Od samih početaka ovih čudnih zbivanja odlučio sam da neću čudnim osobama posvećivati previše pažnje i tako im davati na važnosti. Ljudi koji me ne znaju drugačije diskreditirati osim osobnim vrijeđanjem zaslužuju samo ignoriranje.
To sam rekao i novinarki Jutarnjeg lista koja me početkom tjedna kontaktirala oko priče sa prijetnjama i vrijeđanjima. Nakon što je priča unatoč mom neodobravanju objavljena u Jutarnjem listu 5. veljače 2009. zaredao se cijeli niz pretežno pozitivnih događaja i radi toga se moram zahvaliti sudionicima. Primio sam nekoliko poziva i desetine mailova podrške da ustrajem u tome što radim.
Posebno me veseli što je projekt “Razredni muzej holokausta” podržala povjesničarska struka i pri tome mislim na kolege nastavnike, zatim na profesore Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Hrvatsku udrugu nastavnika povijesti. Želim zahvaliti kolegama na poslu, učenicima kao i brojnim poznatim i nepoznatim ljudima koji su me podržali na Facebooku. Također veliko hvala na ljubavi i razumijevanju mojoj ženi i obitelji kojima nije bilo lako!
Moram se na kratko osvrnuti i na “drugu stranu”. Jasno mi je da hrvatska emigracija koja se busa u prsa velikim hrvatstvom nema dovoljno obrazovanja o povijesnim zbivanjima na ovim prostorima (ne radi se tu o vrijeđanju već o tome da u vanjskim školama ne slušaju o tome), ali me sa druge strane zabrinjavaju mlade generacije koje su odrasle u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje što su ih to profesori u osmim razredima i u srednjoj školi učili da ne znaju i ne shvaćaju tko su bili ustaše, što je NDH i tko je bio Ante Pavelić.
Vjerujem da hrvatska policija radi svoj posao u okvirima zakonskih mogućnosti, a nadam se da će naši političari u ovo vrijeme približavanja EU naći snage da se pokrene pitanja zabrane veličanja totalitarnih režima (kako crnih tako i crvenih).
