Profesor povijesti u Srednjoj školi Čakovec i osnivač Udruge za edukaciju i promicanje ljudskih prava Miljenko Hajdarović iz Preloga obratio se svojedobno s Večernjeg lista s porukom: “Ponosan sam što sam antifašist”. Povod takvoj izjavi bilo je njegovo sudjelovanje na GONG-ovoj konferenciji u Zagrebu, s temom Revizionistički odnos prema antifašističkoj prošlosti. Kako se s ovim problemom suočavaju praktično sve zemlje bivše Jugoslavije, razgovarali smo s Hajdarovićem o najvažnijim pitanjima iz te sfere.
Koliko o antifašizmu danas znaju mladi ljudi koji izlaze iz srednjih škola? Možete li komentirati obrazovni sustav u tom smislu i obradu vrednota antifašističkog pokreta u školskom gradivu.
– Aktualni nastavni plan i program Povijesti je iz 2005. godine. Gradivo je kronološki dobro raspoređeno u teme koje se protežu od početaka civiliza-cije do kraja XX. stoljeća. Gradivo vezano uz Drugi svjetski rat u posljednjih je 25 godina preuređeno u skladu s potrebama državne politike. Možemo se zapitati – kako politika uređuje povijest i je li to moguće? Iako su udžbenici Povijesti znatno napredovali u posljednjih 20 godina u sadržajnom i didaktičom dijelu te se drže objektivnosti kurikula, pitanje je na koji se način oblikuje narativ o hrvatsko-srpskim odnosima, o ulozi ustaša i antifašističog pokreta.
Narativ na kojem se inzistira od 1991. godine naovamo je dokazivanje hrvatske državotvornosti od srednjeg vijeka, “predziđa kršćanstva” u vrijeme najveće osmanske opasnosti, pripadnosti europskom kulturnom krugu i tako dalje. Pri tome se lako previde rupe u povijesnim izvorima ili promašena tumačenja. Treba reći da je Povijest nastavni predmet koji igra važnu ulogu u stvaranju nacije. Rekli bismo s pravom da je “državotvorna”. Zadatak Povijesti je utvrditi povijesni kontinuitet Hrvata od doseljenja, preko samostalne srednjovjekovne države, otpora stranim vladarima, sve do raspada Jugoslavije.
Zbog te “političke” važnosti, ne ulazi se u rasprave o stvarnoj samostalnosti kneza Branimira ili o tome je li Tomislav bio kralj i koji je zapravo bio doseg njegove vladavine. Isto tako, ako gledamo lokalnije – tko su u biti Zrinski? Znamo da su hrvatskog porijekla, ali što je u biti ono što danas zovemo urotom protiv bečkog dvora? Gledamo li pitanje Drugog svjetskog rata, tu nam je 1991. godina postala značajnija od 1941. godine.
Ustaše su mrak hrvatske povijesti
Možete li obrazložiti zašto je tome tako?
– Zato što je nakon proglašenja samostalnosti počeo obrambeni rat u kojem su nas napadali vojnici koji su, između ostalog, nosili petokraku. Ta petokraka je postala simbol zla. Petokraka je bila zlo, a sve sa šahovnicom je dobro. Tako su, gledajući u prošlost, partizani postali zlo, a ustaše dobro. Vrlo se lako zaboravilo da su ustaše veći dio teritorija, uključujući i Međimurje, dali okupatorima, a na samom tlu tzv. Nezavisne Države Hrvatske su provodili rasne zakone po uzoru na naciste. Ti su isti ustaše četiri godine provodili teror protiv Srba, Židova, Roma i Hrvata koji su im se usprotivili. Mnogi pokušavaju poništiti doprinos partizana antifašističkoj borbi spominjući pogubljenja koja su se vršila nakon Bleiburga. Nažalost, možemo reći da je među žrtvama bilo nevinih, ali osveta nad nacistima i njihovim pomagačima bila je prisutna širom Europe, ne samo na ovom prostoru.
Niti smo genijalni niti je hajdučija demokratska tekovina
Ne razumiju ni oni sa splitskog stadiona, koji su iscrtali kukasti križ, svastiku i doveli nas u “crne kronike” svjetskih medija. Je li to samo korak dalje u elementarnom neznanju koje dominira društvom, a uz institucije koje ne reagiraju adekvatno na ovakve i ispade slične vrste?
– Kukasti križ je samo nastavak ignorantske politike prema antifašističim temeljima hrvatske državnosti. Državni je vrh licemjerno osudio one koji su uništili travu na Poljudu govoreći da se čak radi o terorizmu. U isto vrijeme se odlaze klanjati kolaborantima u Bleiburgu i ne vide da svjetski mediji pišu da se hrvatski vrh klanja fašistima.
U Hrvatskoj se demokracija tek uči i premda bismo voljeli da smo genijalni, mi to ipak nismo. Druge demokratske države vježbaju demokraciju desetljećima i stoljećima. Ono u čemu se naše društvo najviše izvježbalo je hajdučija, tj., kako zaobilaziti zakone u vlastitu korist.
Aleksandra Ličanin (List Međimurje, 17.8.2015., broj 3147)
Antifašisti nisu partizani ni jugofili
Miljenko Hajdarović: Biti antifašist u današnje vrijeme ne znači biti partizan, jugofil ili jugonostalgičar. Biti antifašist znači biti protiv nacionalizma, isključivosti i diskriminacije. Pogledajte samo poruku Parade ponosa nedavno u Zagrebu – “Antifašizam bez kompromisa”. Mnogi se politikantski poigravaju antifašizmom, strašeći građane nekom novom “crvenom” opasnošću. Ti ljudi, moram konstatirati, ne razumiju poruku.
Odabir udžbenika otkriva političo opredjeljenje(?)
Miljenko Hajdarović: Kad pitam nekog kolegu po kojem udžbeniku Povijesti ili izdavaču radi, iz odgovora mogu procijeniti njegovo političko opredjeljenje. Smije li nastavnik Povijesti imati stav? Smijemo li se skrivati pod okriljem “objektivnosti”? S obzirom na to kakva se retorika kotrlja hrvatskim javnim prostorom posljednjih godina i na sve veće prisustvo revizionizma, “objektivnost” povjesničara je isto kao i šutnja. Šutnja je tijekom povijesti zločina bila i ostala najveći problem. Kad ljudi šute, neljudi uzimaju živote!
