Normalizacija ustaških simbola nije samo povijesno pogrešna, nego društveno opasna. Marševi protiv fašizma nisu provokacija, nego nužan odgovor na porast nasilja i normalizaciju neoustaške simbolike. Oni koji tvrde da “u Hrvatskoj nema fašizma” zapravo onemogućavaju društvenu reakciju i time produbljuju krizu vrijednosti, kaže povjesničar, profesor i koautor jedinog zabranjenog udžbenika povijesti u Hrvatskoj.
Duhovi prošlosti obilježili su 2025. godinu. Hrvatsko društvo dobrim dijelom luta hodnicima zloglasne NDH, a svoju budućnost gradi formirajući mlade sklone nasilju, kojem sve češće svjedočimo. Sa povjesničarom Miljenkom Hajdarovićem razgovarali smo o povijesnim činjenicama koje sve više uzmiču pred opasnim revizionizmom i negacionizmom.
Malo Google reklame:
Nakon niza manifestacija neoustaštva, zabrana kulturnih događaja, nasilja temeljenog na etničkoj pripadnosti, u nedjelju se u više gradova održavaju marševi Ujedinjeni protiv fašizma. U polariziranoj Hrvatskoj određeni krugovi tumače da fašizma nema, da se domoljublje smatra fašizmom, a marševe smatraju provokacijom pa bi policija trebala zabraniti marš s pratećom komunističkom ikonografijom. Dvije krajnosti – izgleda kao patologija?
Današnja polarizacija nije “pluralizam mišljenja”, nego posljedica nedostatka povijesne i građanske pismenosti. U Hrvatskoj je Drugi svjetski rat i dalje nerazriješeni identitetski konflikt, a revizionizam i negacionizam opasno relativiziraju karakter NDH kao fašističkog i rasnog režima te umanjuju patnju žrtava. Antifašizam nije ideologija jedne strane, nego temelj moderne Europe i Ustava Republike Hrvatske.
Marševi protiv fašizma nisu provokacija, nego nužan odgovor na porast nasilja i normalizaciju neoustaške simbolike. Oni koji tvrde da “u Hrvatskoj nema fašizma” zapravo onemogućavaju društvenu reakciju i time produbljuju krizu vrijednosti. U takvom trenutku dužnost je jasno govoriti o činjenicama i braniti univerzalne demokratske vrijednosti.
Da ponovimo povijesne činjenice: zašto ustaški pozdrav ZDS ne može imati dvostruku konotaciju, zašto je otvoreno zazivanje NDH i ustaša po splitskim i zagrebačkim ulicama i stadionima neoustaštvo?
Pozdrav “Za dom spremni” nema “dvostruku konotaciju” jer je povijesno nedvojbeno vezan isključivo za ustaški pokret i fašistički režim NDH. Bio je službeni pozdrav režima koji je provodio rasne zakone, masovna ubojstva i organizirao logore smrti. To potvrđuju historiografija, međunarodno pravo i sudska praksa u Hrvatskoj. Zato njegovo korištenje u javnosti nije “domoljublje” ni “navijačka strast”, nego oblik neoustaštva tj. otvorena afirmacija ideologije odgovorne za zločine.
Uzvikivanje ustaških parola na ulicama i stadionima potiče mržnju prema manjinama, podriva demokratske vrijednosti i izravno krši zakonske odredbe o zabrani totalitarne simbolike. Normalizacija takvih simbola nije samo povijesno pogrešna nego i društveno opasna.
Ipak, mnogi će tvrditi da je ZDS hrvatski pozdrav iz Domovinskog rata?
Ne možemo govoriti o “hrvatskom pozdravu” iz Domovinskog rata kada je potpuno jasno da ga je koristila samo jedna paravojna postrojba čije je postojanje čak bilo zabranjeno krajem 1991. godine. Zabranio ju je predsjednik Franjo Tuđman zbog međunarodne štete ugledu Hrvatske koja je tada žudila za priznanjem. Čelnici tadašnjega HSP-a su otvoreno i uzastopno ponavljali da je izvorište njihove ideologije i sve vezano za HOS temeljeno na ustašama.
Smatrate li da ima prostora da opće povijesne činjenice dopru do svijesti građana koji danas veličaju ustaški pozdrav i ne vide ništa sporno u pjevanju ustaških budnica u Bogovićevoj ulici? Dalija Orešković poziva građane na bojkot Marka Perkovića Thompsona.
Uvijek postoji prostor za promjenu, ali ona nije spontana, zahtijeva kvalitetno obrazovanje, jasno javno djelovanje institucija i dosljednu primjenu zakona. S jedne strane, moram zahvaliti Daliji Orešković na ustrajnosti u porukama koje šalje, ali još više moram kuditi šutnju brojnih drugih političara. Poziv na bojkot koncerata koji promoviraju takvu ideologiju legitiman je oblik građanske akcije.
U demokraciji je sasvim opravdano birati što podržavamo svojim novcem i prisustvom, osobito kada je riječ o sadržajima koji šire mržnju i vrijeđaju žrtve. Bojkot je nenasilan, civiliziran način obrane društvenih vrijednosti, a ne pokušaj cenzure. U konačnici, nije pitanje glazbenog ukusa, nego poštovanja prema ljudskim životima uništenima u ime iste simbolike koja se danas pokušava rebrendirati kao “domoljublje”.
Kako će naša suvremenost, sa svim elementima nacionalizma i neoustaškim pojavama, izgledati s određene vremenske i povijesne distance, za neka tri desetljeća?
Povijesna distanca često razotkriva ono što u sadašnjosti pokušavamo prikriti emotivnim ili političkim interpretacijama. Ako se sadašnji trend nacionalizma, revizionizma i normalizacije neoustaške simbolike promatra kroz objektivnu historiografsku optiku, za nekoliko desetljeća će se jasno vidjeti kao reakcija društva koje nije uspjelo riješiti svoje temeljne sukobe s prošlošću.
Suvremene pojave mržnje i nasilja bit će analizirane kao simptom slabih institucija, nedostatka kvalitetne obrazovne politike i političkog oportunizma koji je zloupotrebljavao emocije. Povjesničari budućnosti promatrat će ovo razdoblje kao vrijeme u kojem su demokratske vrijednosti testirane i u kojem se odlučivalo hoće li društvo krenuti prema otvorenosti i pluralizmu ili prema zatvaranju i strahu. Veliko je pitanje kakav će u budućnosti biti politički položaj HDZ-a, jer od toga uvelike ovisi hoće li se razdoblje devedesetih napokon otvoriti za ozbiljniju i kritički utemeljenu raspravu.
ZDS nema “dvostruku konotaciju” jer je povijesno vezan isključivo za ustaški pokret i fašistički režim NDH. Bio je službeni pozdrav režima koji je provodio rasne zakone, masovna ubojstva i organizirao logore smrti
Kada to kažete, većina hrvatskih političkih stranaka odmah bi se digla, u smisli što uopće ima biti sporno u devedesetima kada su one bile čiste kao suza?
Nisu, sasvim je evidentna trenutna nesklonost javnoj analizi tog perioda, od pitanja ratnih zločina, privatizacije i odnosa prema manjinama do oblikovanja memorijskih politika. Stvara se prostor za mitologizaciju i politizaciju povijesti. Ako dođe do promjene političke dinamike, realna je mogućnost da će istraživanja tog razdoblja postati slobodnija, a društvo zrelije za suočavanje s vlastitim nasljeđem.
Takav proces nije revanšizam, nego nužan preduvjet izgradnje povjerenja, pravne države i demokratske kulture koja može podnijeti istinu. Drugim riječima, perspektiva nije unaprijed zadana. Ovisit će o tome hoćemo li danas dovoljno hrabro braniti istinu, žrtve i ljudsko dostojanstvo. Ako ne, buduća će historiografija ovo doba opisivati kao izgubljenu šansu.
Ali današnja je perspektiva da hrvatsko društvo i politika imaju potrebu zgaziti ne samo antifašističke tekovine nego i pijetet prema stradalima u Drugom svjetskom ratu, o čemu govori i sramotni okrugli stol o Jasenovcu koji je održan u Saboru?
Okrugli stol u Hrvatskom saboru koji je otvoreno relativizirao karakter logora Jasenovac nije bio tek pojedinačni incident, nego simptom dubljeg problema u kojem se institucije države koriste za legitimizaciju revizionističkih narativa. Kada najviše tijelo zakonodavne vlasti daje prostor negatorima povijesno potvrđenih činjenica, to je poruka da se neoustaške interpretacije smatraju društveno prihvatljivima. Time se ne udara samo na antifašističke vrijednosti, nego se ponižava dostojanstvo žrtava i preživjelih te potkopavaju temeljna etička načela na kojima počiva svaka moderna demokracija.
No, revizionizam, sada i negacionizam o Jasenovcu sve se više prihvaćaju u narodu.
Jasenovac je povijesno dokumentiran kao logor smrti u kojem su ubijane tisuće Srba, Židova, Roma i političkih protivnika. O tome svjedoče arhivski dokumenti NDH, svjedočenja preživjelih, međunarodna istraživanja i sudske presude. Pokušaji da se taj zločin relativizira ili predstavi kao “radni logor” nisu znanstvena rasprava, nego oblik negacionizma.
Kada se takvi sadržaji promiču iz Sabora, šalje se vrlo opasna poruka: da je društveno prihvatljivo napadati povijesnu istinu i vrijeđati žrtve. To otvara prostor nasilju, mržnji i daljnjoj eroziji demokratskih vrijednosti. Umjesto da bude branik pluralizma i dijaloga, Sabor je ovim činom postao megafon ekstremizma i to je najsnažniji dokaz koliko su institucije podložne političkom oportunizmu umjesto moralnoj odgovornosti.
Crkva često zauzima oportunistički položaj: jasno se oglašava kada je riječ o temama koje smatra ideološki prioritetnima, ali ostaje tiha ili suzdržana kada je riječ o neoustaškim pojmovima, govoru mržnje i političkom nasilju. Šutnja u takvim trenucima nije neutralna. Ona postaje oblik prešutne podrške i ohrabrenja ekstremizma
Nedavno je i saborski zastupnik Nino Raspudić ustvrdio da “Hrvatska nije pobijedila 1945.” i da je “pobijedio Winston Churchill, kao istinski antifašist”. Što bi bilo da je Tuđman takav stav zastupao 1991. godine?
Izjava da “Hrvatska nije pobijedila 1945.” povijesno je neutemeljena i politički manipulativna. Da je 1991. Tuđman zastupao stav sličan onome koji danas čujemo od Raspudića, teško da bi Hrvatska ikada stekla međunarodno priznanje. Zapadna diplomacija ne bi poduprla projekt koji bi se temeljio na reinterpretaciji NDH, nego bi ga promatrala kao prijetnju stabilnosti u regiji. Bez jasno iskazanog antifašističkog identiteta Hrvatska bi vrlo vjerojatno bila izolirana, a pitanje je uopće bi li se uspostavila u današnjim granicama.
Ironično, 1991. nitko od današnjih glasnih kritičara antifašizma nije se usudio iznijeti takve teze, tada je bilo politički oportunije pozivati se na Tuđmanov partizanski legitimitet i pobjedu nad fašizmom. Čini se da je hrabrost relativan pojam: raste proporcionalno udaljenosti od stvarnih povijesnih rizika i opada što je bliže osobnoj odgovornosti.
I nadmetanje tko je veći “antikomunist” postalo je posebna politička disciplina?
Danas je dio desnih političkih opcija izgradio čitav identitet na retorici “antikomunizma”, ali ne kroz ozbiljnu i argumentiranu kritiku komunističkih zločina i totalitarizma, nego kroz napad na antifašizam kao civilizacijsku vrijednost, čime relativiziraju fašizam i rehabilitiraju ustašku simboliku.
Umjesto da se bave stvarnim problemima tranzicijske pravde, korupcije ili društvenih nejednakosti, oni instrumentaliziraju povijest kako bi stvorili jednostavne neprijatelje i mobilizirali biračku bazu. Paradoks je očit: teško je biti uvjerljiv antikomunist, a istovremeno ignorirati ili opravdavati fašističke ideologije. Upravo zato takva politika pripada više području propagande nego ozbiljne javne debate.
Raspudić je izjavio da “ne stoje priče da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu, da je temelj Banovina Hrvatska”. Zaboravio je Pragmatičku sankciju, fale nam samo još Habsburška Monarhija i Marija Terezija?
Kada političari izvlače pojedine povijesne fragmente, poput Banovine Hrvatske ili bilo koje druge epizode i pretvaraju ih u mitološke temelje državnosti, oni se ne bave historiografijom nego propagandom. Kratkotrajna Banovina Hrvatska iz 1939. bila je rezultat kompromisa unutar Kraljevine Jugoslavije, bez suvereniteta, bez kontrole nad vojskom, financijama ili državnom politikom.
Opasno je selektivno birati epizode iz povijesti kako bi se njima podupirali suvremeni politički narativi. Suvremena Hrvatska nastala je na ustavnom poretku, međunarodnom priznanju 1991. i antifašističkoj legitimaciji. Sve ostalo pripada prostoru političkih legendi – privlačnih za retoriku i društvene mreže, ali potpuno neodrživih u znanstvenoj analizi. Nadam se da je Raspudiću to jasno i da svjesno koristi manipulaciju za osobni probitak. U suprotnom mora poslušati kolegije suvremene povijesti na fakultetu na kojem radi.
Prije dvije godine dogodila se jedna od prvih zabrana u ovom nacionalističkom valu, zabrana vašeg udžbenika povijesti.
Zabrana mog udžbenika prije dvije godine bila je prvi signal šireg trenda u kojem politička moć intervenira u obrazovne sadržaje kada oni ne odgovaraju dominantnom narativu. Najporazniji element tog procesa nije sama odluka, nego tišina stručne zajednice.
U trenutku kada je udžbenik uklonjen bez argumentirane akademske rasprave, a na temelju polovičnog i metodološki neadekvatnog mišljenja, izostala je javna obrana temeljnih profesionalnih standarda povijesne struke i nastavničke autonomije.
Znači, politika određuje kako učimo povijest?
Ono što je udžbeniku stavljeno na teret nisu bile činjenične pogreške, nego njegova multiperspektivnost, odnosno pokušaj da se učenike potakne na kritičko promišljanje. Upravo to ga je učinilo politički nepoželjnim. Kada se povijesti pristupa kao dogmi, a ne kao znanstvenoj disciplini otvorenoj pitanjima, izvori i argumenti postaju opasni, a interpretacija se zamjenjuje propagandom.
U konačnici, zabrana udžbenika bila je primjer klasičnog političkog diktata: vlast je iskoristila institucionalne poluge pritiska, pronašla instrumente u sustavu obrazovanja i poslala jasnu poruku nastavnicima i autorima – autocenzura je poželjna, a istraživačka hrabrost kažnjiva. Ako društvo na to odgovori šutnjom, posljedica je ne samo osiromašivanje obrazovanja, nego i korak prema modelu u kojem se povijest ne uči, nego propisuje.
Sve više mladih se nasilno ponaša. Najlakše je navesti obrazovanje kao isključivog krivca. U eri društvenih mreža, aktualnoj političkoj klimi i nespremnosti institucija za obračun s neustavnim pojavama, može li samo obrazovanje biti krivac?
Škole djeluju unutar šireg okruženja koje oblikuju politički diskurs, mediji, društvene mreže, obiteljska dinamika, ekonomske okolnosti i javne institucije. Ako u tom okruženju nasilje, govor mržnje i neustavne poruke ostaju nekažnjeni, mladima se implicitno šalje poruka da je takvo ponašanje društveno prihvatljivo.
U atmosferi tolerancije prema šovinizmu i normalizacije neoustaške simbolike mladi uče iz primjera, i to ne primarno iz primjera škole, nego iz primjera društva. Nasilje postaje legitimno kada političari relativiziraju zločine NDH, kada se ustaška ikonografija označava kao “folklor”, kada mediji potiču polarizaciju, a institucije izbjegavaju dosljednu primjenu zakona. Tada škola ostaje usamljeni glas koji pokušava graditi vrijednosti poštovanja i ravnopravnosti, dok ostatak javnog prostora šalje posve suprotne signale.
Jedan od značajnih stupova hrvatskog društva i neizbježna karika u obrazovanju jeste i Katolička crkva. Ima li njene odgovornosti?
U našoj društvenoj dinamici posebno je važna i odgovornost Katoličke crkve, koja ima snažan utjecaj na oblikovanje moralnih stavova i konzervativnog identiteta u Hrvatskoj. Iako bi moralni autoritet trebao biti prvi u osudi šovinizma, nasilja i manipulacije poviješću, Crkva često zauzima oportunistički položaj: jasno se oglašava kada je riječ o temama koje smatra ideološki prioritetnima, ali ostaje tiha ili suzdržana kada je riječ o neoustaškim pojmovima, govoru mržnje i političkom nasilju.
Šutnja u takvim trenucima nije neutralna. Ona postaje oblik prešutne podrške i ohrabrenja ekstremizma. Tek kada politika, institucije, mediji, pravosuđe i Crkva preuzmu svoj dio odgovornosti i jasno postave granice, obrazovanje će moći ostvariti svoj stvarni potencijal u izgradnji demokratskog društva. Djeca uče iz onoga što vide, ne iz onoga što im govorimo. A ono što danas vide nije ohrabrujuće.
IZVOR: Arbutina, P. (2025). Miljenko Hajdarović: Ustaštvo na ulicama podriva demokraciju. Novosti. URL: https://www.portalnovosti.com/miljenko-hajdarovic-ustastvo-na-ulicama-podriva-demokraciju/
