Od 16. do 18. rujna sudjelovao sam na NECE Labu AI and the Future of Historical Learning u Salzburgu. Okupilo se oko četrdeset istraživača, nastavnika, muzejskih i memorijalnih stručnjaka te predstavnika civilnog društva iz petnaest europskih zemalja. Za mene je posebno zanimljivo bilo to što se o umjetnoj inteligenciji nije razgovaralo prvenstveno kao o novom nastavnom alatu. Važnije pitanje bilo je: što AI mijenja u načinu na koji stvaramo, prikazujemo i razumijemo prošlost? To mi je i glavna poruka koju sam ponio iz Salzburga.
Generativni AI može proizvesti vrlo uvjerljiv povijesni tekst, fotografiju, animaciju ili simulaciju razgovora s povijesnom osobom. Problem nije samo u tome može li pogriješiti. Važnije je što korisniku uglavnom ostaje skriven proces kojim je prikaz nastao: koji su izvori uključeni, što je izostavljeno i kako su informacije povezane. Zato AI-generirani sadržaj u nastavi povijesti ne bih promatrao kao neutralan prijenos informacija, nego kao još jednu reprezentaciju prošlosti koju treba analizirati.
Malo Google reklame:
To se dobro vidi i u AI-generiranim povijesnim slikama. Modeli često posežu za stereotipima, dominantno europskim i američkim perspektivama te motivima rata, nasilja i heroizma. Takve slike zato mogu biti zanimljive upravo kao materijal za analizu: što nam govore o podacima na kojima su modeli trenirani i kulturnim obrascima koje reproduciraju?
Posebno mi je važna bila rasprava o metakogniciji i povijesnom mišljenju. AI nije stvorio novi problem, nego je postojeći učinio vidljivijim. Ako učenik ne zna analizirati izvor, razlikovati dokaz od interpretacije, usporediti perspektive ili objasniti na temelju čega je donio zaključak, tada mu ni najbolji prompt neće mnogo pomoći. Uvjerljiv odgovor AI-ja može samo prikriti nedostatak razumijevanja. Zbog toga mi se čini da će razvoj AI-ja dodatno povećati važnost proceduralnog znanja u nastavi povijesti. Manje je važno koliko činjenica učenik može reproducirati, a važnije zna li objasniti kako nešto zna.
Jednako je važna transparentnost. Na Labu smo vidjeli primjere animiranja povijesnih fotografija, digitalnih rekonstrukcija i razgovornih povijesnih persona. Takvi projekti mogu biti vrlo zanimljivi, ali granica između izvora i naknadno proizvedenog sadržaja brzo postaje nejasna. Ako fotografiji dodamo pokret koji nikada nije snimljen ili povijesnoj osobi omogućimo da „odgovara“ na pitanja koja joj nikada nisu postavljena, korisnik mora znati gdje završava povijesni izvor, a gdje počinje rekonstrukcija. Sama oznaka „generirano umjetnom inteligencijom“ nije dovoljna. Trebali bismo moći objasniti i kako je sadržaj nastao.
Program je završio World Caféom u kojem smo u rotirajućim skupinama pokušavali zamisliti budućnost povijesnog učenja. Format je omogućio brzu razmjenu različitih perspektiva, ali ostao mi je i osjećaj propuštene prilike. Kada na jednom mjestu imate četrdesetak stručnjaka iz petnaest država, unaprijed pripremljena individualna razmišljanja i sustavnija završna analiza mogli su proizvesti vrlo vrijedan kvalitativni materijal.
Detaljan izvještaj sam napisao za Hrvatski povijesni portal.
