Chicago Sun Times): Daleko je film koji zadivljujuću vizualnu raskoš spaja s pričom toliko jednostavnom da se čini namijenjenom adolescentima… Depresivno je da se tako raskošna i skupa produkcija, u kojoj glumi važan glumac poput Tom Cruisea, može posvetiti tako plitkoj priči.
Zaključak članka također je kopija iz prethodnog članka uz izmjenu broja sati. Postoji više dokumentarnih filmova čiji se dijelovi mogu kvalitetno iskoristiti za poučavanje o povijesnim razdobljima koje kolegica pokriva i prilično mi je nejasan njen izbor igranih filmova koje je odabrala.
Suzana Petek (prof. povijesti i geografije) piše o terenskome učenju na lokalnom području. Članak uz jezične probleme već od sažetka i uvoda diže kvalitativnu ljestvicu materijala koje sam dosad pročitao o poučavanju povijesti u časopisu Varaždinski učitelj. Autorica preporučuje nadopunu ili nadogradnju poučavanja povijesti iskorištavanjem povijesnih lokacija, objekata, spomenika i sl. koji se nalaze u neposrednoj blizini neke škole. Pojašnjava primjere izvanškolskih mogućnosti poučavanja u slovenskoj Općini Cirkulane. U drugome dijelu članaka na temelju literature pojašnjava prednosti i potrebu terenske nastave. Prikazuje tri konkretna primjera zavičajne i terenske nastave. Cijeli člank dostupan je za čitanje od str. 685 na ovoj poveznici.
U najnovijem, 7. broju časopisa, objavljena su 4 rada povezana s poučavanjem povijesti. Laura Mohorko Kumer objavila je Drugačiji sat povijesti: igram ulogu, povjesničar sam. Vida Hočevar objavila je Interdisciplinarno povezivanje u nastavi povijesti (program gimnazija). Bojana Murko Povijest 7 razred + Hollywood. Dr. sc. Aleš Marđetko objavio je Primjer korištenja formativnog praćenja i strategije matrice uspoređivanja na satu povijesti u 9. razredu.
Autorica Laura Mohorko Kumer u članku opisuje metode igranja uloga i metodu simulacije kao načine da učenici lakše nauče ili shvate određene povijesne događaje ili razdoblje. Smatra da se metode mogu koristiti od samih početaka poučavanja povijesti. U uvodu komentira opsežnost predmetnoga kurikuluma i nužnost pronalaska načina kako povijest približiti učenicima. Citirajući literaturu navodi obrazovne ciljeve metode igranja uloga:
- vježbanje već naučene teorije,
- povećanje motivacije za učenje,
- aktiviranje svijesti o vlastitim osjećajima i doživljajima,
- izražajnost problematike međusobnih odnosa,
- izravno izražavanje problema,
- razvoj empatije.
U nastavku članka navodi primjere realizacije metode igranja uloga (uspon i pad Napoleona, Tridentski koncil, Pariška mirovna konferencija). Cijeli članak možete od str. 54 pročitati na ovoj poveznici.
Vida Hočevar donosi primjer interdisciplinarnog poučavanja povijesti za srednju školu (gimnaziju). Članak je pisan stručnim jezikom i čini mi se kao najkvalitetnije ostvarenje o poučavanju povijesti dosad objavljeno u časopisu Varaždinski učitelj. Nakon uvodnoga i teorijskog dijela kolegica sustavno daje primjere mogućeg interdisciplinarnog povezivanja povijesti i drugih školskih predmeta od 1. do 3. razreda gimnazije te primjere za stručne ekskurzije.
Bojana Murko u svom trećem članku o upotrebi filmova ponavlja strukturu, sažetak, uvodni dio i zaključak uz minimalnu prilagodbu kao i u prethodnim člancima. U ovome izdanju piše o filmovima za 7. razred slovenske osnovne škole u kojem s učenicima pogleda 3 igrana i 1 dokumentarni film. Igrani filmovi (Troja, Gladijator i Arn: Vitez templar) nisu prigodni za prikazivanje u osnovnoj školi niti za tu dob učenika. Detaljniju analizu pročitajte ovdje.
Uz to za svaki od igranih filmova potrebno je 4-5 sati za njihovo pregledavanje što uz dokumentarni film o neandertalcima (od 100 min. trajanja) oduzima gomilu školskih sati u prvoj godini učenja povijesti u osnovnoj školi. Prateći članke kolegice Murko sve se više pitam nema li komentara roditelja/staratelja učenika na odabir filmskih ostvarenja kojima su učenici izloženi kroz godine.
Kod članka kolege Aleša Marđetka zamjećujem da je dostizanje doktorata fino utjecalo na vještinu pisanja. U svom članku sustavno pojašnjava formativno vrednovanje kroz više metoda poučavanja na temi o Prvome svjetskom ratu. Kolega Marđetko u uvodu pri dobro poentira napomenom da učenike moramo naviknuti na samostalan rad kako bi stekli dovoljno vještina i znanja. Pri tome je potrebna kvalitetna podrška učitelja u obliku formativnog vrednovanja. U nastavku opisuje proces grupnoga rada učenika od planiranja, istraživanja do ponavljanja i vrednovanja.
Zaključne napomene
Uz određene manjkavosti svakako je pohvalno što kolege nastavnici povijesti pišu i daju svoje uvide i primjere o poučavanju povijesti. To je dobar način za poticanje rasprave, za nova istraživanja i posljedično za unapređenje poučavanja.
Komentiraj