Kada danas ponovno čitam kurikulum Politike i gospodarstva, čini mi se da je zanimljivije pitanje od toga što smo njime 2019. promijenili – kako se taj kurikulum nosi sa svijetom 2026. godine?
Ovaj tekst pišem i povodom jedne osobne, ali istodobno obrazovno važne obljetnice. Prije deset godina, u sklopu Cjelovite kurikularne reforme, Krunoslav Horvat, Vera Hrvoj, Zlata Paštar, Željka Travaš i ja radili smo kao Stručna radna skupina na novom kurikulumu nastavnog predmeta Politika i gospodarstvo. U veljači 2016. objavljena je njegova prva verzija. Pokušali smo predmet odmaknuti od logike popisa političkih i ekonomskih pojmova prema konceptualno organiziranom učenju u kojemu se politička pismenost, ekonomska pismenost i civilno društvo međusobno prožimaju. Deset godina poslije zanimljivije mi je od pitanja jesmo li svaku formulaciju tada dobro napisali pitanje jesmo li dovoljno iskoristili mogućnosti koje je takva koncepcija otvorila. Ukoliko vas dodatno interesira kako vidim povezivanje sa predmetom Povijest svakako pogledajte ovu poveznicu.
Malo Google reklame:
Kontekst se u samo nekoliko godina znatno promijenio. Demokracija se više ne može poučavati kao politički sustav koji je nakon završetka Hladnoga rata manje-više pobijedio i koji sada samo treba održavati. Najnoviji podaci V-Dema pokazuju da je 2025. u svijetu bilo više autokracija nego demokracija, da je broj liberalnih demokracija pao s 45 u 2009. na 31 u 2025. te da proces autokratizacije zahvaća i etablirane zapadne demokracije. Freedom House istodobno bilježi dvadesetu uzastopnu godinu globalnog pada političkih prava i građanskih sloboda. Ipak, slika nije jednostavno katastrofična: više od 85 posto država koje je Freedom House 2005. svrstavao među slobodne ostalo je u toj kategoriji i dva desetljeća kasnije. Demokracije pokazuju i sposobnost institucionalnog oporavka.
I Europa se promijenila. Prema bazi The PopuList, udio birača koji glasaju za stranke klasificirane kao krajnje desne porastao je sa 7 posto 2006. i 11 posto 2016. na oko 23 posto 2026. godine. To ne znači da je svaki birač desnice protiv demokracije, kao što ni politička desnica sama po sebi nije nedemokratska. Konzervativne, liberalno-konzervativne i demokršćanske političke tradicije sastavni su dio europskih demokracija. Problem nastaje ondje gdje se izborna pobjeda počinje tumačiti kao pravo većine da ukloni institucionalna ograničenja vlasti, oslabi neovisnost sudova i medija, ograniči prava manjina ili proglasi političke protivnike neprijateljima naroda.
Upravo tu kurikulum Politike i gospodarstva iz 2019. postaje zanimljiviji nego što mi se činio prije sedam godina. U njemu se učenika ne traži samo da zna što su parlament, vlada ili izbori. Očekuje se da razumije izvore legitimnosti vlasti, načelo diobe vlasti, vladavinu prava te pravnu, društvenu i moralnu odgovornost vlasti i građana. Kurikulum traži da učenik uspoređuje izvore informacija i propituje utjecaj medija na javno mnijenje i javne politike. To je danas mnogo važnije nego 2019.
Jedan od problema suvremenog demokratskog nazadovanja jest upravo to što ono ne mora započeti državnim udarom ili ukidanjem izbora. Institucije mogu formalno ostati na mjestu, a da se postupno mijenjaju odnosi među njima, prostor za kritiku vlasti, položaj medija, civilnog društva ili neovisnih institucija. Zato poznavanje činjenice da država ima trodiobu vlasti više nije dovoljno. Učenik mora razumjeti čemu ta podjela služi i što se događa kada jedna grana vlasti postupno počne dominirati nad ostalima.
Tu bih danas još snažnije naglasio jednu razliku: izbori jesu nužan uvjet demokracije, ali sami izbori nisu cijela demokracija. V-Dem upravo upozorava da u mnogim državama erodiraju liberalne sastavnice demokracije – ograničenja izvršne vlasti, građanske slobode i vladavina prava – iako izborni procesi i dalje postoje. To otvara izuzetno dobro pitanje za nastavu: može li država imati izbore, a ipak postajati sve manje demokratska?
Demokraciju ne smijemo pretvoriti u poučavanje „ispravne politike“
Ovdje postoji i zamka. Ako želimo odgovoriti na rast autoritarnih tendencija, populizma ili radikalne desnice tako da učenicima jednostavno kažemo koje su političke ideje dobre, a koje loše, promašili smo svrhu predmeta. Politika i gospodarstvo ne bi smjeli postati predmet političke socijalizacije za jednu ideološku opciju. Zadatak nastavnika nije učeniku objasniti za koga treba glasati.
Učenik može imati lijeve, desne, liberalne, konzervativne, zelene ili neke druge političke stavove. Može zagovarati niže poreze ili snažniju socijalnu državu, liberalniju ili restriktivniju migracijsku politiku, veće ili manje ovlasti Europske unije. Upravo politički pluralizam podrazumijeva legitimnost takvih neslaganja. Ali postoje pitanja koja prethode tom neslaganju: prihvaćamo li da politički protivnik ima pravo postojati? Prihvaćamo li rezultate slobodnih izbora? Postoje li granice moći parlamentarne većine? Trebaju li sudovi biti neovisni o vladi? Smiju li novinari istraživati vlast? Imaju li manjine prava koja većina ne može jednostavno ukinuti? Može li se vlast kritizirati bez straha od posljedica?
Tu prestajemo govoriti o lijevoj i desnoj politici, a počinjemo govoriti o uvjetima pod kojima demokratsko političko natjecanje uopće može postojati. Čini mi se da upravo za takvo poučavanje kurikulum iz 2019. daje prilično dobru osnovu.
Civilno društvo od dodatka postaje obrambeni mehanizam demokracije
Možda mi je danas još zanimljivija odluka da civilno društvo postane jedna od tri temeljne domene predmeta. Učenik prema kurikulumu treba razumjeti važnost civilnog društva za razvoj demokracije, sudjelovati u demokratskom odlučivanju, povezivati se s drugima radi zajedničkih interesa, zagovarati ih i pokušavati utjecati na političke i ekonomske procese. Kurikulum čak traži povezivanje školskog iskustva s aktivnostima civilnog društva u lokalnoj zajednici.
Godine 2016. to smo mogli prvenstveno promatrati kao obrazovanje za aktivno građanstvo. Godine 2026. tome bih dodao još jednu funkciju: civilno društvo dio je demokratske infrastrukture. Europska komisija i dalje upravo neovisno pravosuđe, antikorupcijske mehanizme, slobodne i pluralističke medije te institucionalne provjere i ravnoteže tretira kao ključne elemente vladavine prava. Izvješće za 2026. pokazuje napredak u brojnim državama članicama, ali istodobno upozorava da ozbiljni problemi u pojedinim područjima i državama ostaju. Drugim riječima, demokratska otpornost ne proizvodi se samo u parlamentu. Proizvode je i novinari, udruge, građanske inicijative, stručne organizacije, lokalne zajednice, neovisne institucije – i građani koji su spremni koristiti svoja prava.
Dio kurikuluma koji je najbrže ostario: digitalni politički prostor
Na jednom mjestu kurikuluma piše da učenik povećava informacijsku pismenost, upoznaje mogućnosti virtualnog prostora za političko i ekonomsko djelovanje i njime se odgovorno koristi. Drugdje se preporučuju kritička analiza informacija iz medija i praćenje društvenih mreža. To je smjer koji se pokazao ispravnim, ali formulacije iz 2019. danas djeluju gotovo nevino.
Problem 2026. više nije samo pronaći informaciju i procijeniti je li pouzdana. Politički informacijski prostor oblikuju algoritamske preporuke, mikrociljano političko oglašavanje, viralni sadržaji, influenceri, koordinirane kampanje manipulacije, generativna umjetna inteligencija te sintetički audio, fotografije i videozapisi koje je sve teže razlikovati od autentičnih.
Zajednički istraživački centar Europske komisije zato među ključne buduće izazove europskim demokracijama izrijekom ubraja promijenjeni informacijski ekosustav, polarizaciju, društvene mreže, slabljenje povjerenja u institucije te mogući dodatni utjecaj umjetne inteligencije na povjerenje u stručnjake i institucije. Kad bismo danas pisali kurikulum ispočetka, taj bih dio znatno proširio. Učenik više ne treba samo pitati: Je li ova informacija istinita?
Trebao bi pitati i: Tko želi da je vidim? Zašto mi ju je algoritam prikazao? Tko financira poruku? Koju emociju pokušava izazvati? Nedostaje li joj kontekst? Je li sadržaj autentičan? Zašto ljudi iz različitih političkih skupina na istoj platformi mogu dobivati potpuno različite slike političke stvarnosti? To je nova politička pismenost.
Možda je najvažnije ono što kurikulum govori o djelovanju
Na kraju se vraćam dijelu kurikuluma koji mi se danas čini najvažnijim. Učenika se ne zamišlja samo kao promatrača politike. On treba argumentirati, istraživati, pregovarati, surađivati, zagovarati interese i sudjelovati. To je možda važnije od pamćenja bilo kojeg pojedinačnog članka Ustava. Jer jedan od odgovora na demokratsko slabljenje nije samo da građani znaju više o demokraciji. Moraju imati iskustvo da demokratsko djelovanje ima smisla.
Ako mlada osoba iz škole izađe uvjerena da je politika nešto što rade neki drugi ljudi, da se ništa ne može promijeniti, da su sve institucije jednako beskorisne i svi političari jednako korumpirani, možemo je naučiti sve nadležnosti Hrvatskoga sabora, a ipak nismo razvili politički pismenoga građanina. Tu kurikulum iz 2019. zapravo postavlja vrlo ambiciozan cilj: učeniku omogućiti iskustvo političke djelotvornosti. Ne indoktrinirati ga. Ne proizvesti „ispravan“ politički stav. Nego razviti građanina koji zna razlikovati činjenicu od tvrdnje, argument od manipulacije, političkog protivnika od neprijatelja, izbornu pobjedu od neograničene vlasti i demokraciju od samog održavanja izbora.
Kada smo počeli raditi na tom kurikulumu 2016., demokratska regresija već je bila vidljiva, ali razmjeri današnjeg problema teško su se mogli potpuno predvidjeti. Deset godina poslije možda se zato može zaključiti nešto pomalo paradoksalno: kurikulum Politike i gospodarstva nije zastario zato što se svijet udaljio od problema koje smo pokušavali zahvatiti. Naprotiv, neki od tih problema postali su mnogo ozbiljniji. Zastario je ponajprije ondje gdje se promijenila tehnologija političkog djelovanja. A njegova temeljna ideja – da politička pismenost nije poznavanje definicija nego sposobnost razumijevanja moći, institucija, informacija, prava i vlastitih mogućnosti djelovanja – danas mi se čini potrebnijom nego 2019. godine.
