Pri upisu u prvi razred naše dijete nismo upisali u vjeronauk. Čini mi se kao jedinu u generaciji. To nije laka odluka u sredini koja je još uvijek vrlo tradicionalna, posebno u pitanjima religije. Izdvojiti dijete nije različitim pitanjima i pogledima sigurno nije lako za njenih nepunih sedam godina.
Uskršnji zeko, božićni vilenjak, Djed Mraz, mali Isusek, Crvenkapica, anđeli i slični likovi su za nju u istoj imaginarnoj razini. Uz to što smo kao njeni roditelji ateisti glavni razlog zašto je nisam upisao je što sam uvjeren da škola mora biti sekularna ustanova posvećena znanostima bez religijske indoktrinacije od malih nogu. Dijete će u društvu i kulturi u kojoj živi ionako pokupiti saznanja o vjerovanjima. Isto tako to će pokupiti i od bake koja ne želi udovoljiti roditeljskom uvjerenju da dijete svoje religijsko ili drugačije uvjerenje može birati kad odraste.
Škola nije u potpunosti spremna prihvatiti i nositi se s izazovom učenika koji ne polazi vjeronauk. Prvi sudar smo imali kada je dijete ostavljeno u učionici u kojoj se odvijao vjeronauk, a ona “nije sudjelovala već je nešto bojala”. Taj smo “nesporazum” brzo i efikasno riješili na obostrano razumijevanje.
Sada kako se približavaju božićni blagdani imamo manji problem izgleda s razumijevanjem korelacija. Naime klinci na satu likovnog crtaju božićnu štalicu sa pripadajućim osobama i životinjama. Pitao sam klinku kako je znala što nacrtati kad mi je rekla da se jako potrudila. Naravno učiteljica joj je objasnila. Možda na dijete koje jedino ne polazi na vjeronauk u razredu može gledati kao dijete koje u nekim sadržajima ima nešto poput individualiziranog programa.
Ne želim dijeljenjem ovog statusa (objavljeno na FB) nikoga prozivati već potaknuti na razmišljanje o razlikama i potrebama u obrazovanju i odgoju. Možda pisanjem o ovoj problematici pomognem i drugim roditeljima koji nisu sigurni treba li njihovo dijete ići na vjeronauk u školi.
