Danas se u Hrvatskoj obilježava Dan antifašističke borbe. Prije 85 godina u šumi Brezovica pokraj Siska osnovan je Prvi sisački partizanski odred, jedna od prvih organiziranih oružanih antifašističkih jedinica na području okupirane Europe. Državni će protokol i ove godine biti odrađen: položit će se vijenci, održati govori i ponoviti nekoliko očekivanih rečenica. Predsjednik Vlade poslat će svojeg izaslanika, a već sutra antifašizam će ponovno biti prepušten političkim prepirkama, relativizaciji i zaboravu.
Takvo obilježavanje sve više nalikuje ispunjavanju neugodne obveze. Dan antifašističke borbe jest državni praznik, ali se rijetko obilježava s političkom energijom i državnom pompom kakva prati neke druge datume iz hrvatske povijesti. Dobivamo prigodni politički kolaž izjava, dovoljno općenitih da nikoga ne uznemire i dovoljno kratkotrajnih da ne obvezuju na dosljedno ponašanje tijekom ostatka godine.
Malo Google reklame:
Problem nije samo u skromnijem državnom protokolu. Mnogo je ozbiljniji postupni pokušaj da se antifašizam izgura iz prihvatljive slike hrvatske povijesti.
Hrvatska država i nasljeđe antifašizma
Antifašizam nije strano tijelo uneseno u hrvatsku povijest. Nije ni ekskluzivno vlasništvo jedne političke stranke, jednoga naroda ili nestale države.
Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske navode uspostavu temelja hrvatske državne suverenosti tijekom Drugoga svjetskog rata u odlukama ZAVNOH-a, izričito postavljenima nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske. Ustavni povijesni slijed suvremenu Hrvatsku, dakle, ne povezuje s ustaškom državom, nego s hrvatskim antifašističkim predstavničkim tijelom.
To ne znači da je Republika Hrvatska nastala 1943. niti da njezinu demokratsku legitimaciju treba tražiti u socijalističkoj Jugoslaviji. Suvremena Hrvatska nastala je demokratskim izborima, odlukama Hrvatskoga sabora, referendumom o samostalnosti, obranom od agresije i međunarodnim priznanjem. Međutim, njezina ustavna povijest ne počinje 1990. godine. U nju je ugrađena i činjenica da su se Hrvati tijekom Drugoga svjetskog rata u velikom broju borili na pobjedničkoj, antifašističkoj strani.
Hrvatska je od 1942. do završetka rata imala jedan od razmjerno najrazvijenijih partizanskih pokreta u Europi. Među partizanima bilo je pripadnika različitih naroda, ali su Hrvati, osobito nakon kapitulacije Italije 1943., činili velik dio partizanskoga sastava. Nekoliko hrvatskih partizanskih korpusa imalo je hrvatsku većinu, dok su Hrvati činili veliku većinu boračkog sastava partizanske mornarice. Zbog toga tvrdnja da su „partizani bili protiv Hrvata“ nije ozbiljna povijesna interpretacija. Ona je politički konstruiran mit koji iz hrvatske povijesti pokušava izbrisati one Hrvate koji se nisu svrstali uz ustaški režim, okupatore i rasne zakone.
Što se pokušava zaboraviti o Franji Tuđmanu
Posebno je zanimljiv odnos HDZ-a prema biografiji njegova osnivača.
Franjo Tuđman nije slučajno ili formalno završio u partizanima. U antifašistički pokret uključio se 1941. godine. Bio je pripadnik partizanskih postrojbi, zamjenik političkog komesara, komesar divizije, časnik partizanske vojske i poslije general JNA. Kao povjesničar pisao je o partizanskom ratovanju i njegovu širem vojnom značenju.
Tuđmanova ideja hrvatske pomirbe također se ne može razumjeti bez njegova partizanskog iskustva. Pomirba nije trebala značiti pobjedu ustaške interpretacije prošlosti, nego okupljanje ljudi različitih obiteljskih i političkih tradicija oko projekta samostalne Hrvatske. Što je naposljetku u 21. stoljeću otišlo potpuno na krivu stranu.
Današnji HDZ taj dio njegove biografije uglavnom ne poriče, ali ga vidljivo potiskuje. Tuđman se predstavlja kao otac samostalne Hrvatske, dok se nerado podsjeća na to da je bio hrvatski partizan i da antifašističku borbu nije smatrao protuhrvatskom pojavom.
Takvo selektivno sjećanje nije slučajno. Ono omogućuje HDZ-u da se u europskom političkom prostoru predstavlja kao demokršćanska i proeuropska stranka, a da istodobno kod kuće održava dugogodišnju ambivalentnost prema revizionističkoj desnici. Kada procijeni da mu je politički korisno, približava joj se, preuzima dio njezina jezika ili šuti pred relativizacijom ustaštva. Kada politička šteta postane prevelika, vraća se općenitim izjavama o osudi svih totalitarizama.
Rezultat nije pomirba, nego sustavno zamagljivanje granice između antifašističke borbe i fašističkog režima. Više o partizanima koji su stvarali nezavisnu Hrvatsku pročitajte u tekstu koji sam objavio jučer.
Zločini pobjednika ne rehabilitiraju poraženi režim
Ozbiljan odnos prema antifašističkoj prošlosti ne smije uključivati prešućivanje komunističkih zločina. Nakon završetka rata počinjena su masovna izvansudska pogubljenja zarobljenika i civila. Uspostavljen je jednostranački sustav. Provođeni su politički progoni, montirani procesi, zatvaranja, cenzura i različiti oblici državne represije. Jugoslavenski komunizam nije bio demokratski poredak, a pozivanje na antifašizam često je služilo kao sredstvo legitimacije partijske vlasti. O tim zločinima treba istraživati, govoriti i poučavati bez relativizacije. Ali zločini koje je komunistička vlast počinila nakon rata ne mijenjaju karakter ustaškog režima. Ne pretvaraju NDH u demokratsku, slobodarsku ili istinski neovisnu hrvatsku državu. Ne brišu njezine rasne zakone, logore, progone, masovna ubojstva i podređenost nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji. Ne brišu tri genocida koja su počinjena.
Jednako tako, stradanje Hrvata u komunističkim obračunima nije dokaz da je nad Hrvatima počinjen genocid. Poslijeratna represija bila je politička, vojna, klasna i ideološka. Među žrtvama bilo je Hrvata, ali iz toga ne proizlazi namjera uništenja hrvatskoga naroda kao nacionalne skupine. Tvrdnja o „partizanskom genocidu nad Hrvatima“ nije pokušaj boljeg razumijevanja komunističkih zločina. Ona je pokušaj da se Hrvate naknadno predstavi isključivo kao žrtve partizana, a time posredno ublaži odgovornost ustaškog režima.
Domaća pobjeda i otpor Staljinu
Često se zaboravlja i posebnost jugoslavenskoga ratnog iskustva. Jugoslavija je oslobođena ponajprije snagama domaćeg partizanskog pokreta, premda uz važnu vojnu, logističku i političku pomoć zapadnih Saveznika te izravno sudjelovanje Crvene armije u dijelu završnih operacija. Ta činjenica imala je dugoročne posljedice. Za razliku od većine komunističkih režima srednje i istočne Europe, jugoslavenski komunisti nisu na vlast došli prvenstveno na sovjetskim tenkovima. Imali su vlastitu vojsku, ratnu legitimaciju i političku strukturu. Upravo im je takva snaga omogućila da se 1948. suprotstave Staljinu i izbjegnu položaj klasičnog sovjetskog satelita. Sovjetski politički utjecaj u Jugoslaviji završio je raskidom 1948. godine.
To ne znači da je Jugoslavija postala demokratska. Ostala je jednostranačka i autoritarna država. Međutim, nakon raskida sa Staljinom razvila je vlastiti oblik socijalizma, bila otvorenija prema Zapadu, omogućila znatno veću slobodu putovanja i nije prošla kroz sovjetske vojne intervencije kakve su doživjele Mađarska 1956. i Čehoslovačka 1968. Jugoslavenski komunizam bio je politički eksperiment koji se mijenjao tijekom desetljeća, ali nikada nije izgradio demokratske mehanizme sposobne mirno riješiti nacionalne, gospodarske i političke krize. Njegov raspad ne može se objasniti jednom rečenicom, ali završetak toga sustava ne briše povijesno značenje antifašističke borbe iz koje je nastao.
Antifašizam bez nostalgije
Antifašizam ne znači nostalgiju za Jugoslavijom. Ne znači zagovaranje komunizma, opravdavanje političke represije niti zabranu kritičkog istraživanja partizanskog pokreta. Antifašizam znači odbacivanje politike koja ljude razvrstava prema rasi, naciji, vjeri ili podrijetlu, koja neprijatelje pretvara u skupine bez prava i koja nasilje proglašava dopuštenim sredstvom nacionalnog preporoda.
Europska unija kao svoje formalne vrijednosti navodi ljudsko dostojanstvo, slobodu, demokraciju, jednakost, vladavinu prava i poštovanje ljudskih prava. Te vrijednosti nisu odvojive od povijesnog iskustva sloma fašizma i nacizma. Poslijeratna Europa nije nastala zato što su fašizam i antifašizam bili jednako neprihvatljivi, nego zato što je jedan od njih morao biti vojno i politički poražen.
U Hrvatskoj se ipak sve upornije širi ideja da antifašizam nije dio hrvatskog identiteta. Partizani se kolektivno prikazuju kao neprijatelji hrvatskog naroda, a ustaštvo se premješta iz područja povijesnog zločina u područje navodnog idealizma, domoljublja i nesretno ostvarene želje za državom.
Takav revizionizam ne mora otvoreno isticati ustaške zastave. Dovoljno je stalno postavljati pitanja na koja je historiografija odavno odgovorila, izjednačavati neusporedive pojave, naglašavati isključivo zločine pobjednika i ustaški režim svoditi na jednu od navodno ravnopravnih hrvatskih političkih opcija. Najopasniji trenutak nastupa kada takva tumačenja prestanu izazivati javnu osudu i postanu uobičajen dio političkog govora.
Dan antifašističke borbe zato ne bi smio biti samo datum na koji država polaže vijence dok ostatak godine pregovara s povijesnim revizionizmom. Hrvatskoj nije potrebna nova idealizirana mitologija o partizanima. Potrebni su joj povijesna pismenost, odgovoran odnos prema svim žrtvama i jasna vrijednosna granica.
Zločine pobjednika treba istraživati i osuditi. Ali poraženi fašistički projekt ne može se zbog tih zločina pretvoriti u prihvatljivu domoljubnu tradiciju. Antifašizam nije samo fusnota hrvatske povijesti. Antifašizam je civilizacijska granica ispod koje demokratsko društvo ne bi smjelo pasti.
