Hrvatska ima ozbiljan problem s pravosuđem. To ne treba uljepšavati. Građani imaju mnogo razloga sumnjati u neovisnost institucija, u jednakost pred zakonom i u stvarnu spremnost sustava da sankcionira korupciju kada ona dolazi iz krugova političke moći. Europska komisija već godinama u izvješćima o vladavini prava prati stanje pravosuđa, borbe protiv korupcije, medija i institucionalnih provjera u državama članicama, uključujući Hrvatsku. Prema podacima Transparency Internationala, Hrvatska je na Indeksu percepcije korupcije za 2025. imala 47 bodova od 100 i bila 63. od 182 zemlje.
Zato nije neobično da dio građana hrvatskom pravosuđu ne vjeruje. Nepovjerenje nije nastalo jučer. Ono je rezultat dugog političkog iskustva u kojem se prečesto činilo da pravila ne vrijede jednako za sve, da su institucije spore prema moćnima, brze prema slabima i vrlo oprezne kada se približe vrhu vlasti.
Malo Google reklame:
Ali upravo zato slučaj međimurskog župana Matije Posavca zaslužuje ozbiljniji komentar.
Posavec je 3. lipnja 2026. nepravomoćno osuđen za primanje mita i trgovanje utjecajem u slučaju povezanom s imenovanjem Josipa Kobala u Upravno vijeće Županijske uprave za ceste. Sud mu je izrekao kaznu od godinu i osam mjeseci zatvora, od čega bi devet mjeseci trebao provesti u zatvoru ako presuda postane pravomoćna, a oduzima mu se i imovinska korist od 10.000 kuna, odnosno oko 1300 eura. Istodobno je oslobođen po dijelu optužnice koji se odnosio na nezakonita zapošljavanja. Presuda nije pravomoćna i Posavec ima pravo na žalbu.
To je pravni okvir. Politički okvir počinje tamo gdje on i njegovi podržavatelji slučaj predstavljaju kao dokaz politički kontroliranog pravosuđa. Nakon presude Posavec je izjavio da je ona dokaz koliko se ne treba vjerovati hrvatskom pravosuđu.
U tome je problem.
Ne zato što hrvatsko pravosuđe zaslužuje bezuvjetno povjerenje. Ne zaslužuje. Ne zato što HDZ nije duboko premrežio hrvatske institucije. Jest. Ne zato što u Hrvatskoj ne postoje selektivnost, politički utjecaj, zaštita “naših”, klijentelizam, nepotizam i korupcija. Postoje.
Ali iz svega toga ne slijedi da je HDZ odgovoran za svaku presudu protiv političara koji nije HDZ-ovac.
To je granica koju građansko društvo ne smije prijeći.
Ako svaku optužbu protiv “naših” automatski tumačimo kao politički progon, onda više ne branimo demokraciju. Branimo pleme. Ako svaku presudu protiv političara kojega smatramo simpatičnim, uspješnim ili “našim međimurskim” odmah pretvorimo u dokaz zavjere, tada više ne gradimo otpor korupciji. Samo stvaramo lokalnu verziju iste političke kulture koju inače kritiziramo kod HDZ-a.
Moj stav je vrlo jednostavan: upravlja li HDZ hrvatskim institucijama do mjere koja je opasna za demokraciju? Da. Donose li se u Hrvatskoj odluke koje politički odgovaraju vladajućima? Prečesto da. Štiti li HDZ svoju korupciju, lopovluk, nepotizam i kriminal općenito? Da. Je li HDZ zbog toga automatski odgovoran za nepravomoćnu presudu međimurskom županu? Ne.
Upravo je ta razlika važna.
Jer ako građani Međimurja podršku Posavcu vide kao otpor HDZ-u, tada zapravo rade ono što HDZ-u najviše odgovara. Potvrđuju HDZ-ovu najdražu političku tezu: “svi su oni isti”. HDZ-u ne smeta ako se javnost uvjeri da su svi političari jednako kompromitirani. Naprotiv, takvo uvjerenje njemu koristi. Kada građani zaključe da su svi isti, prestaju tražiti odgovornost. Tada više ne biraju između poštenja i korupcije, nego između “naših” i “njihovih”. Pogledajte vrlo angažiranu hajku na Možemo u Zagrebu proteklih mjeseci.
A to je teren na kojem korupcija uvijek pobjeđuje.
Ovaj slučaj zato nije opasan samo zbog jedne nepravomoćne presude. Opasan je zbog načina na koji se dio javnosti prema njoj odnosi. Ako se pravosuđu ne vjeruje samo onda kada presudi protiv “našeg”, a vjeruje mu se kada presudi protiv “njihovog”, tada to nije borba za pravnu državu. To je politički navijački refleks.
Građansko društvo ne može funkcionirati na tom refleksu. Ono počiva na pretpostavci da građani nisu samo glasači, simpatizeri, lokalpatrioti ili protivnici neke stranke. Građani bi trebali biti ljudi koji od javnih dužnosnika traže odgovornost, bez obzira na to kojoj političkoj skupini pripadaju. Bez toga nema zrele demokracije.
Posavec ima pravo na obranu. Ima pravo na žalbu. Ima pravo tvrditi da je presuda pogrešna. Ima pravo koristiti sve pravne mehanizme koji mu stoje na raspolaganju. To je važno naglasiti jer se pravna država ne brani tako da se nekome uskraćuje pravo na obranu.
Ali politička odgovornost nije isto što i kaznena pravomoćnost.
Od javnog dužnosnika smije se očekivati viši standard od minimalnog pravnog preživljavanja. Pitanje nije samo hoće li presuda postati pravomoćna. Pitanje je može li osoba koja je nepravomoćno osuđena za korupciju vjerodostojno voditi županiju, predstavljati građane i govoriti o javnom interesu kao da se ništa nije dogodilo.
Tu se vidi zrelost društva. Ne u tome kako se odnosimo prema protivnicima, nego kako se odnosimo prema “svojima” kada su ozbiljno kompromitirani.
Ako je kriterij samo to da Posavec nije HDZ, onda smo već izgubili bitku. Jer borba protiv HDZ-ova modela vlasti ne može se voditi HDZ-ovim modelom političke lojalnosti. Ne može se protiv klijentelizma boriti lokalnim klijentelizmom. Ne može se protiv korupcije boriti relativiziranjem korupcije. Ne može se protiv političke kontrole institucija boriti tako da se svaka odluka institucija koja nam se ne sviđa proglasi političkom osvetom.
Takva logika ne ruši HDZ. Ona ga održava.
Međimurje ne bi smjelo upasti u tu zamku. Regionalni ponos ne smije postati izgovor za suspenziju kriterija. Otpor centralizmu ne smije se pretvoriti u obranu lokalnog moćnika. Kritika HDZ-a ne smije postati bijanko ček za svakoga tko nije HDZ.
Ako želimo drugačiju Hrvatsku, onda moramo imati hrabrosti reći: naši moraju biti bolji. Ne zato što su naši, nego zato što drugačija politika bez toga ne postoji.
Podrška Posavcu nakon ovakve presude zato nije otpor HDZ-u. Ona HDZ-u ide na ruku.
