Na Filozofskom fakultetu u četvrtak je održana rasprava na temu ‘Suočavanje s prošlošću na internetskim portalima’, u organizaciji Društva za hrvatsku povjesnicu, u kojoj se, između ostaloga, govorilo i o vječnoj dihotomiji suvremene hrvatske povijesti – ustaše ili partizani.
Svatko tko je ikada čitao komentare ispod članaka na internetskim portalima zna da će rasprava prije ili kasnije (a većinom prije) doći na temu ustaša i partizana. Nevažno je bavi li se komentirani članak boksom, Europskom unijom, preljubom koji je rastavio slavni par ili visokom nezaposlenošću, ustaše i partizani su uvijek tu blizu, vrebaju iz prikrajka, spremni na još jedan okršaj, iako je onaj pravi završio uvjerljivom pobjedom partizana. Vjerojatno je to i jedan od razloga zašto se toliko raspravlja o ovoj temi, a još više šovinistički etiketira i vrijeđa, jer ustaše se – i u svojoj novomilenijskoj inkarnaciji – pokazuju kao loši gubitnici. S druge strane, partizani su se mogli pokazati kao bolji pobjednici, ali ipak nisu.
O svemu tome, ali i kako se u Hrvatskoj suočava s poviješću preko interneta, raspravljalo se u konferencijskoj dvorani na drugom katu nove knjižnice Filozofskog fakulteta, uz zaključak da raspravi definitivno nije kraj. Prisutnima se prvo obratio povjesničar Branimir Janković, koji je u ime organizatora – Društva za hrvatsku povjesnicu (koje nosi podnaslov središnjeg strukovnog društva hrvatskih povjesničara i povjesničarki) – moderirao izlaganja i raspravu. Janković je istaknuo da je sve što se događa na webu danas značajan dio tzv. povijesti javnosti, pravca historiografskog istraživanja koje je postao aktualan posljednjih godina.
Doktor Mladen Tomorad je dao kratak pregled o tome kako i koliko je internet ušao u hrvatsku historiografiju, koja se još uvijek nedovoljno koristi blagodatima i mogućnostima world wide weba. Tomorad je otkrio da se domaći povjesničari internetom služe koliko-toliko od 2000. godine te da ima tek nekoliko stranica koje povijesnoj tematici pristupaju ozbiljno i promišljeno. Kratko se osvrnuo i na hrvatsku Wikipediju, koja ‘nudi krive informacije’ i puna je ukradenih tekstova.
Jedan od onih koji prvenstveno zahvaljujući vlastitom entuzijazmu vodi ozbiljan povijesni portal jest magistar Miljenko Hajdarević, inače nastavnik povijesti u osnovnoj školi. Riječ je o stranici Povijest.net, koju je Hajdarević pokrenuo 2006, inspiriran interesom svojih učenika za povijest koji nije mogao zadovoljiti unutar rigidno određenog nastavnog plana. U međuvremenu je na stranici Povijest.net objavljeno više od tisuću članaka, kojima su autori oko 50 različitih povjesničara, a sve se radi volonterski, dakle bez ikakvih honorara. Da interes za takve sadržaje itekako postoji, svjedoči podatak da je u prethodne tri godine Hajdarevićev povijesni portal posjetilo više od 700 tisuća ljudi. S druge strane, tu je i online crna legija, koja je ovog povjesničara do sada proglasila ‘židovskim kopiletom’, ‘masonskim strašilom’, a spominjala se i njegova majka u uvredljivom kontekstu. Nadalje, komentari nekih posjetitelja ukazuju da u Hrvatskoj ima dosta onih koji imaju uvrnuta tumačenja povijesti, pa se pišu i tvrdnje poput one da je ‘holokaust najbolja stvar koja se dogodila’. Ipak, najduhovitnija uvreda na Hajdarevićev račun svakako jest i Facebook grupa posvećena njegovom online angažmanu, sa zaključkom da on ‘nije povjesničar, nego istoričar’.
Predstavnica nevladine udruge Documenta, Tanja Petrović, predstavila je ukratko rad udruge na suočavanju s prošlošću, o čemu se najbolje informirati na njihovoj službenoj stranici.
No, najzanimljivije izlaganje imao je student povijesti Stefan Treskanica, koji je analizirao englesko i hrvatsko izdanje Wikipedije, te diskurs koji vlada u objavljenim člancima, kao i mogućnosti intertekstualnog čitanja koje internetska platforma poput Wikipedije nudi. Naravno, ne treba imati doktorat iz povijesti, nego tek malo zdravog razuma, da su primijeti kako su članci na hrvatskoj Wikipediji u kojima se obrađuju kontroverzne teme iz Drugog svjetskog rata obojeni šovinizmom i rehabilitacijom ustaštva. Dovoljno je vidjeti što se piše pod natuknicom ‘ustaše’ , gdje se ekstenzivno piše o ‘demonizaciji ustaša’, dok se ispod podnaslova ‘Zločini’ nalazi tek link na ‘ustaški koncentracijski logori’. Anonimni autor(i) se još bave i time kako se riječ ‘ustaša’ koristi u Bosni i Hercegovini, za što se kao izvor navodi tabloid 24 sata, a slikovno je cijeli članak opremljen bez ijedne slike ustaških pokolja ili masovnih ubijanja u Jasenovcu.
Stefan Treskanica je upozorio i na to da su rasprave na hrvatskoj Wikipediji opterećene međunacionalnim odnosima i poviješću, te da se ‘stalno utvrđuje tko je čiji i tko govori kojim jezikom’. Potrebno je razviti model kritičkog čitanja, naglasio je Treskanica, jer je ‘javna povijest na ovim prostorima zagušena nacionalizmom’, pa ‘Wikipedija samo replicira javnu sferu’. Da je Treskanica u pravu, u kasnijoj raspravi je potvrdio jedan od studenata, koji je naveo primjere s engleske Wikipedije u natuknicama koje se tiču hrvatske povijesti koje smatra ‘prosrpskima’. Mladi budući povjesničar očito nije razumio da je stvari potrebno sagledati izvan neproduktivne dihotomije Hrvati vs. Srbi. Odnosno, postoji jedan cijeli svijet, od est milijardi ljudi koji uspijeva živjeti izvan toga, a svatko iz Hrvatske ili Srbije tko im se pridruži zna da će se osloboditi samonametnutog šovinističkog križa. Rasprava o suočavanju s prošlošću na internetu mnoga je pitanja postavila, a na neka i odgovorila, no definitivno je pokazala da se o svemu tome treba što više razgovarati. Stoga treba pohvaliti inicijativu Društva za hrvatsku povjesnicu da pokrene ovu delikatnu temu, koja sustavno truje javni diskurs u hrvatskom društvu. Vrijeme je možda da prestanemo toliko pričati o partizanima i ustašama, a da se zapitamo kako uopće pričamo o tome. I zašto.
Izvor: https://www.tportal.hr/kultura/clanak/suocavanje-s-prosloscu-na-internetskim-portalima-20110415
