Kao edukatori i roditelji, godinama raspravljamo o utjecaju ekrana na kognitivne sposobnosti i čitalačku pismenost mladih. Često se te rasprave svode na teoriju ili anegdotalne dokaze. No, nedavni zakonodavni potezi u Australiji pružili su nam opipljive podatke i svojevrsnu “sociološku studiju uživo”.
Australija je 2024. usvojila i krajem prošle godine implementirala Online Safety Amendment, zakon koji je postavio dobnu granicu za pristup društvenim mrežama na 16 godina. Za razliku od ranijih, “mekših” pokušaja regulacije, ovaj je potez obvezao tehnološke platforme na strogu verifikaciju dobi, uz prijetnju visokim kaznama (maksimalno do 10 milijuna $).
Malo Google reklame:
Zaključci koji su oblikovali smjer prijedloga zakona nisu nastali samo “odozgo”, iz perspektive institucija i stručnjaka, nego uz izričitu preporuku da se mlade uključi kao ko-kreatore. Odbor je naglasio da sve značajke regulatornog okvira koje će utjecati na djecu i mlade trebaju biti su-dizajnirane s njima, što praktično znači da djeca nisu tretirana isključivo kao skupina koju se štiti, nego i kao relevantni sudionici u izradi rješenja. Time se članak 12. Konvencije o pravima djeteta prevodi u zakonodavni proces: djeci se daje prilika da izraze stavove o mjerama koje ih izravno pogađaju, a ti se stavovi uključuju u izradu zaključaka i preporuka koje usmjeravaju zakon.
Rezultati implementacije zakona postali su vidljivi vrlo brzo. Prema izvješćima regulatora (eSafety Commissioner), u prva dva mjeseca primjene zakona ugašeno je približno 4,7 milijuna korisničkih računa. Ovu brojku treba tumačiti s oprezom – ona ne predstavlja 4,7 milijuna osoba, već 4,7 milijuna profila. S obzirom na to da prosječan adolescent danas upravlja višestrukim digitalnim identitetima (od TikToka do Instagrama), radi se o “čišćenju” digitalnog prostora, a ne o potpunom nestanku populacije s interneta. Ipak, redukcija distrakcija je neosporna.
Ono što je za nas u obrazovanju posebno zanimljivo jest korelacija ovog digitalnog reza s promjenama u potrošačkim navikama vezanim uz kulturu i slobodno vrijeme. Tržišni podaci ukazuju na značajan porast prodaje knjiga za djecu i mlade od oko 20%. Paralelno s time, bilježi se i rast prodaje društvenih igara i slagalica od 30%.
Ovi podaci potvrđuju hipotezu o zamjeni vremena (displacement hypothesis). Kada se ukloni “beskonačni skrol” i algoritamski poticana dopaminska petlja, potreba za sadržajem ne nestaje. Mladi i dalje traže narativ, zabavu i socijalnu interakciju, ali se u nedostatku digitalne “brze hrane” okreću onome što im je dostupno – knjizi i igri.
Australski primjer sugerira da kriza čitanja možda nije nužno kriza interesa, već kriza pažnje i dostupnog vremena. Kada se ukloni konstantna digitalna buka, mladi pokazuju da su i dalje spremni za “duboki rad” i uranjanje u tekst. Ovo je važan podsjetnik za nas u sustavu obrazovanja: tehnologija je izvrstan alat, ali njezin neregulirani utjecaj može istisnuti temeljne kognitivne aktivnosti. Ponekad je rješenje problema pismenosti manje u kurikularnoj reformi, a više u stvaranju okruženja – makar i zakonskim putem – u kojem knjiga uopće ima šansu konkurirati ekranu.
Vidjet ćemo kako će ovome pitanju pristupiti Sabor i hrvatska Vlada. Trenutno je aktivna peticija u kojoj se predlaže regulacija društvenih mreža za mlađe od 15 godina.
