U Hrvatskoj se već godinama ponavlja isti obrazac – sportaše se tretira kao “nacionalne” uzore, ali ih se sustavno ostavlja bez ozbiljnog građanskog i političkog obrazovanja. Rezultat nije samo osobna šteta za sportaše nakon karijere, nego i društvena šteta – javni prostor postaje osjetljiviji na nacionalističke i šovinističke narative, a dio sportaša (ne svi) ih lako preuzima i normalizira kroz pjesme, skandiranja i “nepolitične” poruke koje su u stvarnosti politički vrlo čitljive.
Najsvježiji primjer u regionalnom kontekstu vidjeli smo na Europskom prvenstvu u rukometu 2026., gdje je oko pjesme i repertoara Marka Perkovića Thompsona nastao “međunarodni spor”, uz javnu reakciju European Handball Federation i medijsku raspravu o tome što takve poruke znače i zašto “ne idu” uz vrijednosti međunarodnih natjecanja.
Malo Google reklame:
Marko Perković, kako se Thompson zapravo zove, kontroverzna je osoba na Balkanu koja je optužena da je fašist, a čiji se tekstovi pjesama navodno odnose na hrvatske ratne zločine i navodno odaju počast ultranacionalističkom ustaškom pokretu iz Drugog svjetskog rata. Perkoviću i njegovom bendu stoga je određeno vrijeme zabranjeno nastupati u određenim europskim zemljama, a njegove pjesme obično su zabranjene na međunarodnim sportskim događajima.
SportBladet
Ovdje nije poanta “progoniti sportaše” niti moralizirati nad navijačkom (ne)kulturom. Poanta je hladna i pragmatična – sportaši su komunikacijski megafon. Ako megafon nema osnovnu političku pismenost, medijsku pismenost i povijesno razumijevanje, vrlo lako postaje kanal za tuđe ideološke projekte.
Sustav već dopušta posebne uvjete
Hrvatska ima formalni okvir (NN 91/2023) koji omogućuje da učenik-sportaš izostaje s nastave zbog sportskih obveza, uz pravila o izostancima i upućivanju na predmetne ispite kada se prijeđu određeni pragovi izostanaka. To je razumljivo: natjecanja i treninzi su realnost, a sustav treba biti fleksibilan.
Problem nastaje kada se fleksibilnost pretvara u tihu praksu “olakšavanja” – smanjenja zahtjevnosti, kraćenja ishoda ili prešutnog spuštanja očekivanja. Ti mehanizmi često nisu formalizirani (zato ih je teško dokazivati statistikom), ali su prepoznatljivi u školama i sportskim sredinama: manje dubine, manje čitanja, manje rasprave, manje pisanja, više “samo da prođe”.
Takav kompromis kratkoročno čuva rezultat na tablici, ali dugoročno proizvodi odraslu osobu s prazninama koje postaju opasne upravo ondje gdje je sport najglasniji: u identitetu, naciji, “ponosu”, odnosu prema manjinama i strancima, te prema demokratskim institucijama.
“Demokratski deficit” nije samo dojam
Kad govorimo o političkoj pismenosti, često se misli na “zanimanje za politiku”. Međutim, važniji su hladni indikatori: znanje o sustavu, razumijevanje pojmova, odnos prema pravima drugih, povjerenje u institucije, te otpornost na propagandu.
U istraživanju političke pismenosti srednjoškolaca u Hrvatskoj (2021.) jasno se vidi strukturna razlika po tipu programa: učenici gimnazijskih programa imaju oko 50% bolje rezultate od učenika četverogodišnjih strukovnih programa i približno dvostruko bolje rezultate od učenika trogodišnjih strukovnih programa. To je golema razlika. Ako znamo da velik dio perspektivnih sportaša završava upravo u strukovnim programima (zbog rasporeda, prakse, “lakšeg usklađivanja”), tada dobivamo savršenu oluju: sportaši kao javni uzori, a školski put koji statistički donosi manju političku pismenost.
Još je neugodnije kad se pogledaju stavovi povezani s nacionalnom isključivošću. U jednom od izvještaja nalazi se tvrdnja “U Hrvatskoj bi etnički Hrvati trebali imati veća prava od ostalih stanovnika Hrvatske”, pri čemu značajan udio mladih izražava slaganje (u različitim stupnjevima). To je precizan indikator demokratskog deficita: demokracija ne počiva na hijerarhiji etničkih prava.
Nastava koja bi trebala graditi građanske kompetencije često je preopterećena
U osnovnoj školi građanske kompetencije su formalno predviđene kroz međupredmetne teme, uključujući Građanski odgoj i obrazovanje. U praksi to često znači da je odgovornost “svugdje” – pa je realno “nigdje”. Ako škola nema snažnu kulturu provedbe, učenik dobije fragmente bez sustavne izgradnje: pojmove bez vježbe, prava bez konflikata, povijest bez interpretacije izvora.
Povijest bi mogla biti ključni nositelj: učenje o propagandi, masovnom nasilju, revizionizmu, demokratskim slomovima, ulozi institucija. Ali hrvatski kurikularni i udžbenički svijet (bez obzira na formalne dokumente) godinama ostaje preopterećen količinom tema, a preoskudan u vremenu za dubinu, rad s izvorima i argumentaciju. U srednjoj školi se taj problem često samo preslika: kraće, brže, “ponavljanje”, uz kronični manjak vremena za stvarno građansko čitanje prošlosti.
Jedan od dubljih razloga zašto se u Hrvatskoj (i šire u regiji) teško razvija građanska i politička pismenost jest to što je školska povijest desetljećima (/stoljećima) funkcionirala prvenstveno kao instrument legitimacije aktualnog poretka. U svakoj epohi od Austro-Ugarske preko Kraljevine Jugoslavije, socijalizma i današnjih “liberalnih demokracije”, mijenjaju se heroji, neprijatelji, naglasci i zabranjene teme, ali osnovna funkcija često ostaje ista: kroz “službenu” priču o prošlosti učvrstiti lojalnost prema državi, proizvesti poželjan identitet i umanjiti prostor za kritičko propitivanje. U literaturi se otvoreno govori o tome da se nastava povijesti prilagođava novoj političkoj eliti kako bi legitimirala njezinu politiku, pri čemu udžbenici i nastavni sadržaji postaju sredstvo političke borbe i indoktrinacije. Kontinuitet se vidi u jednoj jednostavnoj činjenici: kritičko promišljanje “naše” nacionalne povijesti često je tolerirano samo dok ne dovodi u pitanje temeljne legitimacijske stupove aktualne politike.
Ovdje je važno naglasiti: problem nije u tome da povijest u školi govori o naciji ili državi. Problem je u tome što se nacionalna povijest često predaje kao “završena istina” koju treba usvojiti, a ne kao prostor argumentacije, provjere izvora, usporedbe interpretacija i osvještavanja propagande. Kad je dominantan cilj legitimacija, tada kritičko mišljenje postaje nuspojava koju se tolerira samo dok ne uznemiri politički konsenzus. A kad je kurikulum preopterećen velikim brojem tema, kritičke vještine prve ispadaju: nema vremena za rad s izvorima, za raspravu, za pisanje argumentiranih tekstova, za analizu jezika i narativa.
U gimnazijama postoji predmet Politika i gospodarstvo kao zaseban kurikulum. Ali jedan predmet (i pogotovo ako je “na kraju”) ne može popraviti desetljeće u kojem se kritičko mišljenje i politička pismenost nisu gradili sustavno. A u velikom dijelu strukovnih programa taj sadržaj nije ni strukturiran na isti način kao u gimnazijama, što se onda vidi i u razlikama znanja. Važno je napomenuti da je PiG u završnom razredu gimnazije, koji se sve više pretvara u inkubator za maturu. Da pojasnim – u drugom polugodištu pažnja se potpuno usmjerava na učenike koji doista na maturi polažu određeni predmet dok su ostali učenici samo statisti u birokratskom praćenju onoga što je predviđeno kurikulomom. Sve je jasnije da se kurikulumi završnog razreda gimnazije zapravo ne realiziraju.
Hrvatska se mijenja brže nego što to priznaje
Hrvatska ulazi u novo društveno razdoblje. Imamo istodobno:
- Veliku dijasporu i povijest ekonomskih migracija. Procjene često govore o oko 3,2 milijuna Hrvata izvan Hrvatske. Istodobno, prema Popisu 2021. Hrvatska ima oko 3,87 milijuna stanovnika. Čak i uz sve metodološke ograde, to je razmjer koji bi trebao proizvoditi elementarnu empatiju prema migrantima – jer Hrvatska je stoljećima bila “zemlja odlaska”. Naglašno ekonomskih migranata.
- Ubrzani rast uvoza radne snage i vidljive društvene tenzije. Ministarstvo unutarnjih poslova je objavilo da je u 2025. izdano 206 529 dozvola za boravak i rad, a u 2024. 170 723. Uz to, resorno ministarstvo je komuniciralo da je 2024. registrirano 121 790 stranih radnika.
- Promjenu stavova prema strancima. Studija Centra za mirovne studije bilježi rast doživljaja prijetnje i negativnih stavova: primjerice, 42% ispitanika 2024. slaže se s tvrdnjom da se “s porastom useljavanja stranaca boje da će se život promijeniti nagore”, što je više nego ranijih godina mjerenja.
- Demografske i migracijske tokove koji “vrište” da ovo nije privremena epizoda. Prema Državni zavod za statistiku, 2024. je u Hrvatskoj evidentirano više useljenih nego iseljenih (neto rast migracijom), s oko 70 391 useljenih i 38 997 iseljenih (neto +31 394).
U takvom društvu sport nije samo sport. Sport je jedan od glavnih kanala preko kojih se “uči” tko pripada, tko ne pripada, tko je “naš”, a tko je “problem”. Ako sportaši nisu pripremljeni razumjeti povijesni i politički kontekst parola i pjesama koje pjevaju, oni postaju pogonsko gorivo za normalizaciju ksenofobije i šovinizma – čak i kada im to nije namjera.
Što znači “dodatno obrazovanje” za sportaše
Dodatno obrazovanje sportaša ne bi smjelo biti kazna niti “još jedan seminar”. Trebalo bi biti standardizirani minimum građanskih kompetencija, jednako normalan kao liječnički pregledi, prehrana ili psihološka priprema.
Dajem načelni prijedlog na tri razine:
Obvezni “Građanski minimum za sportaše” (mikrokvalifikacija)
Kratki program (npr. 12–15 sati godišnje), modularno, s provjerom ishoda. Teme:
– Ustav i institucije (osnovno: kako funkcionira država, što je vladavina prava)
– Medijska pismenost (propaganda, manipulacija, “mi protiv njih” obrasci)
– Povijesni minimum (fašizam/antifašizam, ratni zločini, revizionizam, kako čitati izvore)
– Ljudska prava i antidiskriminacija (manjine, migranti, rasizam; što je govor mržnje)
– Radna i sportska prava (ugovori, agenti, financijska pismenost; život nakon karijere)
“Dvostruka karijera” bez spuštanja standarda
Svaki kategorizirani učenik-sportaš dobiva individualni plan, ali s jasnim pravilom: prilagodba je u vremenu i načinu, ne u ciljevima.
Pravilnik omogućuje mehanizme (izostanci, ispiti), ali škola i klub moraju imati zajednički “minimalni standard”: učenik mora pokazati kompetenciju, ne samo prisutnost.
Klubovi i savezi kao obrazovne zajednice
Ovo je dio koji je “izvan okvira”, ali realno radi:
– Jednom mjesečno 45 minuta “klubskog foruma”: sportaš + trener + gost (učitelj povijesti, sociolog, novinar, pravnik)
– Rasprava na stvarnim primjerima: medijski spin, navijačka parola, migrantska tema, povijesni mit
– Pravilo: nema “kulture šutnje”. Sportaš uči govoriti jasno, argumentirano i odgovorno.
Da bi ovo imalo učinak, odgovornost mora biti vezana uz sustave koji već imaju moć:
- Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih: standard minimalnih ishoda građanske pismenosti za učenike-sportaše + vanjska evaluacija prakse “olakšavanja” (da se odvoji prilagodba od snižavanja kriterija).
- Hrvatski olimpijski odbor i sportski savezi: uvjet licenciranja klubova/akademija uključuje provedbu građanskog minimuma (kao što postoje uvjeti za trenere, liječničku skrb, sigurnost).
- škole: prestati tretirati sportaše kao logistički problem i početi ih tretirati kao “visokorizičnu javnu ulogu” kojoj treba dodatna podrška.
- mediji: prestati romantizirati “naše dečke” kad pjevaju ideološki repertoar i početi postavljati normalna pitanja: što poruka znači, odakle dolazi, kome šteti.
Ovaj model u tri razine može se čitati i kao projektna ideja za obrazovanje odraslih, ne samo kao “popravak” školskog sustava. Naime, većina današnjih odraslih (uključujući sportaše, trenere, sportske djelatnike i navijače) nikada nije prošla sustavno i kontinuirano građansko-političko obrazovanje: ono je u formalnom školovanju bilo fragmentirano, prekasno smješteno u kurikulum ili svedeno na faktografiju bez stvarnog razvoja vještina. Zato je smisleno koncept pretvoriti u kratki program obrazovanja odraslih (mikrokvalifikacija) koji bi bio otvoren i široj javnosti: sportašima kao vidljivim uzorima, ali i trenerima, roditeljima, sportskim savezima i lokalnim zajednicama – svima koji u praksi oblikuju “kulturu” sporta i javnog prostora.
Hrvatska ulazi u razdoblje veće etničke i kulturne raznolikosti, uz rast straha i polarizacije. U takvom društvu sportaši neće prestati biti uzori; naprotiv – bit će još važniji. Pitanje je samo hoćemo li ih ostaviti bez alata da razumiju što rade kad “samo pjevaju”.
A što kažete na naslovnu ilustraciju? Dobar clickbait? Ili čak rage bait?
