U posljednjem dvanaestom broju časopisa „Povijest u nastavi“ objavljen je pregledni članak „Primjena Web 2.0 servisa u nastavi povijesti“ autora Petra Lukačića sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Budući da već nekoliko godina radim razne stvari na hrvatskom mrežnom prostoru osjećam se dužnim malo prokomentirati navode iz tog članaka. Dakle, kolega Lukačić, koji je izgleda još mlađi povjesničar od mene, piše i predlaže neke sajtove za korištenje u nastavi. U početnom dijelu članka definira pojam „Web 2.0“ i tu se najjednostavnije možemo složiti da su stranice tog standarda pretvorile pasivnog korisnika neke web stranice u aktivnog sudionika i kreatora internet stranica. U tu grupu Web 2.0 stranica spadaju npr. YouTube, Wikipedia, Digg, Delicious, Google, blogovi, itd.
U nastavku autor daje pregled nekih „najvažnijih Web 2.0 servisa“ i nudi mogućnosti primjene tih servisa u nastavi. Ideje su svakako zanimljive i pohvalne, ali moramo se više osvrnuti na njihovu moguću realizaciju. Kao prvo autor ne navodi dobnu primjerenost tih sadržaja odnosno da li su preporučljivi za osnovu ili srednju školu. Zašto je to važno? Zato jer recimo u osnovnoj školi može veliki problem biti poznavanje stranih jezika (prvenstveno engleskog) i informatička pismenost. Nadam se da učenici srednjih škola barem po tome imaju neka minimalna predznanja. Što se osnovnoškolaca tiče treba obratiti pozornost na informatičku pismenost. Radi se o tome da informatika kao predmet nije dio obaveznog programa već izborna nastava koju učenici MOGU slušati. Tu je zatim problem opremljenosti računalnih kabineta kao i njihova stalna povezanost na internet (pitanje brzine). Premda se nadležno ministarstvo već godinama trudi svim školama osigurati iste uvjete po tom pitanju treba imati na umu da to ipak nije slučaj. Dio škola je dobro opremljen, dio ima opremu stariju od pet ili više godina dok dio škola jedva krpa kraj sa krajem. Opet što se nastave tiče nastavnici informatike su ograničeni satnicom pa mogu uzeti samo dio zainteresiranih učenika i može značiti da fizički svi učenici ne mogu slušati taj predmet. Nadam se da autor nije u zabludi i da vjeruje da su svi školski kabineti opremljeni računalima. Čak štoviše ima jako puno škola koje za nastavnike imaju 2-3 laptopa sa pripadajućim projektorima koji se onda koriste na bazi rezervacije. Iz do sada navedenog postavljam pitanje – kako će učenici koristiti te servise? Možda je rješenje da ih nastavnik demonstrira na satu, a da učenici kod kuće to probaju uvježbati (opet pod uvjetom da imaju računala sa brzom vezom na internet).
Prvi od predloženih servisa je Google Maps gdje autor daje ideju da učenici u grupnom radu mogu tražiti neke zgrade ili lokacije od povijesne vrijednosti. Zgodna ideja upitne provodljivosti i pitanje je koliko će učeniti takvim radom usvojiti neko relevantne pojmove.
Drugi predloženi servisi su blogov i autor preporučuje „googlanje“ po određenim terminima kao npr. Prvi svjetski rat. Vrlo je važno istaknuti što se tu sve može naći. Preporuka je raznih autora da se npr. prije takvog istraživanja učenicima skinu (downloadiraju) neke stranice sa provjerenim i pogodnim sadržajima umjesto da sami pretražuju internet. To je važna napomena jer recimo za pojam „zeleni kadar“ učenici googlanjem mogu doći do erotskih fotografija. Još jedna važna napomena je manjak materijala na materinjem jeziku! Svaki korisnik može provjeriti da ima malo povijesnih materijala na hrvatskom jeziku, a da kod dijela njih (posebno kada se radi o nekom ustaškom pitanju) ima vrlo upitnih sadržaja, tekstova i slika.
Treća preporuka je Wikipedia koja je posljednjih godina postala stvarna online enciklopedija ogromnih kapaciteta. Budući da svatko može uređivati te sadržaje ima stvarno kvalitetnih članaka iz raznih područja. Autor članka preporučuje korištenje Wikipedije kao online udžbenika i za možebitne pogreške kaže: „…zar i autori knjiga nekad ne griješe?“. Pisci udžbenika može ponekad i pogriješe, ali udžbenici su „krojeni“ po mjeri, dobi i predznanju učenika, dok su wiki članci ponekad vrlo šturi ili preopširni. Udžbenici slijede nastavni plan i program, pisani su od stručnjaka, prolaze stručne recenzije i odobreni su od strane ministarstva. Tu još valja spomenuti da je kritičko mišljenje učenika da procijene kvalitetu i vjerodostojnost takvih sadržaja često ograničena.
Youtube također pripada prepručenim stranicama i za taj saj vrijede gornje napomene u vezi dostupnosti računala, jezika i ponajprije brzine internet veze koja mora biti recimo DSL kako bi se filmovi gledali u nekom „normalnom“ stanju. Doduše učenici uz osnovno poznavanje engleskog jezika mogu pronaći razne video isječke samo je opet radi jezika pitanje koliko će razumijeti i zapamtiti. Autor još preporučuje tražilicu Rollyo i De.licio.us, ali trenutno radi premalo sadržaja na hrvatkom jeziku ne vidim puno koristi od tih adresa.
Da još malo sistematiziram – pohvalno je da autor kroz medij stručnog časopisa upućuje kolege povjesničare na razne mogućnosti internetskih platformi. Jedino je još upitno koliko i kako se ti sadržaji mogu primijeniti u svakodnevnoj nastavi. Vjerujem da bi od toga najviše koristi mogli imati daroviti učenici sa posebnim interesom za povijest.
