Preko brojnih legendi Atila je stekao ugled najvećeg barbarskog vođe antičkog vremena. Za Hune je postojala samo pobjeda jer se sve ostalo smatralo sramotnim. Huni su iz svog panonskog središta redovito upadali na prostore Rimskog Carstva, koje je u to vrijeme vec izdisalo i gasilo se. Glasnike su ubijali, pljačkali su sela i gradove, ubijali stanovništvo i palili kuće. Zbog surovosti (što je doduše u ta vremena bilo normalno ponašanje) hunski je vođa dobio nadimak “Bič Božji” (flagellum Dei).
Rimsko Carstvo je nakon prva dva stoljeća napretka i dominacije na području tadašnje Europe polako slabilo tijekom trećeg i četvrtog stoljeća, te se na poslijetku raspalo 395. godine. Uzroka za propast Carstva je više, ali svakako treba istaknuti brojne političke i gospodarske krize od kojih se nije oporavilo. Rimsko gospodarstvo je u prvim stoljećima Carstva živjelo na radu robova zarobljenih tijekom osvajanja. Nakon prestanka osvajanja robovlasničko društvo je ostalo bez svježe radne snage. Velikoposjednici su dopustili ženidbu robovima i tako prirodnim prirastom pokušali spasiti svoje bogatstvo. Kako se to nije pokazalo dovoljnim uveli su kolonatski odnos u kojem su slobodnjaci radili na unajmljenim česticama i plaćali zakup. Tijekom III. stoljeća sve veću ulogu u upravljanju Carstvom preuzima vojska i državni činovnički aparat. U više navrata dolazi do građanskih ratova pretendenata na prijestolje i vladavine vojničkih careva. Duge rimske granice trebale su biti pod stalnim nadzorom pred upadima brojnih germanskih, gotskih i drugih plemena. To je zahtijevalo stalnu vojnu prisutnost i gradnju pograničnih utvrda (zajedno za zidovima su činile limes). Rimljani su bili prisiljeni na ustupke darovanjem barbarskih vođa, dopuštali su naseljavanje unutar granica carstva i konačno ulazak barbara u rimsku vojsku. Sve je to dodatno oslabilo rimski položaj.
Huni, ponosni ratnički narod s prostora Turkmenistana i Mongolije, su početkom II. stoljeća nove ere pod pritiskom moći Kineskog carstva i tunguškog naroda Sien-Pi krenuli prema Europi. Stalnim ratovanjem su sredinom IV. stoljeća porazili narod Alana i zavladali prostorom od Kavkaza do rijeke Don.
Huni su narode koji su im se pokorili prihvaćali u svoje redove pa su u ovo vrijeme u svom sastavu imali Alane i Ostrogote. Preostali Alani, Ostrogoti i Vizigoti su od Rimskog carstva dobili dozvolu da se nasele na području Panonije. To su bila izuzetno teška vremena za Rim koji se pokušavao održati. Dopuštali su barbarskim plemenima da se nasele na području Carstva i da se kao rimski federati zauzvrat bore i brane granice. Prečesto su federati okretali kapute i pljačkali svoje dojučerašnje saveznike. Rimljani su i dalje koristili devizu “podijeli, pa vladaj” pa su poticali plemena jedno protiv drugih. Te su mjere u konačnici samo dovodile sve više barbarskih plemena na područje Carstva i pljačkaše sve bliže Rimu.
Hunska država je početkom V. stoljeća bila na vrhuncu moći. Prostirala se od Volge, preko južne Rusije, Rumunjske, Ugarske, Češke, Slovačke sve do južne i srednje Njemačke. Centar države je bio na panonskim prostorima. Brojni su narodi prihvatili njihovu dominaciju (Hazari, Anti, Alani, Ostrogoti, Gepidi, Kvadi, itd.).
Atila je kao suvladar bratu Bledu (vjerojatno od 434. godine) vješto ratovao i 441. godine je zadao teški poraz Rimskom Carstvu opljačkavši Trakiju, Meziju i druge istočnorimske krajeve. 445. godine ubija brata i postaje kralj Huna. Huni su sve više napuštali nomadsko stočarstvo i pretežno se bavili pljačkom svih okolnih naroda. 447. godine Atila je poveo veliki pljačkaški pohod, te je probivši se do juga Grčke prisilio istočnorimskog cara Teodozija II. na plaćanje visokog godišnjeg danka (Istočno Rimsko Carstvo je već od 444. plaćalo povremeni danak) i slanje brojnih poklona.
Oba rimska cara su nakon 450. godine odbili sve Atiline zahtjeve među kojima je bio zahtjev za rukom zapadnorimske princeze Juste Grate Honorije. Navodno je Honorija ostala trudna u vezi sa svojim slugom, pa se pismom ponudila Atili, koji je kao miraz od Justinijana zatražio pola Carstva. Atili je to bio izvrstan povod za rat protiv Valentijana III. 451. godine.
Atila je pokrenuo vojsku s namjerom za zaobilazno preko Galije prodre do Rima. Nakon pljačke Strasbourga, Wormsa, Mainza, Triera, Amiensa i drugih francuskih gradova do odlučujuće bitke je došlo 20. lipnja 451. godine kod Troyesa. Flavius Aëtius, rimski namjesnik u Galiji, je pod svojim zapovjedništvom imao brojne čete federata iz redova Vizigota, Franaka, Alana i drugih germanskih plemena. Zanimljivo je za spomenuti da je Aëtius u mladosti kao taoc boravio na hunskom dvoru, pa je tako izvrsno poznavao svoje protivnike. U bitci je Vizigote vodio njihov kralj Teodorih I. Teodorih je tijekom teške borbe poginuo i obje su vojske pretrpjele teške gubitke, no nijedna strana nije prevladala. Huni su se sutradan povukli prema Panoniji jer su nepostizanje pobjede smatrali porazom. Već sljedeće godine Atila je razorio Akvileju, te harajući okolicom krenuo na Rim. Bjegunci iz Akvijeleje su postavili temelje za buduću Venciju. Odustao je od pohoda na zamolbu tadašnjeg pape Lava I. (osobno su razgovarali) i zbog prijetnje da će istočnorimski kralj napasti Hune u Panoniji. Atila iznenadno umire u noći svog vjenčanja (jednog od mnogih) 453. godine. Smrt nije jasna, ali postoji više teorija prema kojima je dao danak višegodišnjem alkoholizmu i tako umro od infarkta ili da ga je mladenka Iliko ubila na nagovor Rima. Nakon smrti došlo je do sukoba za njegovu krunu što je podijelilo i uništilo hunsku državu.
Atila je tijekom stoljeća često bio lik u umjetnosti (Verdijeva opera, likovna umjetnost, književnost – ep o Nibelunzima, te u najnovije vrijeme lik u romanima, filmovima i serijama).
Komentiraj