Tijekom večere u varšavskom hotelu na prazno mjesto je sjela starija gospođa i pridružila nam se u razgovoru. Svi smo redom izrecitirali svoja imena i odakle dolazimo. Rekla je svoje ime, ali je nisam baš razumio. Dolazi iz Los Angelesa, ali ima poljske korijene. Više ništa ne zna reći na poljskom, ali joj neke napisane riječi izgledaju poznato.
Nastavili smo večeru, a ona je kolegu iz Kanade pitala zašto je došao. Pojasnio joj je da je nastavnik i da o temi holokausta radi s djecom. Ona radi slično, ali ne s djecom već s učiteljima i tada je počela svoju priču.
Malo Google reklame:
Ja sam jedna od onih koje su Rusi oslobodili 27. siječnja 1945. godine. Da, već je prošlo 70 godina. Kada su druge potjerali na marš smrti ja sam bila preslaba i ostavili su nas u Auschwitzu. 10 dana smo bili bez ikakve hrane. U biti Auschwitz me spasio. Spasio jer sam tamo došla nakon što me njemački oficir nije ubio. Znate radili smo prije u jednom logoru željezari. Zamislite mene, djevojčicu od 9 godina kako radi u željezari. Jednom kad smo izašle neki Nijemac je navalio na nas bičem. Druge je udarao, a mene je uhvatio za ruku i bacio u zid. Izgubila sam svijest. Kada sam se pribrala u glavu mi je uperio pištolj. Htio je znati gdje se u logoru skrivaju druga djeca. Već sam znala što nam rade i odlučila sam da mu neću reći. Zbog toga sam završila u vagonu za Auschwitz. Bila sam tamo godinu i pol…
Tu je prestala radi još jednog govornika koji se postavio uz mikrofon na otvaranju edukacije “Auschwitz: The Past is Present“. Tada sam shvatio da nitko za stolom ne jede, ne drži pribor, svih nas osam sluša i izbjegavamo se pogledati u oči. Eto, večer prva. Evo vam Paule Lebovics na fotki gore. Onda se zvala Pessa Balter (r. 1933. u poljskom Ostrowiecu).
Ako želite doznati više pogledajte dio njenog sjećanja što ga je trajno ostavila u arhivi USC Shoah Fundacije:
Nakon oslobođenja
Crvena armija je 27. siječnja 1945. oslobodila Auschwitz-Birkenau. U logoru je ostalo oko 7000 ljudi koji su bili prebolesni ili premladi da bi krenuli na „marš smrti“, uključujući i mnogo djece – među kojima je bila i dvanaestogodišnja Paula.
Paula se pojavila na poznatoj fotografiji snimljenoj na dan oslobođenja, okružena s još dvanaestero preživjele djece koja stoje iza bodljikave žice Auschwitza u svojim prugastim logoraškim uniformama. Nakon oslobođenja, Paula i njezina majka prijavile su se Crvenom križu i vratile u rodni grad. Domar zgrade njezina djeda dočekao ih je riječima: „Židove, zar vas nisu ubili?“
Njen stariji brat Herschel im je pritekao u pomoć te ih odveo u logor za raseljene osobe (displaced persons camp) u Njemačkoj, gdje je Paula s 12 godina pohađala svoju prvu pravu školu – hebrejsku školu. Herschel je emigrirao u Australiju 1950. godine, dok su Paula i njezina majka stigle u Detroit, u Sjedinjenim Američkim Državama, 1. ožujka 1952. godine. Promijenila je ime u Paula, udala se 1957. te je kasnije dobila dvoje djece. Preminulua je 2025. godine.
Knjiga “Holokaust – mitovi, zablude i poricanje” pruža iscrpan i činjenično utemeljen prikaz jednog od najmračnijih poglavlja ljudske povijesti. Autor Miljenko Hajdarović detaljno razotkriva uobičajene mitove i revizionističke tvrdnje, pružajući jasne odgovore na pitanja o povijesnim činjenicama, uzrocima, posljedicama i načinu na koji se Holokaust prelama kroz današnje društvo.
Detalje i mogućnosti kupovine digitalnog izdanja potražite na ovoj poveznici.
