Trava nije zelenija ni preko bare

Neki dan sam naletio na preporuku da pogledam pismo koje je američki učitelj poslao ravnatelju i školskom odboru prije umirovljenja. Na kraju školske godine Jerry Conti će navršiti 40 godina rada i cijeli je svoj radni vijek proveo u obrazovanju. Ispada da smo i kolege – učitelji povijesti. Posljednjih 27 godina radio je u istoj osnovnoj školi u graduSyracuse, savezna država New York. Cijelo njegovo pismo možete pročitati na ovom linku, a ja ću se malo zadržati na detaljima koji me potiču na razmišljanje.

That’s all folks!

U pisma kolege Contija prvo mi je za oko zapela misao:

“Za mene, povijest je uvijek bila puno više od običnog posla, stvarno je bila moj život, uvijek je usmjeravala moja putovanja, čitanje i čak diktirala moje gledanje televizije i filmova.”

Jerry Conti

Jerry Conti

Kroz posao ga vodila misao Johna DeweyaObrazovanje nije priprema za život, učenje jest život.” Sada smatra da naša profesija ne samo obezvrijeđena već možda i prezrena. U današnjem sustavu se cijeni konformizam, standardizacija i testiranje koja su protjerala kreativnost, akademsku slobodu, autonomiju učitelja, eksperimentiranje i inovaciju u nastavi. Školska administracija nema razumijevanja za potrebe nastavnika i učenika već se samo bavi osmišljavanjem evaluacije. Nedostatak vodstva na svim razinama producira zbunjenost, gubitak povjerenja i dramatično brzo propadanje morala. Posljedice tih loših odluka će još više štetiti obrazovanju u godinama koje dolaze. U stalnom naporu da se zadovolji propisano “permanentno usavršavanje” (sa slanjem planova, radnih materijala) izgubili smo vrijeme potrebno za sagledavanje rada učenika, za intelektualne rasprave sa učenicima i kolegama ili vrijeme potrebno za vlastito istraživanje u potrazi sa osobnim napretkom. Vodi nas evaluacija, a ne znanje. Procedura je postala naš najvažniji proizvod.

Zvuči li ovaj izvučeni tekst američkog kolege imalo poznato? Kroz druženje s kolegama s vremenom se sve više gomilaju jadikovke u kojima postajemo sve veći birokrati i piskarala, učenici ne uče u potrazi za znanjem već za ocjenom, hiperproduciramo odlikaše da bi upisali srednje škole, roditelji svojoj djeci opravdavaju “izostanke” kako bi ih “spasili” loših ocjena, itd.

Jedan drugi komentator u jučerašnjem New York Timesu pod naslovom “Učitelji – hoće li ikada naučiti?” piše o tome kako se generalno gledajući obrazovanje u SAD-u nije promijenilo u posljednjih stotinjak godina. Razina znanja se ne povećava, a i dalje postoje razlike u obrazovanju različitih rasa i klasa. Piše da se nakon brojnih i recentnih pokušaja reformi obrazovanja ništa nije promijenilo:

“U cjelini i dalje imamo iste učitelje, u istim ulogama, sa istom razinom znanja, u istim školama, sa istim materijalima i praktično ista razina roditeljske potpore. Nazovimo to industrijskim modelom: moć je na vrhu, gdje država i državni činovnici postavljaju ciljeve, osiguravaju novac i učitelje drže odgovornima za ostvarivanje prethodno zadanih ciljeva.”

Premda se naše obrazovanje nastavnika dosta razlikuje od američkog ipak i kod nas vrijedi misao da nam u podučavanju najviše vrijedi vlastito iskustvo i prijenos iskustva naših kolega. Komentator vidi problem u tome što je učiteljski poziv toliko obezvrijeđeni da učitelji više nisu oni najbolji studenti u generaciji. Sustav bi se morao pobrinuti da plaće učitelja budu poput plaća drugih visokoobrazovanih stručnjaka.

Čini mi se da ni tamo preko bare trava za učitelje nije zelenija. More nas slične brige odnosno nebrige onih koji bi to morali ispraviti. Kod nas je možda najvažnije da nemamo neku glavnu nit vodilju, nemamo smjer u kojem idemo. Kao nastavnici smo nesigurni u budućnost. Uz stalni problem negativnog prirodnog prirasta što nam ne ide u korist imamo i problem što naš vrh eksperimentira. Mijenjamo kompetencije, pa mijenjamo kurikulume, a ne mijenjamo cijeli sustav od početka do kraja.