Domovinu voli tišinom,
Poštenjem i čašću,
A ne galamom Primitivizmom i strašću.
Zato ne vjeruj onome
Što u nju se kune
Taj voli samo sebe
I džepove pune.
Internet autorstvo ovih stihova pripisuje brojnim autorima. Često se spominje Miroslav Krleža, ali je izgledno da je autor vjerojatno Dalibor Pavić. Pjesma kritizira lažni patriotizam i ukazuje na to da se istinska ljubav prema domovini iskazuje moralnim djelovanjem, a ne glasnim frazama koje služe prikrivanju osobnih interesa.
Malo Google reklame:
Pjesma mi je dala motivaciju da preispitam ideju, koja nije nova i vjerojatno nije ni originalna. Domoljublje kao nadomjestak. Bacimo na stol još i dodatnu karikaturu.
Kut pod kojim je ruka podignuta i ispružen dlan su nepogrešiva referenca na nacistički pozdrav. Konopac koji povezuje ruku i penis sugerira da je taj politički čin (pozdrav) neraskidivo vezan uz muškost ili, preciznije, njezinu kompenzaciju. Autor ovdje koristi klasičnu satiričku tehniku kastracije autoriteta. Prikazivanjem penisa kao minijaturnog, Bulo poručuje da je agresivni nacionalizam i fašizam zapravo “nadomjestak” za osobni nedostatak, nesigurnost ili krhku muškost.
Autor je njemački karikaturist i novinar Peter Böhling, koji se potpisuje umjetničkim imenom Bulo. Bulo djeluje u društvu koje temelji svoj novi identitet na antifašizmu nakon tragedije nacizma, rata i genocida koji je proizvelo njemačko društvo u prvoj polovici 20. stoljeća. Ovakva karikatura je politička jer se ruga ideologiji koja se temelji na snazi i nadmoći, prokazujući je kao jadnu i fizički inferiornu. Sugerira da iza “velikih” gesta i mahanja rukama stoji duboki kompleks manje vrijednosti. Ovo je zapravo briljantan primjer kako se minimalizmom može izreći vrlo oštra i vulgarna (u smislu izravnosti) politička uvreda, a da ona i dalje ostane u domeni visoke satire.
Poanta je u kompenzaciji – autor sugerira da je ideološka agresivnost i želja za moći (velika gesta rukom) zapravo pokušaj nadoknade za duboku osobnu nesigurnost ili “malenost” (simboliziranu mikropenisom).
Kompenziraju li današnji hrvatski ultradesničari nedostatke svoje osobnosti i identiteta gurajući u prvi plan naglašeno domoljublje?
Pitanje zadire u samu srž političke psihologije i sociologije, a fenomen se u literaturi često analizira kroz prizmu teorije socijalnog identiteta i psihologije kompenzacije. Iako bi bilo pretjerano (i znanstveno neprecizno) tvrditi da je svaki oblik izraženog domoljublja rezultat osobnog nedostatka, istraživanja i teorijski modeli ukazuju na nekoliko ključnih mehanizama koji objašnjavaju zašto ekstremni desni narativi privlače određene profile ljudi.
Kada pojedinac doživljava neuspjehe na osobnom planu ili se osjeća marginaliziranim u društvu, on često traži “posredno dostojanstvo” kroz grupu. Nacionalni identitet je tu idealan jer je “besplatan” – ne zahtijeva individualni trud, već se dobiva samim rođenjem.
Moderni svijet je kaotičan, globaliziran i pun nijansi, što kod mnogih izaziva tjeskobu. Ultradesni narativi nude jednostavne identitete koji su prije svega binarni: Mi (dobri) vs. Oni (loši/neprijatelji). Nude stroga pravila, tradiciju i hijerarhiju. Istraživanja pokazuju da osobe s nižom tolerancijom na neizvjesnost češće gravitiraju ideologijama koje daju jednostavne odgovore na kompleksna pitanja. U tom kontekstu, agresivno guranje patriotizma nije samo ljubav prema domovini, već obrambeni mehanizam protiv osjećaja gubitka kontrole u modernom društvu.
Sociološka teorija o “gubitnicima modernizacije” sugerira da oni koji se ne snalaze u suvremenim ekonomskim i kulturnim promjenama (liberalizacija, digitalizacija, promjena društvenih normi) osjećaju da im je ugrožen identitet. U Hrvatskoj je to dodatno specifično zbog postratnog konteksta. Za mnoge, naglašeni patriotizam je način da se zadrži status “čuvara vrijednosti” u svijetu koji te vrijednosti sve više propituje. Ako im se oduzme taj ekskluzivni status “velikog domoljuba”, osjećaju da im ne ostaje ništa što ih čini posebnima.
Kada se domoljublje koristi agresivno – uz isključivanje drugih i stalno traženje “unutarnjih neprijatelja” – ono prestaje biti afirmacija vlastitog identiteta i postaje ono što se u psihologiji naziva narcizmom malih razlika. Što je osoba nesigurnija u vlastiti identitet, to joj je potrebnija stroža granica prema “drugome” kako bi se osjećala definiranom.
Naglašeno domoljublje kod modernih ultradesničara često služi kao identitetska kompenzacija. Ono popunjava prazninu nastalu uslijed nedostatka osobnih postignuća, društvene otuđenosti ili straha od neizvjesne budućnosti. Agresivna retorika tu djeluje kao “pojačalo” koje bi trebalo prikriti krhkost unutarnjeg ja.
