Prelazak iz 2025. u 2026. nisam obilježio vatrometom ni rezimeima, nego – radionicama. Nekome zvuči neobično, ali meni je to postalo potpuno logično: posljednjih nekoliko godina moj profesionalni ritam sve se više vrti oko jedne velike teme – kako umjetnu inteligenciju u obrazovanju koristiti promišljeno, odgovorno i pedagoški smisleno.
U prosincu sam u Čakovcu proveo intenzivnih pet dana kao trener u sklopu AI4VET transnacionalne edukacije “Generative AI and Transformative Educational Content”. U edukaciji je sudjelovalo 15 edukatora iz pet država EU (Hrvatska, Poljska, Austrija, Rumunjska i Litva), a atmosfera je bila upravo onakva kakvu najviše volim: radna, otvorena, kritička i kolegijalna. U takvim grupama brzo se vidi razlika između “pričanja o alatima” i stvarne promjene prakse. Zato je naglasak bio na pedagoškom smislu primjene GenAI-ja: što želimo postići učenjački, kako postaviti granice, kako zaštititi podatke i privatnost, kako osigurati provjeru uz ljudsku kontrolu te kako graditi jednostavne okvire koje nastavnici mogu odmah prenijeti u razred ili radionicu.
Malo Google reklame:
Uz sve to, osobno mi je posebno drago što sam u tom procesu postao dio male, ali izrazito kvalitetne i agilne grupe stručnjaka Pučkog otvorenog učilišta Čakovec. To je tim koji već godinama sustavno provodi Erasmus+ projekte u obrazovanju odraslih i usavršavanju edukatora – i pritom pokazuje ono što u projektima najviše cijenim: jasnu svrhu, dobru organizaciju, praktičnu usmjerenost i stvarni utjecaj na ljude koji uče i poučavaju. Biti dio takvog okruženja daje dodatni smisao svakoj radionici i svakom novom ciklusu učenja.
Osim temeljnih pojmova i etičkih pitanja, radili smo vrlo konkretno: kako osmisliti dobar prompt, kako prepoznati tipične rizike (pristranosti, “sigurne” netočnosti, preveliko oslanjanje na alat), te kako razviti male, praktične tijekove rada koji štede vrijeme, ali ne snižavaju standarde. Posebno mi je vrijedno bilo vidjeti kako sudionici, svaki iz svog konteksta, počinju prevoditi AI iz “nečeg što se događa” u “nešto što mogu kontrolirano koristiti” – i to bez gubitka profesionalnog integriteta.
Nekoliko tjedana kasnije, novu 2026. započeo sam u Zaprešiću – u Srednjoj školi “Ban Josip Jelačić” – s trosatnom radionicom za više od 50 nastavnika. Iako je grupa bila veća, ton je ostao isti: realističan, usmjeren na praksu i bez tehnološkog romantiziranja. Fokus smo zadržali ondje gdje je najvažnije: ne na “hajpu oko alata”, nego na tome kako GenAI postaje didaktički alat tek kad ga ugradimo u jasna pravila, provjerljive postupke i razumne ciljeve. Vježbali smo oblikovanje promptova, razgovarali o sigurnosti podataka i autorskim pravima, analizirali tipične pogreške i predrasude, te prošli nekoliko modela primjene – od kratke početne dijagnostike i pripreme nastavnih materijala, do refleksije i brzih formativnih provjera.
U takvim edukacijama uvijek iznova potvrđujem ono što mi se već neko vrijeme kristalizira: AI u obrazovanju neće biti “jedan alat više”, nego nova vrsta profesionalne pismenosti. Ona uključuje tehničko razumijevanje, ali još više pedagošku prosudbu. Uključuje brzinu, ali i strpljenje. Uključuje kreativnost, ali i disciplinu provjere. I što je najvažnije – uključuje svijest da je odgovornost uvijek na čovjeku.
Umjetna inteligencija može ubrzati proces, ali ne može preuzeti smisao, vrijednosti i odluke koje čine dobru nastavu.
Zato mi je simbolika prelaska godine kroz edukacije zapravo lijepa: završiti 2025. međunarodnim “radnim laboratorijem” u kojem se uči jedni od drugih, a početi 2026. u školi, s nastavnicima koji žele razumjeti i postaviti okvir, umjesto da samo “isprobaju” alat. Između ta dva trenutka nalazi se kontinuitet mog rada posljednjih godina – AI pedagogija kao odgovor na brzinu promjene, ali i kao prilika da osvježimo ono što je u obrazovanju uvijek bilo ključno: jasne ciljeve, kvalitetne izvore, dobar zadatak i odnos povjerenja između učitelja i učenika.
Na kraju, osobno mi je važno zahvaliti ljudima koji ovakve susrete omogućuju. U Zaprešiću posebno zahvaljujem pedagogu škole na pozivu i ravnatelju na srdačnoj dobrodošlici. A svima koji su sudjelovali – hvala na otvorenosti, odličnim pitanjima i spremnosti da u AI uđu bez straha, ali i bez naivnosti.
Ako nešto želim u 2026., onda je ovo: da odgovorna i pedagoški utemeljena primjena umjetne inteligencije postane zajednički standard – koji gradimo postupno, kroz jednu dobru radionicu za drugom.
