Smije li nastavnik biti učenikov prijatelj na Facebooku?

U jučerašnjem izdanju Večernjeg lista objavljen je tekst koji je predstavljen sa dva naslova. Na naslovnici je istaknut naslov “Stručnjaci: Učenici i nastavnici ne mogu biti prijatelji na fejsu“, a na 10. stranici uz sam članak stoji naslov “Učenici i učitelji sve češće “frendovi na Facebooku”. Budući da sam surađivao s novinarkom Irenom Kostura tijekom pisanja članka moram se još malo nadovezati na temu.

Televizija kvari djecu!

Prvi pokušaji tehničara da proizvedu dijelove za televizor sežu u doba druge industrijske revolucije, ali prvo emitiranje televizijskog signala je uslijedilo tek 1928. godine u SAD-u. RTV Zagreb je kao prvi na prostoru tadašnje Jugoslavije počeo emitirati 1956. godine. Vjerojatno bi se pomnijim istraživanjem moglo doznati kada se o televizijskom programu počelo pričati kao o lošem utjecaju na djecu. Ta rasprava traje i dan danas pa će neki reći da su djeca sve psovke naučili upravo sa TV ekrana jer oni (roditelji) takve izraze navodno nikada ne koriste. Kada bi do kraja ironizirali situaciju djeca vjerojatno nikada ne bi doznali za spolne odnose ili “ne daj Bože” homoseksualce.

Slične su se rasprave vodile i oko drugih ljudskih otkrića ili izuma. Do nedavno se u seljačkim obiteljima moglo čuti da previše čitanja šteti vidu i da nema potrebe školovati se duže od vremena potrebnog za savladavanje osnova čitanja, pisanja i računanja. Pa sigurno nećeš kravici na ispaši čitati “Životinjsku farmu” i potom sa prascima raspravljati koji od njih su ravnopravniji od drugih”.

Nakon “palčane revolucije” (koja nam je omogućila hvat šake) čovjek je u svom razvoju napravio iskorak izumom pisma i tako je sačuvao stoljećima prikupljano znanje od zaborava. Tijekom srednjeg vijeka koji neki nazivaju i mračnim dobom vidjelo se da kontrolom knjiga možemo pokušati kontrolirati narod. Crkva je tu demonstrirala kako se na širokom prostoru provodi cenzura. Slično su radili i Hitlerovi poslušnici tijekom 1930-ih. U razvoju čovječanstva često se dokazalo da onaj tko kontrolira informacije može vladati ostalima.

Mreže koje su prethodile internetu počele su se razvijati u vojne i znanstvene svrhe usporedo sa razvojem elektroničkih računala od 1950ih. Komercijalna upotreba krenula je nakon što je 1989. sa radom krenuo prvi ISP davatelju usluga i nakon što je 1993. godine izrađeno prvo grafičko sučelje za korištenje interneta nazvano Mozaic. Sljedeće godine pojavio se Netscape Navigator koji je privukao masu korisnika. CARNet (Hrvatska akademska i istraživačka mreža) je povezivanjem s Austrijom 1992. godine po prvi put spojio Hrvatsku sa internetom. Od tih trenutaka do danas prošlo je gledajući protok vremena u ljudskom razvoju vrlo malo vremena, a u informatičkoj revoluciji izuzetno puno vremena.

Po čemu se internet kao medij razlikuje od npr. knjiga ili televizije? Proces nastanka knjige od ideje do tiskanog proizvoda ili proces realizacije neke televizijske emisije iziskuje cijeli set znanja, vještina i raznih tehničkih pomagala. Dakle takvo širenje informacija je vremenski i financijski teže izvedivo, a opet je upitan doseg takvog produkta. Koliko li je vremena potrebno da neka knjiga dođe pred svjetsku populaciju? Za razliku od njih za širenje određene informacije putem interneta potrebni su minimalni tehnički uvjeti, vrlo malo informatičkog znanja, vrlo malo vremena uz minimalni trošak. Trenutno mi za plasiranje neke poruke na internet stranicama treba samo nekoliko minuta ili sekundi na društvenoj mreži. Metodičar povijesti Stradling upozorava upravo na to da će određeni pojedinci ili skupine iskoristiti tu mogućnost promjene uloga iz konzumenta sadržaja u kreatora kako bi plasirali svoje npr. političke i druge ideje. Ti novo kreirani sadržaji ne moraju biti istiniti, niti dobronamjerni, pa čak mogu i pozivati na mržnju prema drugima. Često se spominje da je internet “najdemokratskijih od svih medija”. No, znači li to da svi mogu raditi što žele? Je li potrebna neka kontrola i kada kontrola postaje Veliki brat koji kroji mišljenja?!?

Tko su digitalni urođenici?

Moji prvi susreti sa internetom vezani su uz savjet profesora Ozrena Žuneca na prvoj godini Filozofskog fakulteta da “nemamo što raditi na fakultetu bez pisaće mašine ili računala”. Bilo je to u jesen 1998. godine kada sam krenuo sve redovitije u računalnu radionicu u studentskom domu “Cvjetno naselje”. Vjerojatno sam s vremenom tamo provodio puno više minuta i sati nego bi to moji roditelji voljeli. Otkrio sam Netscape, čuo za MP3 i doznao da se HTML može gledati, ali i mijenjati. Nešto kasnije to prekrajanje HTML-a mi je zaradilo i prve džeparce, a bavljenje internetom me dovelo do pisanja diplomske radnje o tom fenomenu.

Kod mentora dr. sc. Ognjena Čaldarovića pisao sam rad “Sociološki aspekti cyber društva“, koju sam 2005. na oglednom predavanju u velikoj dvorani D-VII obranio pred mentorom i dr. sc. Vjekoslavom Afrićem. Tada sam se počeo interesirati o tome što je cyber društvo i kako pojedinac sudjeluje u njemu. “Čudovište” koje danas zovemo Facebook tada je tek navršilo godinu dana rada i upravo su kupili domenu facebook.com. Još uvijek su se samo bavili povezivanjem studenata na američkim fakultetima te su polako počeli povezivati srednje škole. 26. rujna 2006. godine Facebook je otvorio svoja vrata svima koji su imali valjanu e-mail adresu. 23 mjeseca kasnije imali su 100 milijuna korisnika, a u listopadu 2012. su prešli brojku od 1 milijarde korisnika.

Za razliku od mene koji sam ušao u online zajednicu početkom visokoškolskog obrazovanja današnje generacije školaraca su pravi digitalni urođenici. Oni su od najmanjih nogu uključeni u online svijet. Danas se prvi susreti sa internetom dešavaju već u vrtiću. “Tete” odnosno kolegice odgajateljice rade plakate i pišu stručne radove o tome. Moj potomak u toj dobi sam pali računalo, klika na ikonu YouTubea, piše “oggy” po tipkovnici u potrazi za crtićem.

Ne znam točno kada tijekom rada u osnovnoj školi jedna učenica je istaknula da “ako nemaš Fejs onda ne postojiš”. Te su mi se riječi dosta urezale u pamćenje. Za djecu današnjice Facebook je toliko podrazumijevajući da bez njega ni ne postoje?

Možemo? Smijemo?

Nisam upoznat je li do sada bilo nekog sustavnijeg istraživanju o Facebooku i školstvu na našem geografskom prostoru. Molim vas da me usmjerite prema takvim informacijama ukoliko ih znate! O “prijateljstvu” učenika i nastavnika tek se povremeno može čitati u tiskanim ili elektroničkim medijima. Ovisno o mediju i novinaru članci su intonirani u jednu ili drugu stranu.

Kako bih malo produbio promišljanje tijekom travnja ove godine sam pokrenuo dvije online ankete u kojima su nastavnici i učenici srednjih škola odgovarali na pitanja vezana uz korištenje Facebooka i “prijateljevanja”. Uzorak je potpuno slučajan, ali može poslužiti kao inicijalno istraživanje.

Učenička anketa je ispunjena 253 puta. Anketirani učenici su se prilično pravilno rasporedili u četiri razreda srednje škole. 89% ispitanika odgovorilo je da su prve Facebook profile otvorili u drugoj polovici osnovnog školovanja. 60% ispitanih srednjoškolaca na listi prijatelja ima nastavnike i 58% ih preko Facebooka komunicira s nastavnicima. 57% ispitanih učenika odgovorilo je da je Facebook prijateljstvo s nastavnicima poželjno. Kopiram prvi desetak redova odgovora na pitanje “Ovisno o tome kako ste odgovorili na prijašnje pitanje pojasnite zašto smatrate da je prijateljstvo nastavnika i učenika na Facebooku nepoželjno ili poželjno?”:

Većina učenika provodi većinu svog slobodnog vremena na Facebook-u pa mislim da bi nam tako odnosi sa nastavnicima bili bolji.
Poželjno je jer se može lakše komunicirati među nastavnicima i učenicima.
Neki nastavnici dodjeljuju domaću zadaću putem Facebooka, što je nedozvoljeno jer on služi za naše privatne svrhe a ne kao školsko pomagalo.
Često najbrža razmjena informacija i najlakši način komunikacije. razrednik i ucenik ne bi trebali imati privatnih kontakata poput facebooka
Poželjno je zbog toga jer onima koji istinski žele naučiti nešto i posvetiti se školi, nastavnik kao fejs prijatelj može dobro doći
zbog pomoci u nekom gradivu
U večini slučajeva je nepoželjno jer se ne osjećamo ugodno kad znamo da nam profesori prate život i gledaju što objavljujemo. S druge strane ako neki učenik dobar s profesorom može doći do kontra efekta, te drugi učenici mogu pomisliti nešto skroz drugačije.
Nepoželjno je iz razloga jer nastavnik je osoba koju treba poštivati i osoba kota bi trebala imati autoritet, a mlađi profesori svojim slikama i statusima mogu ostaviti pogrešan dojam (pogotovo mlađe generacije)
Jer ucenici ne zele da nastavnici znaju neke informacije,da vide neke slike
Zato sto nastavnike ne treba zanimati kakav odnos imamo sa nasim facebook prijateljima.
Vazno je ono sto se dogada unutar razreda tijekom nastave.
Nastavnici bi mnogo toga na nasim facebook profilima moglo krivo protumaciti.
Zbog mogućih pojašnjenja tema koje učenik nije razumio na satu.
Lakše je onda surađivati s nastavnicima!
Moguće je komunicirati direktno s profesorom, upitati ako nesto nije jasno a možda drugi dan ulazi i ispit, profesor i nakon završetka skole ostaje prijatelj pa je moguca i pomoc kad si na faksu a neznas koga da pitas za pomoc”
To je isključivo profesionalan odnos. Da se moze komunicirati tj. Da ucenik moze pitati kada je test i slicno. treba držat razdvojeno privatno i poslovno
Zato što je to ipak nekakva privatnost. Brojni moji vršnjaci objavljuju mnogo vulgarnih i neugodnih postova, pa smatram da to i nije baš ugodno oku nekog ozbiljnijeg profesora. Tu bih još i nadodao da se time prekida profesionalni odnos profesora i učenika, što u večini slučajeva i nije ugodno, pogotovo za profesorovu/činu privatnost. No ipak u mnogo slučajeva Facebook može pripomoći u obavljanju školskihobaveza, npr. rješiti nejasnoće u domacoj zadaći.
Pozeljno je zbog lakse komunikacije izmedu profesora i ucenika i sam time se lome tradicionalna uvjerenja o tome da su profesori i ucenici neprijatelji

74% ispitanih srednjoškolaca smatra da se Facebook može koristiti u edukativne svrhe i među češćim odgovorima kako se to može realizirati su bili: pomoć pri usvajanju gradiva, ponavljanje i vježbanje, rad na projektima, pripreme za natjecanja, podjelu rasporeda, širenje informacija, dijeljenje materijala i prezentacija”

78% ispitanih smatra da je korištenje Facebooka za razredničke poslove dobra ideja. 63% ispitanika smatra da razrednik ne bi trebao reagirati ukoliko na Facebooku svojih učenika primijeti nepoćudne sadržaje, a u slučaju reakcije smatraju da je poruka najbolje rješenje. Osobno smatram da je zabrinjavajući podatak da čak 58% ispitanika pristupa Facebooku tijekom nastave! 86% učenika je navelo da im roditelji ne kotroliraju Facebook aktivnosti.

Dio odgovora na pitanje “Kako se osjećate kada nastavnik “lajka” vašu fotografiju ili komentira vaš status?”:

To se još nije dogodilo
Normalno
U početku mi je bilo smiješno, a sada mi je oke.
Ne obraćam pažnju na to.
Kao i kada mi je “lajka” neki drugi prijatelj.
Nema nekog posebnog osjećaja da bi ga mogao istaknuti.
uzas haha.
Nije se desilo”¦ ako se i jednog dana desi, nebi imao nista protiv, jer kao i mi tako i profesori imaju pravo na svoje misljenje
ovisi o komentaru bar vidi da imam život izvan škole i sjedenja ispred knjige po cijeli dan
Ponosno Kao i bilo koji prijatelj što ga imam na fb da lajka, ništa posebno.
možda mi je i drago zbog toga ako mi profesor lajka neki status ili komentira ga, jer onda mi je na znanju da i on ima neko svoje mišljenje o mojem statusu.
Isto kao sto sam se i prije toga lajka jer ja osobno ne objavljujem neprimjerene sadrzaje i nemam se cega bojati i sramiti.
Svejedno mi je.
Nije dobro, to se treba raditi kada napustimo srednju školu.
Osjećam se nadmoćno i odmah napišem status o tome!
Osijećam da sam malo “vrijedniji”. To mi daje motiv. Osjećam se normalno, kao da mi je bilo koji prijatelj lajkao.
Smiješno mi je to. 🙂
Ni u kojem slučaju ne gledam to loše što se tiče mojih nastavnika.
haha pa ono maloo sretno jer imam isto mišljenje kao i profesor (na status) ili imamo isti ukus za glazbu (ako objavim neku pjesmu)
Da mi to smeta ne bih ga imala na fejsu za prijatelja/cu.
Da je to slučaj, osjećao bih se loše.
Dobro! Kako bi se osjećao? Uznemireno? Samo zato što je to moj profesor/ica? Sasvim normalno. Nastavnici mi ne lajkaju ili komentiraju sadrzaj.
Ovisi koji profesor, ali u večini slučajeva dobro.
Sramota me.
Imam osjećaj da nemam pravo na privatnost. Statuse objavljujem za komunikaciju s obitelji i prijateljima, a ne sa profesorima.

Drugu anketu je ispunilo 233 nastavnika. Najviše ispitanih nastavnika je u tridesetim godinama života. Čak 86% odgovora su dale nastavnice što poprilično vjerno oslikava i situaciju po zbornicama. 2/3 nastavnika radi u osnovnoj ili u kombinaciji sa srednjom školom. Sada uviđam da je tu možebitna greška u uzorku jer sam na osnovu ankete za srednojškolce morao tražiti da anketu ispune samo srednjoškolski nastavnici. 97% ispitanih ima Facebook račun što ne pokazuje da gotovo svi učitelji sudjeluju u društvenoj mreži Facebook već da je anketu ispunjavala upravo grupa nastavnika koji se služe Facebookom. Većina ispitanih smatra da je njihovo poznavanje Facebooka i postavki privatnosti vrlo dobro ili odlično. 60% ispitanika među Facebook prijateljima ima svoje učenike (isti postotak kao i kod ispitanih učenika!). Drago mi je vidjeti podatak da je čak 90% ispitanih nastavnika navelo da su ih učenici zvali da im budu prijatelji. Glede komunikacije s učenicima 42% nastavnika im šalje poruke, 36% koristi “Sviđa mi se” za učeničke objave, a 14% ih komentira učeničke objave. 89% ispitanika smatra da zbog komunikacije sa učenicima preko Facebooka neće imati probleme sa upravom škole ili sa roditeljima. 91% ih smatra da Facebook prijateljstvo s učenicima ne ugrožava njihov autoritet u razredu. 70% ispitanika koristi Facebook u edukativne svrhe. 87% ih smatra da im Facebook pomaže u izvršavanju razredničkih poslova.

Detaljniji osvrt na ankete i analizu ću objaviti u listopadskom broju elektroničkog časopisa Hrvatski povijesni portal.

Može li se iz gornjih podataka izvući zaključak? Mislim da ne! Sve i dalje ostaje na svakom nastavniku pojedinačno. Inozemna iskustva se vrlo razlikuju – u nekim državama potiču korištenje Facebooka na satovima dok u drugim najstrože zabranjuju bilo kakvo “online prijateljstvo” nastavnika i učenika. Nastavnik kao profesionalni edukator u skladu sa svojim karakteristikama odlučuje o tome hoće li imati učenike kao Facebook prijatelje, hoće li to biti samo bivši učenici ili će otvoriti drugi profil samo za učenike. Neke od preporuka sam nedavno objavio u infografici.

I dalje imamo puno otvorenih pitanja. Jedno od važnijih je pitanje sekundarne socijalizacije koja se sada ne vrši samo u krugu prijatelja, vršnjaka ili škole već učenici imaju priliku sudjelovati u online mreži sa milijardu članova. Kakvi će utjecaji iz toga proisteći? Kakve vrijednosti i stavovi? Možemo li kao roditelji i nastavnici zanemariti potencijal Facebooka da posluži u edukativne svrhe, osim puke zabave i ispunjavanja dokolice. Hoćemo li odsustvom sa Facebooka dati više prilika za cyberbullying? Ako opet idemo do apsurda možda ću kasnije kad dijete naraste postati njegov Facebook prijatelj samo da dijete nauči postavke privatnosti da se zaštiti o kontrole roditelja ili u biti od možebitnih seksualnih predatora koji vrebaju iz monitora. Zatim kako definiramo prijateljstvo i je li Facebook prijateljstvo neki novi tip prijateljstva u kojem postajemo prijatelji virtualnoj osobi koja na Mreži ne prikazuje svoje pravo ja već “ja koje želim biti”. Može li introvertirani učenik na Mreži pokazati puno više nego u razredu? Itd.