Akcija Feniks je Udbin naziv za terorističku akciju hrvatskih emigranata koji su se u lipnju 1972. godine ubacili u Jugoslaviju i više od mjesec dana se sukobljavali sa pripadnicima jugoslavenskih vlasti. Ta se akcija u hrvatskoj literaturi naziva Bugojanska akcija. U hrvatskoj historiografiji i javnosti Bugojanska akcija je kontroverzno pitanje – dok dio zastupa mišljenje da se radi o hrabrom pokušaju oslobođenja Hrvatske od komunističke vlasti drugi smatraju da se radi o tipičnoj terorističkoj akciji protiv legitimne vlasti.
Plan za akciju skovalo je Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) u Salzburgu, pod nazivom “plan PL”. Izvela ga je postrojba “Planinske lisice“. Cilj je akcije bio uspostava vojne baze na planini Vran i utopistička ideja podizanja naroda na ustanak.
Devetnaestorica dobro naoružanih i opremljenih gerilaca ušli su iz Austrije u Sloveniju 22. lipnja 1972. godine. Kod Dravograda za zaustavili kamion i prisilili ga da ih preveze do sela Gračanice kod Bugojna. Vozača su pustili i on je tek 24. lipnja stao na autocesti Zagreb-Beograd i ispričao događaje.
Gerilci su u međuvremenu razoružali i grupu lovaca. Lovci su u Bugojnu potvrdili priču vozača i dignuta je uzbuna. Odmah je započela mobilizacija Narodne obrane, ratne vojne policije i Teritorijalne obrane. Do prvoga sukoba došlo je 26. lipnja tijekom kojeg je poginulo četvero gerilaca, dvoje vojnih policajaca je ubijeno i dvoje ranjeno. Gerilci su tu izgubili i većinu municije i opreme.
Sljedeći, veći, sukob dogodio se u noći 27/28. lipnja kod sela Rumboka kad je poginulo 8 pripadnika partizanskog odreda, 7 ih je ranjeno, a ubijen je jedan gerilac. Tu su se gerilci podijelili na tri skupine i otada su se samo pokušavali spasiti skrivanjem i bježanjem. Većina njih je u sljedeća dva mjeseca u raznim sukobima poginula, a četvorica su zarobljena. Njih je Vojni sud u Sarajevu osudio na smrt. Kazna je izvršena nad trojicom, dok je najmlađi među njima, tada devetnaestogodišnji Ludvih Pavlović, pomilovan na 20 godina robije. U istrazi vezanoj za ovu akciju uhićeno je nekoliko desetaka Hrvata pod optužbom da su pripremali teren za akciju. Nekolicina uhićenih podlegla je torturama pod istragom. Nekolicinu hrvatskih emigranata je Udba likvidirala zbog povezanosti s Bugojanskom skupinom.
Za tadašnju jugoslavensku vlast suzbijanje terorističke akcije samo je potvrdilo ideju o vrijednosti koncepta općenarodne obrane (u kojem se čitav narod diže protiv neprijatelja uz dostupno oružje koje je pripremeljeno i raspoređeno na terenu). Poginulo je 13 jugoslavenskih vojnika i više od 20 ih je ranjeno.
U akciji je sudjelovalo više tisuća pripadnika raznih vojnih, policijskih i rezervnih jedinica uz potporu helikoptera. Predsjednik Tito odlikovao je 389 osoba koje su se istaknule u akciji.
O Bugojanskoj skupini raspravljao je 1997. godine i Hrvatski sabor na prijedlog zastupnika Ivana Gabelice da se devetnaestorici boraca iz te akcije dodijele činovi i odličja te da se posmrtno izjednače s dragovoljcima Domovinskog rata. Taj je prijedlog odbijen, ali se ti borci smatraju poratnim žrtvama Drugoga svjetskoga rata.
U posljednje se vrijeme među povjesničarskim krugovima postavlja pitanje o tome nije li UDBa pripremala akciju sa svrhom da se hrvatsku emigraciju prikaže kao ekstremističku i opasnu.
Riječ je, naime, o osobama koje su pripadali skupini što je planirala otrovati vodovod u Beogradu i postaviti eksploziv na jednoj zagrebačkoj trafostanici, čime bi stradali brojni potpuno nevini ljudi, a što ubačene pripadnike HRB-a neosporno čini teroristima, ne herojima i mučenicima, kako ih neki žele prikazati.
dr. sc. Hrvoje klasić
Komentiraj