Kad kažem da volim Hrvatsku, ne mislim na to da mi je ona “naj-” u usporedbi s drugima, niti da se moja vrijednost mjeri pripadnošću. Za mene je ljubav prema Hrvatskoj prije svega način kako živim građanstvo: uvažavam druge, poštujem pravila zajednice i branim ideju pravedne države čak i onda kad je to nepopularno.
Domoljublje i nacionalizam nisu isto. Domoljublje shvaćam kao lojalnost demokratskom poretku: poštivanje Ustava, zakona i institucija Republike, te spremnost da se u njihovo ime traži odgovornost. Nacionalizam, naprotiv, polazi od stalnog traženja razlike “nas” i “njih” – identitet se hrani granicom. A šovinizam ide korak dalje: ne traži samo razliku, nego dokaz superiornosti i pravo na prijezir. Tu se domoljublje pretvara u alat, a država u izgovor.
Malo Google reklame:
Zato Hrvatsku volim tako da tražim ono što povezuje čovječanstvo, umjesto da ga razdvaja. Ne zanima me je li netko Hrvat, Srbin, Rom, Filipinac ili Nepalac. Važno mi je kako se ponaša prema drugima: poštuje li dostojanstvo, slobodu i pravila zajedničkog života. I jednako mi je nevažno vjeruje li netko u Krista ili u nevidljivog roza jednoroga – dok god uvažava druge i ne traži da svi žive po njegovoj metafizici.
Kao ateist ne tražim zamjensku dogmu. Ja se oslanjam na čovjeka i na znanost: na provjerljivost, na argument, na mogućnost da promijenimo mišljenje kad se pojave bolji dokazi. To nije hladnoća; to je etika odgovornosti. Ako želimo društvo koje se poziva na istinu, onda istina ne smije biti dekoracija za govore, nego obaveza koja ponekad traži cijenu.
Tu dolazi građanstvo. Za mene “biti građanin Republike” znači reagirati kad drugi ne poštuju zakone, ne zato što volim kaznu, nego zato što volim jednakost pred pravilima. Znači ustati za pravdu i kad većina šuti. Znači prokazati one koji iskorištavaju sustav, čak i kad se to vraća na osobnu štetu. I znači prepoznati licemjerje zajednice koja se klanja Istini – ali samo dok ta istina ne traži nikakvu žrtvu od njih samih.
U tom smislu mi je blizak Miroslav Krleža i njegova balada Khevenhiller iz zbirke Balade Petrice Kerempuha. U onoj rečenici – “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo” – ja čujem i dijagnozu i opomenu: fatalizam koji opravdava nepravdu kao “prirodno stanje”, kao vječnu shemu u kojoj se mali čovjek navikne da mora šutjeti. Ljubav prema Hrvatskoj, kakvu ja zamišljam, počinje upravo tamo gdje taj fatalizam prestaje: kad odbijemo normalizirati korupciju, nasilje, poniženje, diskriminaciju; kad prestanemo govoriti “tako je oduvijek” i počnemo tražiti “kako mora biti”.
Zato sebe ponekad doživljavam kao križanca Matija Gubec i Don Quixote. Od jednoga uzimam tvrdoglavu ideju dostojanstva i pobune protiv tlačenja; od drugoga upornost da se ide protiv “zdravog razuma” gomile kad taj razum služi samo komforu. Razlika je u sredstvima: ne mačem, nego javnom riječju, argumentom, prijavom, dokazima, pritiskom na institucije i solidarnošću s onima koje se gura na rub. Taj “quijotovski” dio ljudi vole ismijati, dok se ne pokaže da je upravo to jedini način da se društvo pomakne.
Ako bih sve sažeo u jednu rečenicu: moja ljubav prema Hrvatskoj nije identitetska, nego građanska. Ne traži da se drugi umanje da bi se “moja” zemlja uvećala. Traži da ova zemlja bude pravednija, normalnija i otvorenija – i da to vrijedi za svakoga.
