Meni se doživljaj Auschwitza jako mijenja ovisno o životnom razdoblju u kojem sam bio tamo. Prvi put sam bio 2006. godine kada sam kao učitelj početnik htio naučiti više o mjestu o kojemu tijekom obrazovanja gotovo da i nisam učio. Tada me šokirala veličina oba glavna dijela logora smrti i njegova industrijska učinkovitost.
Drugi put sam posjetio logor povodom 70. obljetnice oslobođenja s grupom američkih učitelja. Tada smo tijekom više dana istraživali holokaust u Poljskoj. Emocionalno me uništila izložba dječjih crteža što su otkriveni po raznim dijelovima logora. Svi su rekonstruirani u jednoj zgradi na visini od oko metra tako da se moraš sagnuti da vidiš. Tu je moja osobna uloga oca tada petogodišnjakinje bila jača od svega i sve sam vidio samo kroz tu prizmu.
U utorak sam ponovno prošao turu prepun skepse o nemogućnosti čovječanstva da nauči lekcije, ali i neke ljutnje na industriju turističkog sjećanja. U redoslijedu kolona vođenih grupa za svaki objekt, svaki ostatak čovjeka, sobu punu proteza, kofera ili pak 2 tone kose imaš 3-5 sekundi da pogledaš i idemo dalje. Eventualno okineš fotku i jurimo dalje. Danas nemam nikakav zaključak ili pronađen smisao. Povijest je takva znanost – stalno otkrivam i naučim nešto novo. I umjesto razumijevanja prošlosti sve više ne razumijem čovječanstvo.
Posebno bih htio zahvaliti gospođi Halini Jastrzębskoj na gotovo 8 sati stručnog vodstva kroz lokacije Auschwitza I i Auschwitza II. Na žarkom suncu gotovo bez sjene i preko 30 stupnjeva gospođa Jastrzębska je prenosila detalje užasa logora koristeći svoje četrdesetogodišnje iskustvo vodiča.
