Narodna priča prati starog magarca koji upadne u duboki zdenac, a vlasnik ga, umjesto spašavanja, odluči živog zakopati bacajući zemlju na njega. No, magarac umjesto predaje koristi svaku bačenu lopatu zemlje tako što je strese sa svojih leđa i stane na nju, postepeno se izdižući iznad problema. Na kraju, zahvaljujući vlastitoj ustrajnosti i sposobnosti da prepreke pretvori u stepenice, magarac jednostavno išeta iz zdenca.
Ova se priča najčešće koristi kao metafora za životne poteškoće. Glavna poruka glasi:
Malo Google reklame:
Život će na vas bacati svakakvu prljavštinu i blato. Trik kako izaći iz bunara jest u tome da stresete to blato sa sebe i iskoristite ga da biste se popeli korak više.
Krajem 2009. godine počeo sam na ovome blogu pisati alegorijsku basnu kojom sam zapravo u javnost gurnuo priču o zloupotrebi položaja i mobbingu koji je vršila Zvezdana Treska, tadašnja ravnateljica Osnovne škole “Petar Zrinski” Šenkovec.
Početkom prosinca obično se sjetim najtežeg razdoblja u dosadašnjem životu i profesionalnoj karijeri. Razdoblja u kojem sam doživio frontalni sudar s integritetom pojedinaca, problemima obrazovnog sustava, korupcijom, nepotizmom i svim “ljepotama” funkcioniranja Hrvatske. Kako bi se problemi upravljanja školom u kojoj sam radio konačno počeli rješavati iskoristio sam metodu koja je danas dosta uobičajena – razotkrivanje na internetu kako bi priču uhvatila javnost i mediji.
Da ne prepričavam cijeli slijed događaja smo ću reći da je ravnateljica škole dobila otkaz (+ zabavu s DORH-om i sudovima), ali mi je usput napakovala izmišljene prijave na mnoge adrese. Ono što mi je još uvijek strašno je koliko je u svemu tome pronašla pomagače. Razumijem da su ljudi čuvali svoj posao i nisu se htjeli izložiti mobbingu, ali ipak ne mogu ne osjetiti gađenje prema tim osobnim odlukama. To je valjda onaj nagon za samoodržanjem koji uspješno stišće nos prilikom gutanja smrdljive knedle.
Najteži trenutak svakako je bila sjednica Učiteljskoga vijeća nakon objave Večernjega lista. Tada je četrdesetak “kolegica i kolega” (gotovo cijeli kolektiv) potpisao izjavu u kojoj su tvrdili da izmišljam. Kakve li scene – u srcu obrazovne ustanove, u školskoj knjižnici, u predbožićno vrijeme, učiteljice i učitelji su se u pisanoj formi odrekli kolege kako bi imali svoj mir. Nažalost nijedna odluka školskog odbora, županije, ministarstva ili suda nakon toga nije ublažila taj osjećaj izdaje.
Srećom to je vrijeme iskristaliziralo nekolicinu dobrih ljudi.
