U povijesti ratovanja vojnici su uvijek pokušavali pronaći način kako da unište što više neprijateljske sile, a da pritom imaju minimalne gubitke. Tijekom stoljeća razvio se redom luk, balista, katapult, trebuše, puške i topovi. Svako od navedenih oružja se pokretalo ljudskom ili životinjskom snagom. Razvojem prometala u prvoj i drugoj industrijskoj revoluciji izumitelji su vojnicima dali priliku da izmisle ratni stroj koji će se kretati bojnim poljem, štiti posadu i ono najbitnije – biti ubojit.
Na putu pronalaska tenka veliku ulogu ima Nikolaus August Otto koji je 1885. godine započeo razvoj automobila. Uz razvoj automobila usavršeni su i razni traktori za vuču. Frederick Simms je 1899. sastavio motorni ratni auto. Spojio je oklop, Diesel motor i dvije Maxim strojnice. Takvo vozilo je ponudio britanskoj vojci, čiji su zapovijednici smatrali da od takvog vozila nema pretjerane koristi.
Početkom Prvog svjetskog rata u britanskoj vojsci je već postojala grupa koja je s entuzijazmom proricala korisnost tekova u ratovanju. Gusjeničari su se počeli razvijati s prvim parnim traktorima, a prvi pravi patent na tom području izradio je Alvin Lombard 1901. g. Važan korak u razvoju tenka bio je Killen-Strait traktor prikazan 1915. g.
Traktor je uspješno savladao bodljikavu žicu i oduševio Davida Lloyda Georgea i Winstona Churchilla. D.L George će još iste godine postati premijer, a W. Churchill će postati premijer početkom Drugoga svjetskog rata. Upravo je Churchill (tadašnji prvi lord Admiraliteta) potaknuo istraživanje borbenih mogućnosti kopnenih brodova. Zbog izgleda koji je podsjećao na spremnik za tekućine kopneni brodovi su dobili kodno ime tank. Postavljeni su i prvi zahtjevi koje tank mora ispuniti: minimalna brzina 6 km/h, mora biti sposoban prijeći zapreku visine 1,5 metara, pregaziti rov širine 1,5 metara, otporan na paljbu pješačkog oružja, naoružan dvijema strojnicama, operativni doseg od oko 30 kilometara i posadu od 10 vojnika. U isto vrijeme razvoj svog tenka započeli su Francuzi.
Prvi tenk nazvan Mali Willie (Little Willie) bio je pokretan Dieselovim motorom, težio je oko 14 tona i mogao je nositi troje ljudi u skučenome prostoru. Brzina mu je bila oko 3 km/h na ravnome terenu ili samo nekih 2 km/h na bojišnici. Za usporedbu spomenimo da je prosječna brzina ljudskog hoda oko 5 km/h. Nije mogao prelaziti preko rovova. Testiran je u rujnu 1915. g.
Prvi borbeno sposoban tenk Mark I. prikazan je u siječnju 1916. godine. Mark I. nasljednik je Malog Williea. Posada od osam ljudi brinula se za stroj težine 28 tona i pritom su raspolagali sa strojnicama i topovima.
Prva borbena akcija tenkova odigrala se u sklopu ofenzive na Sommi u rujnu 1916. g. Britanci su 15. rujna 1916. pokraj Flers-Courceletta rasporedili svih 49 Mark I. tenkova koje su tada imali. Na bojištu su se kretali puževom brzinom od svega 1,5 km/h. Puščana paljba im nije naštetila, ali su ih lako uništavali topovskom paljbom. Zbog slabe vidljivosti iz tenka su često pucali po vlastitim vojnicima. Sedamnaest tenkova nije ni stiglo do bojnoga polja, a 7 ih se nije moglo pokrenuti početkom akcije. Tako je samo 15 tenkova ušlo u akciju. Nijemci koji su se borili na tom području isprva su bili veoma iznenađeni novotarijom na bojnome polju, ali su njihovi časnici ubrzo utvrdili da se protiv njih može boriti. Djelomično zahvaljujući tenkovima Britanci su u sljedeća tri dana napredovali oko dva kilometra i oslobodili tri francuska sela.
Do kraja Prvoga svjetskog rata mnoge su vojske demonstrirale svoje verzije oklopnih vozila i tenkova. Pravu tehnološku revoluciju i primjenu tenkovi su doživjeli tijekom Drugoga svjetskog rata.
Komentiraj