Rote Armee Fraktion (RAF) – Frakcija Crvene armije

Terorizam nije pojam vezan samo uz najnovije moderno doba. Sama riječ proizlazi iz termina “teror” i pojavljuje se prvi put za vrijeme jakobinske diktature u francuskoj revoluciji. U Klaićevom Rječniku stranih riječi teror je definiran kao “primjena nasilja sve do fizičkog uništenja protivnika“.  Sama definicija terorizma se mijenja ovisno o vremenu i mjestu pisanja autora. Mogli bi kao dovoljno neutralnu definiciju odabrati sljedeću: “Terorizam je specifičan oblik agresivnog djelovanja protiv naroda, životne sredine i materijalnih dobara neke zemlje u miru i u ratu.” (Cvjetković, 2002., 35). Još jedna “prikladna” definicija bi bila: “Terorizam je namjerno i sustavno ubijanje, sakaćenje i ugrožavanje nevinih kako bi se u njih utjeralo strah radi neke političke svrhe.” (Harmon, 2002., 19). Teror je pokušaj uništavanja ili u najmanju ruku zastrašivanja nekog protivnika.

Uz pojam terorizma treba razlikovati sabotažu i diverziju. “Pod diverzijom podrazumijevaju se specijalni oblici ili vidovi defanzivnih djelovanja i akcija čiji je cilj nanošenje gubitaka i štete stvarnom ili potencijalnom protivniku. Diverzije se izvode u namjeri podrivanja vlasti ili rušenja privrede, paljenjem ili uništavanjem na drugi način industrijskih, prometnih i drugih privrednih postrojenja, tvornica, mostova, vodovoda, zaliha, hrane, materijala ili robe koja ima značaj za privredu” (Cvjetković, 2002., 34). “Sabotaže  su nezamjetne, potajne, maskirane djelatnosti s odugovlačenjem poslova, tzv. pasivne rezistencije i redovni pratitelj aktivnih oblika diverzija” (Cvjetković, 2002., 34).

Teror podrazumijeva akcije nasilja na nedužno stanovništvo, pripadnike policije i vojske te ugrožavanje životne sredine i materijalnih dobara s ciljem zastrašivanja, stvaranja nesigurnosti, dezorganizacije i uništavanja. Same akcije ne moraju imati teške posljedice po ljude i materijalna dobra, ali zato moraju izazvati vrlo jak i snažan odjek u javnosti, za razliku od diverzija kojima je osnovni cilj golema materijalna šteta i ljudski gubici. Opći strah koji prožima politički i društveni poredak, psihičko stanje neuravnoteženosti, i konkretna materijalna šteta po život i imovinu koju teroristi čine, imaju namjeru promicati neku političku svrhu, bez obzira na to je li ona kratkoročna ili dugoročna, ograničena ili neograničena. Terorizam u ratu je redovna pojava, a u miru se javlja u kriznim situacijama. Terorističke akcije izvode članovi terorističkih organizacija, plaćenici, kriminalci, fanatici i drugi. Teror nije sam sebi cilj, nego sredstvo političke moći i način da se zadrži politička moć.

Nastanak i afirmacija RAF-a

Terorizam je u kasnim 1960-im godinama terorizam postao stvarnom snagom i zauzeo čvrst položaj u nacionalnoj i međunarodnoj politici. Godina 1968. najbolji je pokazatelj toga trenda. Tada su Palestinci nakon arapsko-izraelskog rata započeli akcije zračnog terorizma, nemiri u Francuskoj, Gvatemali, Kini, afirmacija Crnih pantera u SAD-u, vijetkonška Teth ofenziva i na to vezani studentski proturatni pokret u SAD-u i širom Europe.

U tom vrelu građanske neposlušnosti u Njemačkoj, u ljeto 1967. godine nastali su temelji terorističke organizacije kasnije poznate kao RAF (Rote Armee Fraktion). To ljeto se činilo da studentski prosvjedi uopće ne prestaju – kao izgovor za prosvjede se koristilo sve, od rata u Vijetnamu, do političkih koalicija ili sveučilišne politike. 2. lipnja 1967. u službeni posjet Berlinu stigao je iranski šah. Tisuće studenata izašlo je na ulice prosvjedovati protiv njegova represivnog režima. Tada već afirmirana ljevičarska novinarka Ulrike Meinhof sudjelovala je u prosvjedima.

Dvadesetšestogodišnjem studentu Bennu Ohnsorgu to je bio prvi prosvjed na kojem je sudjelovao. Policijski narednik Karl-Heinz Kurras mu je sleđa pucao u glavu. Tako je rastući ljevičarski pokret dobio prvu žrtvu i mučenika.  U srpnju su se održavali diskusijski skupovi i tu su se upoznali Baader i Ensslinova.

Nakon samo četrnaest mjeseci (lipanj 1969.) iza rešetaka amnestirani su kao politički zatvorenici istekli su pravo na uvjetnu slobodu. U studenom savezni suz zahtijeva da se vrate u zatvor, ali svi osim Söhnleina bježe preko Francuske i Švicarske u Italiju.

U veljači 1970. odvjetnik Horst Mahler u Napulju je posjetio Baadera i Ensslin i predložio im je povratak u Berlin kako bi osnovali ilegalnu grupu. Krajem veljače su se vratili u Berlin i prenoćili su kod Ulrike Meinhof, koja je često pružala utočište ljevičarima. Članovi Mahlerove revolucionarne vojske su krenuli u nabavu oružja za rat protiv kapitalističke države. Grupu su činili: Mahler, Baader, Ensslin, Astrid Proll, Manfred Grashof, Petra Schelm i Monika Berberich.   Prilikom nabave oružja Baader je uhićen. Monika Berberich pisala je upravi zatvora moleći dozvolu da Baader pomogne Ulrike Meinhof u pisanju knjige o mladima na rubu društva. Baader je dobio dozvolu da u pratnji čuvara odlazi u Institut za društvena istraživanja. To je bio dio plana kojim su uspjeli osloboditi Baadera.

To su više bili kampovi koji su služili za propagandu palestinske borbe nego stvarni kampovi za uvježbavanje. Kada su članovi RAF stigli u jedan takav kamp u Jemenu nisu htjeli “turističku” već pravu obuku. Međutim nisu se pridržavali strogih pravila prama kojima su muškarci i žene trebali biti odvojeni i dr. Palestinci su ih na kraju primorali da napuste kamp. U kolovozu se vraćaju u Berlin i uskoro započinju s prvim akcijama. Počinju pljačkanjem banaka kojim se financiraju. Potporu su im pružali i schiliji. Schili je bio naziv za njemačke ljevičare koji su financijski pomagali RAF. Naziv je nastao kombinacijom riječi schick (otmjeno, gizdavo) i linke (lijevo). Najkraće rečeno – to su bili sponzori RAF-a. Pljačkanjem banaka, primanjem potpore od raznih sponzora RAF je skupio sredstva za sigurne stanove, oružje, lažne dokumente i automobile. U listopadu, nakon uhićenja dijela članova, Baader preuzima vodstvo RAF-a.

U svom djelovanju RAF se u mnogim točka pridržavao “Malog priručnika za urbanu gerilu” koji je objavljen u Berlinu samo tjedan dana nakon Baaderova bijega iz zatvora 1970. godine. Autor priručnika je Carlos Marighella – latinsko američki revolucionar kojeg je 1969. godine ubila brazilska policija.

Njegov priručnik nudi konkretne savjete za borbu urbane gerile protiv fašista i kapitalista. RAF je sljedio upute priručnika tako što su pljačkali banke za svoje financiranje, uvijek su ostavljali poruke o svom djelovanju nakon neke akcije i ono što je bitno završili su profesionalnu obuku. Međutim Marighellin priručnik se temeljio na krivim teorijskim postavkama. Takva taktika je relativo djelovala u Urugvajskoj revoluciji kada su Tupamaros nakratko zauzeli Montevideo. Pretpostavka je ovakva: treba napasti državu i onda joj dopustiti da odgovori u svojoj fašističkoj maniri. Kada bi država tako reagirala narod bi se pobunio i uzeo vlast. Urbana gerila je morala samo zametnuti iskru prave revolucije. U Njemačkoj su akcije RAFa samo plašile građanstvo i nisu postigle takav stupanj empatije.

Nakon drugog svjetskog rata Saveznici su da bi spriječili pojavljivanje nekog novog Hitlera Njemačku rekonstruirali kao labavu konfederaciju snažnih državica, od kojih je svaka imala svoju policiju. Nije postojao nikakav savezni policijski aparat. Svaka je država imala svoj sistem i to su teroristi i njima slični jako koristili. Po uzoru na američki FBI početkom 1971. godine dogovoreno je stvarenje Saveznog kriminalističkog ureda, BKA (Bundeskriminalamt), koji je trebao biti zadužen za protuterorističku borbu. Te je zime Ulrike Meinhof napisala manifest grupe. Na naslovnoj stranici Koncepta urbane gerile nalazio se logotip sa strojnicom tipa kalašnjikov na crvenoj zvijezdi petokraki, te slovima RAF napisanim preko toga. Ime je simbolično trebalo označavati pobjedu ruske Crvene Armije nad nacističkom Njemačkom, kao i kratica RAF kao asocijacija na pobjedu britanskog ratnog zrakoplovstva. Ruski kalašnjikov na logotipu kasnije je zamijenjen automatskih pištoljem Heckler i Koch njemačke proizvodnje kako bi se naglasila samosvojnost grupe.

Tog je ljeta u Berlinu osnovana organizacija Pokret 2. lipnja koja je tijesno surađivala s RAF-om. Diljem Njemačke je tri tisuće policajaca angažirano u traganju za teroristima. Institut Allensbach objavo je rezultate ankete prema kojoj svaki peti Nijemac mlađi od trideset godina osjeća “određenu dozu simpatije” prema Frakciji Crvene Armije. 

Vrhunac djelovanja

11. svibnja u bombaškom napadu RAF-a na kantinu Glavnog stožera Petog američkog korpusa poginuo je potpukovnik Bloomqouist i ranjeno je trinaest vojnika. Materijalna šteta je procijenjena na oko miljun DEM-a. RAF je ultimativno zahtijevao od Amerikanaca trenutni prestanak miniranja sjevernovijetnamskih luka. 12. svibnja u bombaškom napadu na policijsku postaju u Augsburgu ranjeno je pet policajaca, a u bombaškom napadu na BKA u Münchenu uništeno je 60 automobila. Uskoro su pripadnici RAF-a započeli napade kojima su skretali pozornost javnosti na uvjete u kojima su držani njihovi drugovi u njemačkim zatvorima. Izolacijska tortura u njemačkim zatvorima bila je dio toga. 24. svibnja u bombaškom napadu na vojarnu Campbell poginulo je troje Američkih vojnika, a ranjeno je još petero. Zgrada koja je oštećena u napadu je prvobitno bila označena kao računalna zgrada, da bi se kasnije otkrilo da su tu ustvari bila smještena neka “super-računala” pod nazorom CIA ili NSA.

O tome da li su članovi RAFa znali što se tu nalazi postoje samo nagađanja, ali prema izjavama očevidaca strana napadnute zgrade je pomno odabrana pa se pretpostavlja da je to ipak bio ciljani napad. RAF je tvrdio da su bombe odgovor na američka bombardiranja u Vijetnamu, gdje je u zadnjih sedam tjedana Američko ratno zrakoplovstvo bacilo više bombi nego na Njemačku i Japan tijekom cijelog Drugog svjetskog rata.  27. svibnja sve njemačk novine su obavile popis devetnaest najtraženijih pripadnika RAF-a zajedno sa njihovima fotografijama. Na popisu su: Andreas Baader, Gudrun Ensslin, Ulrike Meinhof, Jan Carl Raspe, Holger Meins, Brigitte Mohnhaupt, Klaus Junschke, Irmgard Möller, Ilse Stachowiack, Ronald Augustin, Katarina Hamerschmidt, Rosemarie Keser, Siegfried Hauser, Bernard Braun, Ralf Reinders, Ingeborg Barz, Albert Fichte, Axel Achterath i Heinz Brockmann.

Horst Herold, glavni komesar BKA, pozvao je 29. svibnja sve šefove regionalnih policija da sudjeluju u akciji Špricanja vode, koja je trebala obuhvatiti cijelu Saveznu Republku Njemačku. Cilj akcije je bio otkrivanje i hvatanje članova i simpatizera RAF-a, kao i otkrivanje njihovih skloništa i eliminiranje cjelokupne infrastrukture.

Nekoliko dana nakon toga u Hamburgu u kupovini odjeće je uhićena i Ensslinova. U Berlinu je uhićena Brigitte Mohnhaupt. U Hannoveru su uhićeni Ulrike Meinhof i Gerhard Müller.U policiji nisu imali čvrstih dokaza da su uhapsili Ulrike Meinhof jer nisu imali njezine otiske prstiju. U stanu gdje se skrivala, policija je pronašla primjerak časopisa Stern u kojem je bio članak o njoj. Pronašli su uz članak i redgensku sliku mozga Ulrike Meinhof, snimljenu nakon operacije 1962. kada joj je na začepljenu krvnu žilu u glavi bila ugrađena metalna kopča. Na silu su joj dali anesteziju, kako bi je mogli snimiti rendgenom. Na rendgenu se vidjela spomenuta kopča. Time je bila identificirana.  Müller je kasnije na suđenju postao pokajnik i svjedočio je protiv svojih suboraca. Meinhof je zatvorena u zvučno izoliranu ćeliju u zatvoru Ossendorf-Köln. U Stuttgartu je policija upala u stan i ubila Iana MacLeoda, mladog škotskog poslovnog čovjeka, za kojeg su sumjali da je povezan sa RAF-om. Nikada nije bilo dokazano da je imao ikakve veze s aktivnostima RAF-a. Policija je uz pomoć pokajnika Hans-Petar Koniecznya uhvatila i Klausa Jünschkea i Irmgard Möller.

Od 17. siječnja do 15. veljače 1973. traje prvi štrajk glađu četrdeset zatvorenih pripadnika RAF-a. Štrajkali su protiv zatvorskih uvjeta, zahtijevajući prekid izolacije. Ulrike Meinhof je nakon osam mjeseci potpune izolacije premještena u dio zatvora u kojem su se nalazili i drugi zatovrenici, no izolacija nije prekinuta. Odvjetnici zatočenih članova RAF-a stupili su u veljači iz solidarnosti s njima u štrajk glađu ispred Federalnog vrhovnog suda. Tada je nakon više od osam mjeseci zvučne i svake druge izolacije, Ulrike Meinhof bila preseljena.

Komandosi Crnog rujna koji su početkom ožujka zauzeli Ambasadu Saudijske Arabije u Khartumu između ostalog su neuspješno tražili i oslobađanje svih članova RAF-a. Četrdeset zatvorenika, ne samo članova RAF-a je održalo od 8. svibnja do 29. lipnja drugi štrajk glađu protiv zatvorskih uvjeta. Zatvorska je uprava prvi put koristila i metodu prisilnog hranjenja. Baaderu je krajem svibnja bila ukinuta voda. Ulrike Meinhof je od Božića prekinula svaki kontakt sa svojim kćerima.

Suđenje Frakciji Crvene Armije

U listopadu je historijsko jezgro RAF-a, Andreas Baader, Ulrike Meinhof, Gudrun Ensslin, Jan-Carl Raspe i Holger Meins, službeno optuženo za desetke zločina. Na vrhu duge optužnice bilo je i pet ubojstava. Baader i Raspe su premješteni u Stammheim. Svi zatvorenici su nastavili sa štrajkom glađu, iako je bilo vidljivo da neki poput Baadera varaju. Prisilno hranjeni su vezivani za stol, na silu su im otvarali usta i gurali im cijev niz grlo. RAF-ovi odvjetnici zahtijevali su od zatvorskog liječnika da prekine sa sadističkom torturom. Početkom studenog usljed štajka glađu umro je Holger Meins.

Krajem studenog Ulrike Meinhof je oduđena na osam godina zatvora zbog sudjelovanja u oslobađanju Andreasa Baadera, a Horst Mahler je odsuđen na četiri godine zatvora zbog pljačke banke. Jan-Carl Raspe je prebačen u Stammheim. Početkom prosinca slavni francuski filozof Jean-Paul Sartre je posjetio Baadera u zatvoru tijekom štrajka glađu, kako bi ga intervjuirao. Interview nikad nije objavljen. Sartre je kasnije kritizirao nehumane uvjete u kojima su zatočeni pripadnici RAF-a. Štrajk glađu je opzvan 5. veljače 1975. nakon 145 dana.

U prosincu 1974. u Bundestagu je usvojen Lex Baader-Meinhof. Prihvaćeni amandmani dopuštali su sudovima da mogu isključiti odvjetnike iz obrane klijenata, ukoliko i ne postoji više od sumnje da je uspostavio zločinačku vezu s optuženim ili da podržava zločinačku organizaciju. Dopušten je nastavak suđenja u izočnosti optuženika, u slučaju da je optuženikova bolest rezultat njegova vlastitog djelovanja, npr. Ako je bolestan zbog štrajka glađu. Zabranjena je kolektivna obrana što su odvjetnici RAF-a prakticirali. Sada je svaki optuženik morao imati svog odvjetnika.

U ožujku je kontraobavještajna jedinica Ureda za zaštitu ustava podmetnula prislušne uređaje u pet ćelija članova RAF-a zatvorenih u Stammheimu. U Parizu je podmetnuta bomba eksplodirala i uništila pariški ured medijskog lanca Axela Springera. Jedna od pariških novinskih agencija dobila je poruku od Grupe 6. ožujka, u kojoj se tvrdilo da je bomba postavljena kao zahtjev za oslobođenjem i potpunom amnestijom za cijeli RAF.

U travnju je šestero članova RAF-a zauzelo ambasadu Zapadne Njemačke u Stockholmu i zarobilo jedanaest talaca. Komandosi Holger Meins traže puštanje svih članova RAF-a i prijete ubijanjem talaca. Postavili su i 15 kilograma TNT-a spremnog za aktiviranje. Policija je ubrzo preuzela kontrolu nad prizemljem, našto su teroristi ubili ruskog vojnog atašea. Njemački kancelar je odbio udovoljiti njihovim zahtjevima i dao je zeleno svjetlo švedskoj policiji. Teroristi su ubili atašea za gospodarstvo. Kratki spoj na detonatoru uzrokavao je prijevremeno aktiviranje TNT-a. Jedan je terorist poginuo, a drugi je teško ranjen. Ipak su ga nekoliko dana kasnije avionom prebacili na liječnički odjel zatvora Stammheim, iako su se tome protivili švedski liječnici. Nekoliko dana kasnije je umro. Švedski liječnik dr. Zetterstroem kvalificirao je to izručenje kao ubojstvo.

Kako su vođe RAF-a u zatvoru, odvjetnik Siegfried Haag je de facto postao vođa tzv. Druge generacije Frakcije Crvene Armije, koja se poglavito bavila oslobađanjem vođa i članova prve generacije iz zatvora.
Na cestovnoj policijskoj barikadi ubijen je Werner Sauber, a Roland Otto i Karl-Heinz Roth su uhićeni. Siegfried Haag i Elisabeth von Dyck uhićeni su zbog krijumčarenja oružja iz Švicarske. Odvjetnik Haag proveo je kraće vrijeme u zatvoru zbog sumnje da je postao suučesnik svojim klijentima. Nakon izlaska iz zatvora prešao je u ilegalu i odlučuje poduzeti “važnije mjere u borbi s imperijalizmom”.

Prije početka suđenja u svibnju 1975. godine tehničari Savezne obavještajne službe postavili su još dva pisluškivača u dvije prazne ćelije u Stammheimu. Tako su prisluškivali sedam ćelija u zatvorskom odjelu rezerviranom za članove RAF-a.

Prvi dan suđenja RAF-u bio je 21. svibanj i suđenje se održavalo u novoj sudnici u sklopu zatvora Stammheim. Bilo je nazočno 120 posjetitelja, među kojima i aktivisti Amnesty Internationala i 81 novinar. Predsjedavajući sudac bio je Theodor Prinzing. Drugi dan suđenja započeo je Baader tvrdnjom da su ćelije u kojima borave zatvorenici ozvučene, kao i ćelije koje su bile predviđene za posjete odvjetnika.

Krajem lipnja Katarine Hammerschmidt, članici RAF-a, dijagnosticiran je tumor na grlu. Zatražila je liječenje izvan zatvora, ali je potrebne dozvole dobila prekasno. Umrla je u bolnici.

Zbog stalnog ometanja suda optuženici su udaljeni iz sudnice. 19. kolovoza 1975. godine optuženi su u odsutnosti. Gudrun Ensslin, studentica, Andreas Baader, nezaposlen, Ulrike Meinhof, novinarka, i Jan-Carl Raspe, sociolog, zajedno su bili optuženi za četiri ubojstva, 54 pokušaja ubojstva i za udruživanje u zločinačku organizaciju.

Nezavisni medicinski stručnjaci ustvrdili su u rujnu da zbog uvjeta zatočenja osuđenici nisu sposobni za prisustvovanje raspravi više od tri sata dnevno. Visoki sud u Stuttgartu je donio odluku prema kojom se zatvorenici zbog stanja u koje su sami sebe doveli štrajkom glađu, isključuju iz daljnjeg procesa.

Nijednom odvjetniku nije dozovljeno prisustvovati premetačini ćelije. Nakon temeljita pregleda ćelija je vrlo brzo renovirana, tako da su svi potencijalni dokazi uklonjeni. Odvjetnici i obitelj traže da se osnuje Međunarodna istražna komisija kako bi se rasvijetlile okolnosti njezine smrti. Sljedećih se tjedana diljem Njemačke održavaju prosvjedi protiv ubojstva Ulrike Meinhof. Bilo je i 11 atentata ili podmetnutih požara, 90 prijetnji, 23 demonstracije i mitinga, 42 tiskanja letaka, 52 zidna natpisa, a u inozemstvu 20 atentata ili podmetnutih požara. Za eksploziju bombe u njemačkom konzulatu u Nici odgovornost su preuzeli Komandosi Ulrike Meinhof. U bombaškim napadima oštećene su i poslovne zgrade Kloekner i Thyssen u Parizu, te radio-stanica u američkoj vojnoj bazi u Frankfurtu.

Druga obdukcija na zahtjev obitelji također nije našla ništa sumnjivo. Kasnije su obje obdukcije dovedene u pitanje. Međunarodna istražiteljska komisija našla je dokaze o mogućem silovanju. Bilo je i nekih sumnji da se konop od ručnika nije mogao vezati za rešetke bez tuđe pomoći. Sumnjivo je bilo i to što je Meinhof uviek pisala o svemu što je namjeravala učiniti, dok ovaj put nije ostao nikakav pisani trag.

Postoje rasprave o tome da li su RAF zajedno vodili Baader-Meinhof ili Baader-Ensslin. Njemački tisak im je dao popularno ime “Banda Baader-Meinhof” prvenstveno zato jer je Ulrike Meinhof bila poznatija i već afirmirana ljevičarka i najpoznatija njemačka novinarka s početka sedamdesetih godina. Premda je RAF kao grupa od najmanje deset “tvrdih” bio u dobroj mjeri decentraliziran, vođa je svakako bio Baader. Uz njega bi ženski vođa grupe bila Ensslinova. Baader nije tolerirao stalna promišljanja i nesigurnost koja su pratila Meinhof. Stalno ju je pratio osjećaj manje vrijednosti i pridružila se Baaderu kako bi konačno i činila ono o čemu je pisala i na čemu je zarađivala. Premda je napisala manifest “Koncept urbane gerile” nije bila u samom vrhu koji je vodio RAF. U zatvoru u Stammheimu je potpuno okrenula leđa starim prijateljima i obitelji i našla izlaz iz svoje stalne nesigurnosti u samoubojstvu.

Suđenje se svakodnevno nastavilo. Optuženici su priznali da su pripadnici urbane gerile te da su politički odgovorni za bombaške napade protiv američkih ciljeva u Saveznoj Republici Njemačkoj i za atentate za koje su optuženi. Tražili su da se njihove akcije stave u kontekst Vijetnoamskog rata, navodeći da su one samo odgovor na logističku podršku koju su američke baze u Europi imale u agresiji na zemlje Azije. Naglašavali su negativnu ulogu Savezne Repuslike Njemačke u genocidu počinjenom u Vijetnamu za vrijeme kancelara Willyja Brandta. Sud je odbacio takav pokušaj tvrdnjom da Vijetnam nije subjekt ovog suđenja.

Krajem lipnja je skupina Palestinaca i Nijemaca otela Airbus Air Francea. Tražili su oslobođenje četrdesetoro Palestinaca u Izraelu, petero u Keniji, po jednog zatvorenika iz švicarskog i francuskog zatvora, te šest Nijemaca – Jan-Carl Raspea, Ingrid Schubert i Wernera Hoppea iz RAF-a, te Fritza Teufela, Ralfa Reindersa i Inge Viett iz Pokreta 2. lipnja. Sletjeli su u Ugandu. Izraelski komandosi su izršili prepad na zračnu luku u Entebbeu i zauzeli je, dok su istovremeno izraelski lovci uništili jedanaest zrakoplova MIG-21 na pisti. Troje se otmičara uspjelo spastiti bijegom.

U srpnju je pokajnik Gerhard Müller svjedočio protiv optuženih. Vrlo detaljno i precizno je opisao strukturu RAF-a. Klaus Jünschke svjedočio je protiv Müllerovog iskaza. Tijekom suđenja Jüunscke je preskočio sučev stol i napao predsjedavajućeg suca Theodora Prinzinga. Taj je napad sljedeće godine upotrebljen protiv njega kao dokaz fanatične mržnje koju osjeća prema državi. Osuđen je na doživotni zatvor zbog zajedničkog ubojstva počinjenog uoči Božića 1971. za vrijeme pljačke Kaiserslauten banke. Presuda je bila upitna je jer bilo vrlo malo dokaza da je Jünscke uošće sudjelovao u toj pljački.

Nakon sukoba sa zatovrskim stražarima Baaderu i Raspeu je proširena optužnica. Omah su opozvana prava za druženje zatvorenika. Tijekom listopada tisak je proširio neutemeljnu vijest da RAF posjeduje moguće atomsko oružje.

Sudbonosna ’77.

U siječnju 1977. godine je RAF grupa zatvora Stammheim dobila još jednu članicu – premještena je Irmgard Möller. 10. siječnja je opozvan sudac Prinzing – opoziv zbog pristranosti. Naslijedio ga je sudac Foth. U veljači dolazi do sve češćih sukoba zatovrenika i čuvara u Stammheimu.

U siječnju 1977. godine je RAF grupa zatvora Stammheim dobila još jednu članicu – premještena je Irmgard Möller. 10. siječnja je opozvan sudac Prinzing – opoziv zbog pristranosti. Naslijedio ga je sudac Foth. U veljači dolazi do sve češćih sukoba zatovrenika i čuvara u Stammheimu.

U ožujku su ministar pravosuđa i ministar unutrašnjih poslova Bad-Württemberga priznali na konferenciji za tisak da je savezna tajna služba (BND Bundesnachrichtendienst – Savezna obavještajna služba) instalirala prislušne uređaje u sedam ćelija u Stammheimu, kako bi mogli prisluškivati razgovore između odvjetnika i zatvorenika prije početka procesa. Nisu priznali da se još od ožujka 1975. godine prisluškuju ćelije u kojima su bili zatvoreni pripadnici RAF-a i srodnih grupacija. Odvjetnici obrane su nakon tog priznana bezuspješno tražili suspenziju procesa. 29. ožujka 1977. Jan-Carl Raspe, Andreas Baader i Gudrun Ensslin posljednji put se pojavljuju na sudu. Baader je napisao molbu da se pozovu kancelari Willy Brandt i Helmut Schmidt, optužujući ih za proganjanje RAF-a od 1972. godine jer su “odobrili koncepciju antibubverzivnog rata suprotnog običajnom pravu”.  Jan-Carl Raspe pozvao je tajne službe da se izjasne u vezi afere prisluškivanja, a Ensslinova je najavila novi štrajk glađu. Njezin je odvjetnik odstupio pozivajući se na incident s prisluškivanjem. Sljedećeg su dana zatovrenici RAF-a stupili u četvrti štrajk glađu, tražeći prema preporukama medicinskih stručnjaka da budu stavljeni u grupe od 15 do 20 osoba, te barem minimalna ista prava kakva su priznata ratnim zarobljenicima.

U travnju se suđenje približavalo kraju. Savezni državni tužitelj Siegfried Buback je ubijen u svom automobilu na putu kući zajedno sa vozačem i policajcem-tjelohraniteljem. Odgovornost su preuzeli Komandosi Ulrike Meinhof. U priopćenju koje je dostavljeno Njemačkoj novinskoj agenciji su naveli da je savezni državni tužitelj Buback bio odgovoran za uvjete zetočenja pripadnika Frakcije Crvene Armije, te za mučenje i smrt Holgera Meinsa i Siegfrieda Hausnera. Krajem travnja se zdravstveno stanje zatvorenika, uslijed štrajka glađu, jako pogoršalo. Gudrun Ensslin je već na rubu smrti i unatoč njenom protivljenju prisilno je hranjena još od 25. travnja. Amnesty International je tražio od savezne vlade da slijedi članke zakona koje je verificirao UN protiv nečovječnih postupaka, poglavito članke protiv mučenja koje je zabranjeno, te da se posluša mišljenje liječnika. 28. travnja sudac Foth donio je presudu. Andreas Baader, Jan-Carl Raspe i Gudrun Ensslin su proglašeni krivima za četiri ubojstva, 27 pokušaja ubojstva i niz bombaških akcija. Svi su osuđeni na doživotni zatvor. Suđenje koje je trajalo dvije godine i Njemačku stajalo preko 15 miljuna dolara je završeno. Saslušano je 500 od gotovo 900 predloženih svjedoka. 30. travnja vlada je prvi put popustila pred štrajkom glađu, kako bi sačuvala ionako nizak ugled Njemačke u inozemstvu. Ministar pravosuđa Baden-Württenberga dao je obećanje da će zatvorenici biti stavljeni u grupe s mogućnošću promjena. U srpnju su u Stammheim prebačeni Wolfgang Beer, Helmut Pohl i Werner Hoppe, članovi RAF-a. Nešto kasnije k njima je prebačena i Verena Becker. U zatovrima u Berlinu i Kölnu su također formirali RAF grupe zatvorenika. U kolovozu je unatoč popuštanju uprave zatvora i dopuštenju druženja rasla napetost između stražara i zatvorenika. Nakon provokacije stražara došlo je do hrvanja između Jan-Carla Raspea i jednog čuvara. Nakon toga je utrčalo trideset čuvara kji su pretukli i zlostavljali pripadnike RAF-a. Taj je incident iskorišten za ponovno uvođenje izolacije. Beer, Hoppe i Pohl su vraćeni u hamburški zatvor. Zatvorenici RAF-a su 8. kolovoza počeli štrajk glađu i žeđu.

Tijekom štrajka su neki od zatvorenika pali u komu, pa su prebačeni u bolnicu. U anketi njemačke televizije i dnevinih novina Die Zeit 74% anketiranih izjasnilo se protiv prisilnog hranjenja zatvorenika. Istraživanje je provedeno s namjerom da se javnost psihološki pripremi na mogućnost da neki od zatvorenika umru od posljedica štrajka glađu.Tijekom štrajka je druga generacija neuspješno je pokušala raketnim bacačem napasti ured državnog tužitelja u Karlsruheu. Toj drugo generaciji su pripadali: Brigite Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Elisabeth von Dyck, Christian Klar, Knut Folkners, Sigrid Sternebeck, Angelike Spietel, Silke Maier-Witt, Willy Peter Stoll, Peter Jürgen Boock, Susane Albrecht, Adelheid Schultz, Rolf Clemens Wagner i Stefan Wisniewski.

Zatvoreni pripadnici RAF-a i Pokreta 2. lipnja prekinuli su 2. rujna štrajk. To im je bio jedini način da izbjegnu sigurnu smrt na koju su provladini mediji pripremali javnost.

“Njemačka jesen”

Hanns-Martin Schleyer, predsjednik Udruge njemačkih poslodavaca i izvršni direktor Daimler-Benza, otet je 5. rujna 1977. u Cologne, iz automobila i prilikom otmice su poginula tri policajca i njegov vozač. Schleyer je tijekom Drugog svjetskog rata bio pobočnik Reinharda Heydricha, šefa sigurnosti SS-a, i bio je zadužen da češku industriju integrira s nacional-socijalističkom ekonomijom. Istog su dana Baader, Ensslin i Raspe stavljeni u potpunu izolaciju. Oduzeti su im radio i TV prijemnici, obustavljena je pošta, novine, posjeta odvjetnika ili rodbine. Više nisu imali nikakvu vezu sa vanjskim svijetom.

Sljedećeg je dana protestantski svećenik u Wiesbadenu našao pismo naslovljeno na “saveznu vladu”. U njemu je bila Schleyerova fotografija i poruka u kojoj stoji da su Komandosi Siegfried Hausner zarobili predsjednika Udruge njemačkih poslodavaca. Tražili su puštanje zatvorenika Frakcije Crvene Armije: Baader, Ensslin, Raspe, Becker, Hoppe, Dellwo, Krabbe, Rössner, Schubert i Möller. Morali su biti pušteni na slobodu i mogućnost da odlete u zemlju po svom izboru. Također je svaki od njih morao dobiti po 100.000 njemačkih maraka.

Komesar BKA, Horst Herold poslao je poruku otmičarima u kojoj želi dokaz da je Schleyer živ. Otmičari kao odgovor šalju vrpcu na kojoj Schleyer odgovara na osobna pitanja. BKA se ponovno obratila otmičarima putem mass-medija, ali je odlučila da zbog prijašnjih iskustava više neće govoriti preko medija. Otmičari moraju odabrati posrednika za razgovor.
Vlada je unajmila švicarskog odvjetnika Denisa Payota kao posrednika.  Otmičari ga kontaktiraju i zahtijevaju da se na TV pojavi neki zatvoreni član RAF i da ih izvijesti kako teku pripreme za njihovo oslobađanje.

BKA daje upute Payotu prema kojima su zatvorenici dobili upitnike u kojima se moraju odlučiti za zemlju u koju žele emigrirati. Većina se zatvorenika odlučuje za Vijetnam, Alžir ili Libiju. Vlada je započela pregovore sa Alžirom i Libijom da li žele prihvatiti zatvorenike. U zatvoru Stammheim je uprava pred vrata ćelija postavila madrace koji su još dodatno zvučno izolirali i onemogućavali razgovore između zatvorenika. Međutim, tu su ih članovi zatovreni RAF-a već preduhitrili. Prokrijumčarenom robom su izradili telefonski sistem od radio prijemnika i nekorištenih strujnih žica. U sljedećem razdoblju BKA je maksimalno odugovlačio oko detalja izvlačenja zatvorenika. Pokrenuta je najopsežnija akcija prisluškivanja. Nekoliko tisuća policajaca nadziralo je glavne telefonske centrale i pošte, kako bi presreli moguću komunikaciju između članova RAF-a. U Bundestagu je u rekordnom roku prihvaćen zakon kojim je sucima dopušteno provođenje stroge zabrane kontakata među osuđenim teroristima ili bilo kim drugim za kog sudac tako odluči. 25. rujna BKA priopćava otmičarima da su Libija i Jemen odbili prihvatiti zatvorenike, a da još čekaju odgovor Vijetnama. Raspe u ime “svih” zatvorenika predaje prošireni popis država u koje bi željeli otići: Angola, Mozambik, Gvineja i Etiopija. BKA je primjetila da je u Raspeovom dopisu bila korištena riječ “mi” i da su prema tome zatvorenici ipak u kontaktu. Unatoč veličini pokrenute akcije BKA i dalje ne napreduje u istrazi. U istrazi su čak korišteni i savjeti vidovnjaka.  Sveobuhvatno prisluškivanje pokazalo je da telefonski pozivi otmičara uglavnom dolaze iz okolice kölnskog željezničkog kolodvora, dok je nekoliko poziva došlo s Gare du Nord, jedne od pariških željezničkih stanica.

Otmičari su Denisa Payota obavijestili da više neće biti nikakvih dokaza da je Schlayer živ ukoliko se ne konkretiziraju radnje za razmjenu. 30. rujna BKA je objavila da vlade Vijetnama i Alžira ne dozvoljavaju ulazak zatvorenika. BKA je također odbila zahtjev da se zatvorenicima RAF-a ukine izolacija u zamjenu za nove dokaze da je Schlayer živ. 4. listopada je policija u Kölnu otkrila automobil koji je korišten u otmici i napušteni stan. 6. listopada uatvoriski liječnik u Stammheimu izjavio je da su Baader, Ensslin, Raspe i Möller u depresiji i da planiraju kolektivno samoubojstvo. Payot je primio pismo pisano Schlayerovim rukopisom i njegovu fotografiju. Schlayer je napisao: “Neizvjesnost je ono pto me njagore pritišće. U svom prvom dopisu napisao sam da je moj život u rukama savezne vlade i da to prihvaćam. Ali nisam predvidio, niti pomislio da ću vegetirati u stalnoj neizvjesnosti kao što mi se događa cijeli mjesec. ” U Stammheimu su zatvorenici i dalje bili izolirani, a agenti BKA nastojali su progurati dezinformacije da su zatvorenici sve depresivniji i skloniji suicidu.

Palestinski komandosi su 13. listopada nakon polijetanja oteli Lufthansin Boeing 737, sa 5 članova posade i 86 putnika, pretežno njemačkih turista na putu u Palma de Mallorcu. Zrakoplov je prvo preusmjeren prema Rimu, gdje su mu napunjeni rezervoari. Krizni stožer koji se sastao u Bonnu želi ustrajati u odluci da nema popuštanja otmičarima. Zahtjevi su puštanje “drugova koji su u njemačkim zatvorima”. Ukupno 10 članova RAF-a i dva Palestinca iz turskog zatvora. Svaki je zatovrenik prilikom oslobođenja morao primiti i po 100.000 njemačkih maraka. Savezna granična policija dobila je zapovijed da mobilizira svoju specijalnu antiterorističku jedinicu GSG-9. Grenzschgutzgruppe-9 (Pogranična policijska jedinica – 9). Osnovana je nakon krvoprolića na Olimpijadi u Münchenu. 14. listopada Payot je primio još jedan ultimatum u kojem se uz oslobađanje devet RAF-ovaca i dva Palestinca traži i otkupnina od 15 miljuna USD, koju bi trebao predati Schlayerov sin. Inzistirali su da oslobođeni moraju stići na svoja odredišta najkasnije do 16. listopada u osam sati po srednjeeuropskom vremenu. Oteti zrakoplov je nakon još nekolko stajanja naposljetku sletio u Dubai. 15. listopada je Njemačka novinska agencija priopćila da će Vlada ispuniti jedan od zahtjeva terorista i platiti 15 miljuna USD u subotu u podne. Otmičari se naravno nisu pojavili na dogovorenom mjestu već su tražili da se otkupnina isplati kod oslobođenja zatvorenika. Stanje u otetom zrakoplovu se pooštrilo. Pilot je uspio radio vezom dojaviti koliko ima otmičara na zrakoplovu. Teroristi su tijekom noći zavezali sve taoce i na zid pilotske kabine je pričvršćen plastični eksploziv. Zrakoplov je opet poletio i sletio u Aden. Čim je sletio zrakoplov su opkolili jemenski vojnici. Zapovjednik otmičara je ubio pilota. S punim rezervoarima kopilot je opet prebavio zrakoplov na novi aerodrom, ovaj put u Mogadishu, glavni grad Somalije. Četiri sata nakon njega sletio je i zrakoplov sa njemačkim pregovaračima i tridesetak specijalaca. Tijelo pilota je izbačeno iz aviona kroz izlaz za nuždu. Otmičari su zaprijeti da će zrakoplov dići u zrak ako se uskoro ne ispune njihovi zahtjevi. Taoce su polili alkoholom. Njemački otpravnik poslova je nato lagao da je vlada popustila i da će traženi zatovrenici biti oslobođeni tijekom dana. Zapovjednik otmičara se nakon toga usuglasio da će produžiti rok do sljedećeg jutra. Taoci su bili odvezani. Nakon raspremanja opreme i pripreme komandosi GSG-9 bili su 18. listopada, pet minuta nakon ponoći, spremni za akciju. Njemački otpravnik poslova je maksimalno i uz pomoć psihologa pokušavao držati otmičar maksimalno zauzetim. Sinkroniziran komandosi su uz pomoć zasljepjujućih bombi ušli u zrakoplov. Prva je bila ubijena otmičarka koja se nalazila blizu izlaza u slučaju nužde. Druga je izrešetana kroz vrata u toaletu. Iako višestruko pogođena ona jedina preživjela (na slici dolje). Zapovjednik otmičara Mahmud Martyr bio je smrtno ranjen u kokpitu. Četvrti je otmičar također ubijen prije nego je išta uspio napraviti. Od taoca jedino je stuardesa bila lakše ranjena u nogu.

Nakon samo dvadeset minuta ta je vijest stigla i u Stammheim. Dežurna straža je projerila sanje u ćelijama i nije primijetila ništa neobično. Prema službanoj verziji Raspe je slušao vijesti preko svog prokrijmčarenog radija. Nakon što je čuo o pogibiji otmičara satima je tajnim telefonskim sistemom razgovarao sa Baaderom, Ensslinovom i Möllerovom. Sklopili su dogovor o samoubojstvu. U ćeliji broj 719, Baader je uzeo svoj pištolj FEG kalibra 7.65 kojeg je imao krivenog u gramofonu. Ispalio je dva metka, jedan u zid i jedan u jastuk, kako bi se stekao dojam borbe. Treći je metak opali sebu u zatiljak. Metak je prošao kroz glavu i izašao kroz čelo. U ćeliji broj 716 Raspe je uzeo svoj 9mm pištolj H&K, prislonio ga na sljepoočnicu i okinuo. U ćeliji broj 720 Ensslin je uzela komad žice, električni kabel iz gramofona, i provukla kroz rešetku na prozoru. Popela se na stolac i napravila omču kroz koju je provukla glavu. Odgurnuvši stolac u stranu ostala je visiti. U ćeliji broj 725 Möller je uzela ukradeni kuhinjski nož, povukla pulover prema gore i probola se četiri puta. Ciljala je srce, ali ga je ipak promašila. Zatvorenici su otkriveni ujutro. Raspe je još uvijek bio živ. Prevezen je u bolnicu gdje je umro. U istoj su bolnici liječnici uspjeli spasiti Möllerovu. Javnost nije vjerovala da su se sami ubili.

Samo su činjenice bitno odudarale od službene verzije. Prema svjedočenju Möllerove ona je te noći čitala do četiri. Prije nego je legla nazvala je Raspea koji joj je normalno odgovorio. Ona je bila odjevena jer su očekivali da će svakog trena biti pušteni. Oko 5 sati čula je jako vrištanje i lupanje. Zadnje ćega se sjeća bio je “nadirući zvuk u glavi”. Javilo se pet svjedoka iz susjednih ćelija koji nisu čili nikakvu pucnjavu, a čuli su da Baader pušta vodu u 2 sata u zahodu. U službenoj istrazi bilo je dosta nelogičnosti. Znanstveno je dokazano da je metak koji je ubio Andreasa Baadera ispaljen s udaljenosti od 30 do 40 centimetara. Ostaci baruta na kosi su pokazivali upravo da je pucano s udaljenosti od 30 do 40 centimetara.  Sa te udaljenosti nitko se ne može upucati u potiljak. Tajanstveni pijesak nađen u Baaderovim cipelama nikad nije objašnjen. Pijesak u Baaderovim cipelama je glavni dokaz u teoriji po kojoj je Baader prevezen u Mogadishu kako bi bili zavarani otmičari zrakoplova. Tijekom oslobađanja talaca je ubijen i tijelo je vrećeno u njegovu ćeliju u Stammheim.

Vješanje Gudrun Ensslin o gramofonski kabel je također sumnjivo. Naknadna rekonstrukcija vješanja vreće punjene pijeskom iste težine za elektro-kabel identičnog gramofona pokazalo je da je vješanje bilo neizvedivo. Žica je nakon nekog vremena sama pucala jer nije mogla izdržati obješenu težinu. Konstrukciju vješanja rušila je i činjenica da se obješeno tijelo počinje trzati u smrtnom grču, što je dodatno opterećivalo ionako nedovoljno čvrstu žicu. Vesta Irmgard Möller, kojom se moglo dokazati da to nije bilo ubojstvo, neobjašnjivo je izrezana u komadiće. Nitko se nije pitao je li se prisluškivalo tih dana u Stammheimu.

Predsjednik poslodavaca Schlayer ubijen je 19. listopada 1977.  nakon propasti pregovora o razmjeni. Francuske ljevičarske novine Leberation objavile su završni proglas Schlayerovih otmičara: “Nakon 43 dana dokrajčili smo bijedni i pokvareni život Hans-Martina Schlayera. Herr kancelar Helmut Schmidt, koji je otpočetka računao sa Sclayerovom smrti, može ga pronaći u zelenom audiju 100 s registracijskim pločicama Bad Homburga, u ulici Charles Peguy u Mülhausenu u Francuskoj.”  Policija je u navedenom autu i na točnoj lokaciji pronašla tijelo koje je tri puta pogođeno u glavu, vjerojatno dok je klečao u šumi.

Reakcije diljem Europe su bile burne. Prigodom demonstracija pred njemačkom ambasadom u Rimu 25 demonstranata je uhićeno i četiri policajca su ranjena. Bilo je više od dvadeset bombaških napada na predstavništva njemačkih tvrtki u Italiji. U Francuskoj su dva skladišta njemačkih automobila zapaljena. Bilo je i zapaljenih mercedesa u raznim gradovima. Njemačka tvornica papira u Toulouseu sravnjena je sa zemljom. U Versaillesu je na tvornicu u njemačkom vlasništvu bačena bomba. Odgovornost su preuzeli Komandosi Andreas Baader – pokret naoružane frakcije. U Grčkoj su dva policajca ranjena u razmjeni vatre s četvoricom gerilaca, koji su pokušali baciti ručne bombe na njemačku elektroničku tvornicu u blizini Atene. 20. listopada je utemeljena međunarodna istražna komisija o mrtvima iz Stammheima. Za otmičarima Schlayera pokrenuta je jedna od najvećih potjera, organizirana u Njemačkoj i Francuskoj.

Hans-Martin Schleyer pokopan je 26. listopada. Na sprovodu je njemački predsjednik Walter Scheel održao govor i obitelji pokojnog Sclhlayera rekao: “U ime svih građanaa Njemačke molim Vas za oprost!”.  28. listopada pokapani su Baader, Ensslin i Raspe na groblju Waldfriedhof u Sttutgartu. Ba pogrebu je bilo nekoliko tisuća ljudi, zajedno s tisuću policajaca naoružanih puškomitraljezima. Policija je također i snimala sudionike sprovoda kako bi ih kasnije mogli ispitati. Simpatizeri RAF-a su nosili veliki transparent na kojem je pisalo: “Gudrun, Andreas i Jan su mučeni i ubijeni u Stammheimu. Borba se nastavlja”. Time je Njemačka jesen završila.

RAF – Frakcija Crvene Armije nakon ’77.

Nakon smrti u Stammheimu cijela se Njemačka nadala da je teroristička noćna mora završena. Na nesreću usljedilo je još puno otmica i ubojstava. Treća, četvrta i peta generacija RAF-a su nastavile raditi ono što njihovi utamničeni prethodnici nisu više mogli činiti. Između 1978. i 1982. godine nove generacije ljevičarskih terorista dobile su utočište na Bliskom istoku, a dio njih se sakrio uz pomoć istočno njemačke službe sigurnosti (Stazi). Monhaupt i Klar su predvodili nove akcije. U rujnu 1981. godine protuoklopnim projektilom su napali generala Kroesena. Preživjeli general Frederick James Kroesen je tada bio zapovjednik američkih snaga u Europi. Početkom osamdesetih glavni cilj operativaca RAF-a bio je zapovjednik NATO-a general Alexander Haig. Christian Klar, Brigitte Monhaupt i Adelheid Schulz su uhićeni u studenom 1982. godine.

Usljedili su novi ciljani napadi i ubojstva. Tijekom 1985. ubijeni su: dr. Ernst Zimmermann (šef koncerna MTU, odgovorni za naoružavanje njemačkih snaga) i Edward Pimental (američki vojnik ubijen kako bi došli do njegove identifikacijske kartice). Uslijedio je bombaški napad na Zračnu bazu Rhein-Main pri čemu je poginulo dvoje ljudi, a jedanaest ih je ranjeno. Očevici su tvrdili da su bombaši na majicama imali oznake RAF-a i Action Directe. 1986. godine auto bombom ubijen je manager Siemensa Karl Heinz Beckurts zajedno sa vozačem. Jedinog osumnjičenog Horsta Ludwiga Meyera ubila je 1999. godine policija u Beču.

U listopadu 1986. dvije su osobe upucale diplomata Ministarstva vanjskih poslova Gerolda von Braunmühla. U studenom 1989. godine u bombaškom napadu ubijen je šef Deutsche Banke Alfred Herrhausen. Zanimljivo je da je za taj napad korišten bicikl na koji je montirana bomba aktivirana kada je njegov automobil prolazio. Napadači na Braunmühla i Herrhausena nisu pronađeni. U travnju 1991. s tri metka iz puške je ubijen industrijalac Detlev Karsten Rohwedder. 2001. je putem upitne DNA analize za taj atentat optužen Wolfgang Grams (uz čahure je pronađena i vlas kose). Posljednja veća akcija RAF-a zbila se krajem ožujka 1993. kada je sa 200 kilograma eksploziva uništen zatvor Weiterstadt. Prema istraživanju troje muškaraca i jedna žena prešli su 6,5 metara visoki zid i savladali nočne čuvare. Eksploziv je postavljen na pet mjesta, a zarobljeni čuvari su kamionom odvezeni 600 metara od zatvora. Novi zatvor Weiterstadt još nije primao zatvorenike, pa nije bilo žrtava. Nekoliko dana kasnije “Komandosi Katharinw Hammerschmidt” su objavili prioćenje u kojem govore da su taj zatvor odabrali kao najbolji simbol europske rasističke politike koja sve više ljudi trpa u zatvore. Zatvor je obnovljen i ponovno počeo raditi tek 1997. godine. Šteta je procijenjena na oko 50 milijuna eura.

U lipnju 1993. godine jedinica GSG-9 je u Bad Kleinenu presrela Wolfganga Gramsa i Birgit Hogefeld. U akciji su poginuli Grams i specijalac Michael Newrzella. Uz pomoć ubačenog agenta dogovoren je sastanak za vrijeme kojeg je intervenirao GSG-9. Hogegeld je uhićena bez otpora, a Grams je pobjegao na obližnji željeznički kolodvor. U izmjeni metaka teško su ranjeni Grams i Newrzella. Njihova smrt nije do kraja jasna. Prema službenoj verziji Grams je upucao Newrzella, a njega su ranili pripadnici GSG-9. Kako bi izbjegao zarobljavanje pucao si je u glavu. Prema neslužbenoj verziji Newrzella je ubijen u unakrsnoj vatri svojih kolega, a Grams je ubijen slučajno ili namjernoj pucnjem u glavu. Uslijedila je istraga koja je potvrdila više nejasnoća oko akcije u Bad Kleinenu i zbog toga su otpušteni ministar unutarnjih poslova i državni odvjetnik. Kako god bilo dvadeset i šestogodišnji policajac Newrzella je posljednja žrtva RAF-a.

Do početka devedesetih ljevičarski pokreti su polako nestajali. Nakon pada berlinskog zida i sovjetskog komunizma stanje je bilo obeshrabrujuće za sve radikalne ljevičare. Preostala je još samo Frakcija Crvene Armije. Nekoliko zatvorenih članova RAF je pozvalo 1992. godine na prestanak djelovanja i mnogi su mislili da RAF više ne postoji. Velika je bomba uništila novi Ženski zatvor u Wieterstadtu 1993. godine i to je barem za sada bila posljednja akcija RAF-a. U travnju 1998. godine novinska agencija Reuters je primila telefaks na nekoliko stranica u kojem su se preostali članovi Frakcije Crvene Armije odrekli daljnje borbe – “Smatramo ovaj projekt završenim”. To je bio znak da je RAF i službeno raspušten.

Zaključak

Nakon studentskog pokreta koji je kulminirao 1968. godine i u Europi i Americi mnogi su formirali ilegalne organizacije za borbu protiv imperijalizma i kapitalizma. Korijeni RAF-a svakako leže u tim nastojanjima. Često je postavljeno pitanje kako je mogla tako tražena banda opstati tako dugo na slobodi? Sve do svibnja 1972. nisu djelovali previše teroristički i popularno su nazivani “Banda Baader-Meinhof”. Pljačkali su banke i prikrivali se. Ulrike Meinhof je primjerice bila tražena samo zbog pomaganja Baaderovog bijega iz zatvora, što i nije preveliki zločin. Nakon bombaških napada u svibnju 1972. većina je uhvaćena u roku dva tjedna. Policija također nikad nije pokušala ubaciti svoje ljude unutar Frakcije Crvene Armije. Unatoč tome što su neki od napadnutih ciljeva bile američke vojne instalacije nema nikakvih indicija o umiješanosti neke američke službe u akcije oko hvatanja članova RAF-a. Nakon samoubojstva vodećih članova u zatvoru Stammheim pojavile su se spekulacije da ih je ustvari likvidirala CIA, ali je vrlo dobro poznato da se u taj “strgo” čuvani dio zatvora moglo unijeti svašta, pa i dva pištolja. Generalno je prihvaćeno da je smrt vodećih članova RAF-a u zatvoru bila posljedica dobro isplaniranih samoubojstva, premda nikad nisu otklonjene sumnje o njihovim ubojstvima. U svakom je slučaju RAF time puno dobio na publicitetu i zanimanju širih masa. Čak je i snimljen film prema tim događajima.

Preostali članovi RAF-a su u svom zadnjem obraćanju javnosti i sami priznali svoju veliku pogrešku: “Strategijska pogreška bila je što – pored ilegalne i oružane – nismo izgradili i političko socijalnu organizaciju.” To je uistini veliki promašaj nekoliko generacija radikalnih ljevičara koji nisu prepoznali iskustvo koju su kroz višegodišnju borbu već i prije njih ostvarile druge terorističke i ekstremističke skupine. Najbolji primjer za to im je svakako bila irska IRA koja je ostvarila samostalnost za veći dio Irske, a na preostalom sjevernom dijelu djeluju ne samo teroristički već i imaju veliku političku organizaciju i potporu. Premda su pripadnici Frakcije Crvene Armije tražili neku komunističku utopiju nikad nisu djelovali na političkom planu. Današnji radikalni antiglobalisti svakako između ostalih mogu u svoje početke ubrojiti u RAF.

Interesantno je još za spomenuti da dio njemačke javnosti i novinara smatra da treća generacija RAF-a nije ni postoja, već da su ta ubojstva provedena u službi njemačke vlade i njihovih sigurnosnih službi.

Literatura:

1. Ausgewählte Dokumente der Zeitgeschichte: Bundesrepublik Deutschland (BRD) – Rote Armee Fraktion (RAF), GNN Verlagsgesellschaft Politische Berichte, Köln, 1987.
2. Aust, Stefan Der Baader Meinhof Komplex
3. Cvjetković, Branko Terorizam – sredstva i posljedice, Split, Laus, 2002.
4. Harmon, Christopher C. Terorizam danas, Zagreb, Golden marketing, 2002.
5. Kalinić, Pavle RAF (Frakcija Crvene armije) 1970-1998., Zagreb, Profil International, 2002.
6. Klaić, Bratoljub Rječnik stranih riječi, Zora Zagreb, 1968.
7. Marighella, Carlos Minimanual of the urban guerrilla (on-line tekst na www.baader-meinhof.com)
8. Vojna psihologija, knjiga prva, (ur. Želimir Pavlina i Zoran Komar), Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za nakladništvo, 2000.