Početkom 2017. godine u gradu Itomanu na japanskome otoku Okinawa otkriven je spomenik djeci koja su u proljeće 1945. godine mobilizirani kako bi branili Carstvo. Nakon duga 82 dana Saveznici su osvojili Okinawu u jednoj od najtežih bitaka na pacifičkome bojištu. Na bojnom polju život je ostavilo 98 000 vojnika i gotovo polovica od predratnih 300 000 stanovnika otoka. Među žrtvama je bilo i najmanje 890 školaraca koji su ubačeni u bitku kao pomoćne jedinice. 

Obrana Okinawe do posljednjega daha

Časnici japanske carske vojske su u obranu otoka odlučili ubaciti maloljetne učenike i učenice, što do tada nije bio slučaj. Takva praksa nije ni bila predviđena zakonom pa su raznim pritiscima na djecu, njihove roditelje i škole postizali dobrovoljno prijavljivanje u službu. Nesudjelovanje u obrani bilo je ravno izdaji božanskoga Cara. U službu su uključeni dječaci i djevojke iz 21 škole prefekture Okinawa. Dječaci stariji od 14 godina tako su uključeni u pomoćne vojne jedinice nazvane Tekketsu Kinnōtai (Krv i željezo za Cara), a djevojke su uključene u pomoćne medicinske postrojbe Himeyuri Gakutotai i Shiraume Gakutotai.

U Tekketsu Kinnōtai mobilizirano je između 1787 i 2000 učenika. Osnovni zadaci su trebali biti transport materijala, popravci i kurirska služba. Oko polovice ih je poginulo, a zadaci u kojima su sudjelovali često su bili borbene naravi uključujući samoubilačke napade eksplozivom. Naziv za takve samoubojice bio je Gyokusai – kombinacija riječi polomljeni dragulji. Američka 10. armija je nakon bitke prevela dokument prefekture Okinawa o jedinicama Tekketsu Kinnōtai:

  • Svaki učenik mora biti organiziran u jedinice Tekketsu Kinnōtai, sudjelovati u paravojnim vježbama i u slučaju nužde ih pridružiti vojnim jedinicama te uključiti u borbu.
  • Odlučeno je da se mobiliziraju učenici između 14 i 16 godina, koji još nisu uključeni u redovnu mobilizaciju.

Dokument također sadrži informacije o tome da su oni koji bi odbili borbena naređenja bili streljani na licu mjesta. Mobilizacija japanskih učenika u borbene namjene je specifična za Okinawu.

Eiki Ishikawa, preživjeli dječak vojnik, svjedoči o slaboj opremljenosti i prehrani. Nisu imali čiste vode, a glavna prehrana im je bio slani kupus i šećerna trska. Posebna napast su bile uši kojih se nisu mogli riješiti. Tijekom bitke imao je tri želje: spavati na tatamiju, čašu čiste vode i bezbolnu smrt. Sa svojih 14 godina preživio je tako što je odbacio granate i predao se Amerikancima.

Eiki Ishikawa

U Himeyuri Gakutotai su 23. ožujka 1945. mobilizirane 222 učenice i 18 članova nastavnoga osoblja. Polaznice petogodišnje srednje škole za učiteljice mobilizirane su za medicinske sestre. Himeyuri je bio naziv njihovog školskog časopisa. Čak 123 ih je poginulo tijekom bitke. Doduše, većina ih je poginula nakon 18. lipnja nakon što su službeno deaktivirane kao pomoćna jedinica. Morale su napustiti spilje i same se snaći pred nadolazećim neprijateljem. Dio ih je počinio samoubojstva ručnim granatama ili bacanjem s litica. Preživjelo je 99 učenica i 5 nastavnika.

Učenice škole Himeyuri

U Shiraume Gakutotai (bijeli cvjetovi šljive) je 6. ožujka mobilizirano 56 učenica od kojih su 22 poginule tijekom ratnih djelovanja, a gotovo sve preostale tijekom bijega pred Amerikancima. Japanska vojna propaganda o Amerikancima bila je vrlo snažna pa su civili bili u paničnom strahu od američkog divljanja (ubijanja i silovanja). Vojska je aktivno poticala civile na masovna samoubojstva. Mitsuru Ushijima, zapovjednik 32. armije, je 22. lipnja, prije samoubojstva, zabranio svojim vojnicima da se predaju i da se moraju boriti do posljednjega daha.

Ratna bolnica Okinawe iskopana je u brdu Haebaru kraj grada Naha. Bolnički su odjeli bili smješteni u četrdesetak iskopanih spilja/tunela. Kako je bitka odmicala broj ranjenika u spiljama se kontinuirano povećavao, a spilje su bile pune krvi, izmeta i smeća. Posao učenica nije bio samo pomoć ranjenicima oko njihovih ozljeda već i briga oko hrane i vode, komunikacija s vojskom i pokapanje mrtvih.

Himeyuri muzej mira u Itomanu, Okinawa
Poručnik Hart H. Spiegal pokušava razgovarati sa zarobljenim dječacima vojnicima, Okinawa, 17. lipanj 1945.

Literatura

  1. Battle of Okinawa, URL: https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Okinawa (pristupljeno: 11.7.2017.)
  2. Himeyuri Peace Museum, URL: http://www.himeyuri.or.jp/EN/info.html (pristupljeno: 11.7.2017.)
  3. Himeyuri students, URL: https://en.wikipedia.org/wiki/Himeyuri_students (pristupljeno: 11.7.2017.)
  4. Okinawa unveils monument memorializing students mobilized during brutal World War II battle for the island, The Japan Times, 14.3.2017. URL: http://www.japantimes.co.jp/news/2017/03/14/national/okinawa-unveils-monument-memorializing-students-mobilized-brutal-world-war-ii-battle-island/#.WWU6qojyiUl (pristupljeno: 11.7.2017.)
  5. Okinawan boys of the Tekketsu Kinnotai, Japan’s last ditch weapon, URL: http://ww2awartobewon.com/wwii-articles/okinawan-boys-tekketsu-kinnotai/ (pristupljeno: 11.7.2017.)
  6. Shiraume Gakutotai, URL: https://de.wikipedia.org/wiki/Shiraume_Gakutotai (pristupljeno: 11.7.2017.)
  7. Tekketsu Kinnōtai, URL: https://de.wikipedia.org/wiki/Tekketsu_Kinn%C5%8Dtai (pristupljeno: 11.7.2017.)
  8. Watarai, Satsuki. Survivor recalls Battle of Okinawa horrors. The Japan Times. 19.5.2015. URL: http://www.japantimes.co.jp/news/2015/05/19/national/history/survivor-recalls-battle-okinawa-horrors/#.WWVQXIjyiUl (pristupljeno: 11.7.2017.)